Javor Novak: Naklon agresoru, otklon od Ukrajine
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 18 Veljača 2025 13:02
Po špranci BiH-a, agresor će biti nagrađen i u Ukrajini. Mir je to prije svega: neka istočna Ukrajina postane Rusija, nagradimo agresora. Tako će biti u punini ostvareno međunarodno pravo, nakon što ga je Putin slomio preko koljena. Stara je to imperijalna logika: sva njihova carstva osvojena su na maču i krvi.
Pristajanjem na Putinove uvjete, s tim neokolonijalnim međunarodnim poretkom, Trumpu se široko otvaraju vrata aneksije Grenlanda. Pa i ledenije od toga.
Dok se započetim pregovorima o Ukrajini pokušava zaustaviti rat, jedna odluka Amerike izbija u prvi plan: ni Ukrajina ni Europska unija nisu partneri! Trump dogovara pregovore u Saudijskoj Arabiji, a Europske unije, niti cijele Europe nema nigdje. Nije čudo što je briselska činovnička čeljad u panici. Bez obzira hoće li se Europa naknadno uspjeti izboriti za svoje mjesto za stolom ili ne će, ovo je velik udarac za nju iz Amerike. Ako se još dogodi i trgovački rat carinama između EU i SAD jasno je da su to znakovi rasuća EU, gubitka utjecaja. A ako ona gubi politički ugled, a osipa joj se i ekonomski, tad se nad Europom nadvijaju oblaci kao prethodnica pucanja.
Kad se sadašnjim predznacima doda činjenica da će upravo EU snositi glavne troškove očuvanja mira, po EU jasno dolaze teški dani. Sam ulazak Ukrajine u EU čini se u tom svjetlu ponajmanji problem, konačno nitko još ni ne zna u kojim će to granicama Ukrajina biti primljena u članstvo. Zamka je i u tom što ako Ukrajina uđe s „novim“ granicama tada sama priznaje da je trajno izgubila svoj istočni teritorij. Što je još gore, suverenoj Ukrajini, njezinom zapadnom dijelu „dopušta“ se ulazak u EU, ali joj se striktno zabranjuje ulazak u NATO. Teško je između svih ovih ucjena ugledati suverenost.
Od EU se očekuje provedba primirja, ono najteže i najdugotrajnije. Sad se (još jednom) pokazuje koliko je bila lukava Britanija i njezin Brexit. Ne samo da je taj izlazak EU mnogo koštao, nego će sada EU biti i bez tog snažnog savezništva. S otoka se huškalo na rat ali posljedice neka snose druge države, to je stara politika (vidi Afriku).
suspenzija suštine
U ovim uvjetima novo proširenje Unije uopće nema šansu. U svijetu danas, kao uostalom većinski oduvijek, vladaju predsjednici velikih država, a što je EU? Tko je njezin predsjednik? Tko EU uopće doživljava? S obzirom da je Schengen suspendiran, a od 2028. izgleda ne će više biti niti europskih fondova, postavlja se pitanje zašto biti članicom? I još plaćati visoku članarinu. Jedino zbog Srbije.
Trump se služi svojim najbližim suradnicima da probiju led i teškim riječima priprema saveznike na ono što će on stvarno i poduzeti. Suština odnosa SAD-EU potpuno se mijenja. Tako je P. Hegseth, Trumpov ministar obrane izjavio strahotu: „povratak Ukrajine na granice prije 2014. je nerealan, a članstvo Kijeva u NATO-u nije dio mirovnog rješenja.“ Naravno to su veliki ustupci Putinu, mediji pišu da je Kremlj trijumfirao sugerirajući da je Trump „potpisao smrtnu presudu“ Volodimiru Zelenskom. No on je (zasad) hrabro izjavio kako Ukrajina ne će prihvatiti nikakve sporazume bez njezinog sudjelovanja. Ne će ići ni u Saudijsku Arabiju.
divide et…
Ovakav rasplet i odnos Amerike prema Rusiji u međunarodnim vodama nije ni nov ni iznenađenje. Kako EU godinama uzaludno nastoji odvojiti Srbiju od Rusije, tako sad Trump prvenstveno želi razdvojiti Rusiju od Kine jer ih zajedno ni u snu ne može pobijediti. Privlačenjem Putina očekuje da će se lakše boriti s Kinom. SAD tom politikom žrtvovanja Ukrajine ima daleko veće šanse nego EU sa Srbijom jer ona nema državu koju bi mogla žrtvovati Srbiji. Istoj bi pak jako šmekala Hrvatska kao žrtveno janje ali smo joj pobjegli u EU i NATO. No, čak i ako privuče Rusiju, Trump će se vrlo teško izboriti s Kinom ne za pobjedu u trgovinskom i financijskom ratu, nego ni za status quo.
Situacija se brzo mijenja i u toj opakoj generalnoj probi jačaju se mišići, novo je „samo“ to što su sinergisti postali antagonisti. Škare su to u kojima se nije našla samo Ukrajina. Je li Muenchenska sigurnosna konferencija (bez nazočnosti Trumpa i Putina) razbistrila ovo mučno stanje i pokrenula nove stranice geopolitike? Čini se nije nimalo, stajališta se kompliciraju i razilaze.
moć na dug
Vijesti su pune izjava ovog ili onog političara, a najviše ih stiže iz Trumpova kabineta i sve to manje ili više zabavlja ili brine puk. Ali neki su drugi pokazatelji mnogo bitniji. SAD godinama vodi: njihov dug i učešće po dostupnim podatcima s kraja 2023. iznose čak 34,2 %, EU ima 20 % svjetskog duga, a Kina bitno nego upola manje od SAD-ea: 15,3 %. Dodatni podatak je da u svijetu SAD vodi i prema svom javnom dugu, a on je od kolovoza do prosinca 2024. narastao za 1 bilijun i sada iznosi 36,1 bilijun $. Samo za trajanja pandemije 2020.- 2022. bio je narastao za više od čak 6 bilijuna $. Isto tako krajem 2023. dug javnog sektora SAD-ea bio je čak 97 % BDP-a, što znači da SAD troši gotovo cijelu godišnju proizvodnju na plaćanja prema vjerovnicima. Za pandemije 2020., taj je dug zakratko čak bio premašio 120 %!
Što se Kine tiče vrijeme njezinog gospodarskog buma završeno je još 2010., a ukupnim dugom približava se Americi jer se godinama ubrzano zadužuje. Ali SAD-e su i dalje najzaduženije. Putin od 2014., a naročito od 2022. kao zamašnjak svojoj ekonomiji ubrzano razvija ratnu vojnu industriju. No, on oružje troši vrlo velikom brzinom, većom od proizvodnje.
novi interesi SAD-ea
Zamatajući svoje nove politike kako gdje, od carinskih i trgovinskih neravnopravnosti na štetu SAD-ea (Kanada, EU, Kina); do zaštite ljudskih prava (JAR); do prijetnje izlaskom iz NATO-a ako članice ne povećaju svoju participaciju; do poruke Europi: dosta je bilo da vas mi štitimo, pobrinite se sami; do ukidanja bizarnih fondova (kako neki pišu US-AIDS-a). Svi ti veliki rezovi nisu tek pospremanje kuće, nisu ni puka ušteda. Sve zapravo podsjeća na kresanje troškova pred stečaj.
Potpredsjednik SAD-ea J. D. Vance govorio je 17 minuta u Muenchenu na sigurnosnoj konferenciji. EU i mediji u RH tumačili su ga negativno, napadom na Europu, držanjem lekcija… međutim, to je prije svega bio odličan govor rasnog političara, slobodnog, širokih pogleda, elokventnog i pametnog. Onakvog kakvog Hrvatska, a bojim se ni EU nemaju. Poanta njegova govora bila je demokracija, pravo na slobodan govor, prvo kad je u pitanju neistomišljenik.
Najnoviji Trumpov upitnik što i kako će Europa čuvati mir, s kojim brojem snaga, na kojem mjestu i što sve očekuju od SAD, potpuno je preuranjen zahtjev. On traži predviđanje budućnosti, nema čak ni hipotetskih konstrukcija, nema ni onoga: moja stajališta su ova, pa tek onda – a koja su vaša? To je i svojevrsno prozivanje Europe: odredite se sad i odmah.
Nakon trogodišnje ruske agresije prvo treba ostvariti primirje, pa razmjenu zarobljenika, pa definiranje crte razdvajanja, stotinu stvari, pa povlačenje teškog naoružanja obje strane s te crte, pa stimulirati proces postupnim ukidanjem sankcija Rusiji, pa tek na kraju štapa kad se ti teški uvjeti ostvare i zaista zažive, dolaze pitanja koja je Trump, površno žureći, već postavio. Zahtijevani odgovori osim svega pretpostavljaju i davanje ideja (fishing): recite mi koja je vaša uloga da mogu postaviti svoju. Odgovori na taj preuranjeni, a detaljni upitnik u sebi sadržavaju i opasnost da će procuriti. Europa time detaljno otkriva svoje planove, na tanjuru Putinu? Pa on će to iskoristiti za nove agresije (Moldavija i-ili Baltik). Ukratko to je površna i loša pozicija za početak pregovora. To me podsjeća na logiku: dajte mi sve odgovore, obranit ću doktorat s odlikom. Ali Trump ne trči za doktoratom, on hoće Nobela.
kumrovečka Rijeka
Poznato je kako je po nekoliko svjetskih lista Tito proglašen mega-zločincem. Vaganio se između ostaloga i na motornom brodu „Galeb“ s kojeg nam je prodavao Nesvrstani pokret, a on je propao kao i njegova juga. Crvena riječka vlast, desetljećima po smrti diktatora, odlučila se upustiti u iznimno skup poduhvat obnove već ionako starog i izmrcvarenog Titova „Galeba“. Pogledajmo što to sve znači.
Povijest ukratko
Brod je porinut 1938. u fašističkoj Italiji, pa SDP-ovci u današnjoj Rijeci ne mogu pobjeći od činjenice da je taj brod dio talijanske fašističke industrijske baštine. No već 1941. u Benghaziju u Libiji, u pramac ga je pogodio podmornički, britanski torpedo. Nije mogao biti popravljen u Libiji, a upitna mu je bila i plovnost. Ipak, spretnošću kapetana koji je premjestio teret s pramca, brod je mogao nekako isploviti. Ali jedino krmom! I tako se, vjerovali ili ne, uspio dovući sve do Sicilije. 900 milja krivudajući Mediteranom brod je plovio natraške sve dok ga s juga Italije tegljači nisu dovukli do tršćanskog brodogradilišta. U popravku je bio još i 1943. no opet je vrlo brzo bio pogođen. Ovoga puta u Riječkoj luci godine 1944. i to od savezničkih zrakoplova. Bombe ga nisu tek oštetile, već su ga potopile, a vađenje je otpočelo tek tri godine kasnije: s dubine od 22 metra. Vrlo je luksuzno obnovljen i predan tobože kao školski brod YU ratnoj mornarici. No oko je na njega već prije bio bacio najveći hohštapler naših naroda i narodnosti. Prvi put Tito je njime plovio 1953., a zadnji 1979.
2. Vez, cijena
Kako je podrtina 2019. odtegljena u brodogradilište na obnovu, tako je vanjštinom uređen brod u veljači 2025. dotegljen natrag u Rijeku. Na dugom lukobranu (Molo longo) zauzeo je poprilično dugo mjesto za privez, pa je pravo pitanje tko će vez plaćati. Ako ne će nitko na gubitku je i Lučka kapetanija i Grad i država. I to na trajnom financijskom gubitku. Ako (i) za „Galeb“ vrijede tržišni kriteriji.
Ako će vez biti plaćan po tržišnim cijenama, a ne će, treba reći da je u Hrvatskoj jedna cijena ako se brod vezuje u marini, a mnogo viša uz gradski lukobran ili rivu. Za vez broda primjerice od 10 metara u nekoj od hrvatskih marina, godišnje treba istresti koju tisuću eura. Za privremeni vez uz obalu cijena astronomski raste, u gradovima bez daljnjeg ponajviše. Sad zamislite koliko bi realno koštao vez za „Galeb“ dužine 117 metara, koji uz to ne može biti vezan bilo gdje jer mu je gaz čak 6 metara, a manevarsku sposobnost uopće nema. Cijena ovog godišnjeg komercijalnog veza bila bi enormna ali pijani milijarderi, crvena buržoazija od tuđeg novca, onog svih građana, kockajući se i s njim i s javnim vrijednostima prostora, glatko će pokloniti tu sitnicu od cijene ali i dijela dragocjenog lučkog veza.
3.) Održavanje
Desetoga veljače o. g. brod je vezan na „mrtvom vezu“ uz lukobran u Rijeci. Već do početka slijedeće godine na njegovom podvodnom dijelu bit će vidljive duge niti zelenih algi. One će se uhvatiti po cijelom podvodnom dijelu broda naročito zbog toga što brod ne plovi. Zatim slijedi razvoj sitnijih školjkaša, što dalje to većih. I to je tako baš na svakom plovilu, bez obzira na protuobraštajni premaz otrovne boje. S obzirom na 117 metara dužine i širinu veću od 15 metara te uz gaz od 5,7 metara, postavlja se pitanje: koliko stoji čišćenje i nanošenje novog sloja? Jer za tu površinu podvođa potrebne su boje u stotinama kila, tim više ako zaštita bude izvedena po propisima. I sve se to obavlja u suhome doku, a to znači opet: dva tegljenja s remorkerima plus trošak materijala, ruku, opreme brodogradilišta… No, ukoliko se gradska vlast odluči ne čistiti podvođe, m/b „Galeb“ zarast će u ružnu, kao močvarnu travurinu i biti u suprotnosti s nekakvim reprezentativnim muzejom.
Ukoliko se pak ulaznicama zaista žele pokriti troškovi, posjeti moraju biti masovni. Samim tim brod postaje kao javni kolodvor pa će i habanje unutarnjih površina trebati održavanje.
4.) Plutača, a ne brod
Na iznimno skup zahvat na postojećoj ruini od motora vjerojatno se ne će ići iz više razloga. Stroj dugo vremena nije radio (zadnji put 1992.?), zarastao je u hrđu, klipovi su vjerojatno zapečeni u cilindrima, pokretanje nije moguće i zbog ispražnjenih baterija pa zbog tih i sto drugih razloga popravak motora nije mogao biti izveden ni prije ni poslije tegljenja u brodogradilište.
5.) Maketa, a ne oldtimer
Zato je i dobio registarsku oznaku RK-PLO-39 gdje je RK Rijeka, a PLO – plutajući objekt. Time je ljuska „Galeba“ zasluženo označena kao trajno nesposobna za samostalnu plovidbu. Ona je tek kulisa na mrtvome vezu.
6.) Ideologija, a ne pomorstvo
Prvi uvjet iskrene obnove „Galeba“ jest da on danas postane vjeran, što sličniji nekadašnjem, svom posljednjem izgledu. Samo ušminkan. No nekadašnji „Galeb“ bio je bijele boje, a ovaj dotegljen iz brodogradilišta premazan je sivomaslinastom (SMB vojnom) bojom. I to je nedvojbeni omaž JNA.
Nadalje, nekakav brod mira ne boji se u vojnu boju. Nekakav brod mira i diplomacije i nekakvih Nesvrstanih ne farba se u JNA boju. Sve jasno ukazuje na to da je u ovom „projektu“ od samoga početka bilo (i još jest) vrlo malo pomorstva ali zato je tu obilje propale ideologije.
7.) Drugovi što ćete s krmom?
Dodatna će kvaka biti slijedeća: ako se želi brodu vratiti nekadašnji izgled on će na krmi morati vijoriti jugo-zastavu i to vojnu: JRM. Baš me zanima kako će to riječka vlast pomiriti s propisima Lučke kapetanije Rijeka i Hrvatskim registrom brodova. Već i sada organizator ovog vampirskog hepeninga nije se pretrgao obilježiti „svečanost“ plutanja s hrvatskim trobojnicama. Jer kumrovečka Rijeka zasigurno će i dalje biti vrlo odana krvavoj petokraki. Treba je zato što prije vratiti, za trajno. Na brod. Radi rekonstrukcije. Jugoslavije.
8.) Troškovi koji teku u gradu koji teče
Kako obrtnici nisu bili zainteresirani na „Galebu“ otvoriti nikakav ugostiteljski objekt, gradska se uprava „spasonosno“ dosjetila brod pretvoriti u muzej. Ovaj nov riječki „muzej“ može se uvrstiti u ponude turističkih agencija za razgledavanje grada, ali samo za ljetnih mjeseci. To ne može pokriti troškove ni golog održavanja broda. Ma kakav povrat barem desetine investicije. Ovo što sada pluta u Rijeci i na što su potrošeni milijuni eura, samo je vrh sante svih budućih beskrajnih troškova.
9.) Isprsila se i „uljudbena“ Europa
Činjenica da je Grad Rijeka, budući Kumrovec na moru, dio sredstava za obnovu bezmotornog plutala „Galeb“ dobio iz eurofondova, pravo je iznenađenje i suštinska kontradikcija. Notorno je da su na snazi europske rezolucije o totalitarizmima, kojih smo potpisnica, preporuke da se uklone iz javnih prostora imena trgova i ulica s obilježjima „nedemokratskih režima“ pa je pravo pitanje kojim su se sve kanalima i lukavstvima uspjeli poslužiti crveni iz gradske uprave Rijeke e kako bi probušili uljudbu i dobili nešto para za ovaj svoj ideološki retro-performans.
10.) O političkoj nakaznosti i stanju stvari
U najkraćem Leo Pavela, kao županijski vijećnik za projekt „Galeb“ koristi ove sintagme: „Rijeka se suočava s ozbiljnim financijskim izazovima; projekt je neodrživ; to je prazna investicija; građanima Rijeke ne donosi nikakvu konkretnu korist; 'Galeb' predstavlja simbol lošeg upravljanja gradskim resursima; brod je pripadao fašističkoj Italiji pa nacističkoj Njemačkoj…“ (kao zloglasni minopolagač u hrvatskom dijelu sjevernog Jadrana – op. J. N.) „…kasnije i Jugoslavenskoj ratnoj mornarici…“ (znači bio je u službi čak tri totalitarizama – op. J.N.); zato: „…povezivanje broda s promocijom mira predstavlja inherentni paradoks; služio je vojnim ciljevima pa ne može autentično simbolizirati vrijednosti koje bi Rijeka trebala promovirati; Rijeka ne bi trebala biti brendirana kroz simbole totalitarnih režima; očuvanje broda u javnom vlasništvu, nastavak je politike glorifikacije prošlih ideologija…“
Ovo brodsko truplo i sva ulaganja u njegovu nemoguću rekonstrukciju, a što će biti iznimna financijska stupica koja će trajati desetljećima, podsjetilo me na one vječne ljevičarske savjete: „okrenimo se budućnosti.“
11.) Samo ono što do sada priznaju
Prije godinu dana objavljeno je kako je obnova „Galeba“ ponovno poskupjela. Tim već desetim po redu (!) „dodatkom“ ugovoru, napumpani trošak restauracije broda dosegao je 9,1 milijun eura. No, početkom prosinca 2024. objavljeno je da će ukupni trošak iznositi čak 15,3 milijuna eura. Zapravo dok sam pisao početak ovog članka bila je ta cijena, a sad na kraju sigurno je već i veća. Zato je samo pitanje vremena kad će ovaj „miroljubivi“ galeb progutati riječki proračun jer galebi su lijepi ali su i poznato proždrljive beštije.
12.) Korelacija
Kad je Tito ulijevao stotine kubika betona u spomenike sebi i revoluciji on je to činio sebično i pragmatično: cilj mu je bio njegov režim, ostati samodržački na vlasti, krivotvoriti povijest, veličati svoju izmišljotinu (tobože samoupravnu zapravo rigidnu komunističku vlast i diktaturu) i na kraju je pred smrt bio i te kako svjestan kako ništa od svega toga ne će potrajati. Ali ostali su njegovi monstruozni masovni zločini. „Komunizam se od laži rodio, od laži živi i od laži će umrijeti“ (bl. Alojzije Stepinac).
A što rade današnji Titovi poltroni? Vođe nemaju, glavinjaju njegovim putem koji je zaostao u vremenu od prije 44 godine. Ali oni ga somnabulentno i dalje slijede. Upucavaju ogroman javni novac u slavljenje Tita. U apsurdnu i neostvarivu rabotu (osim za sumanute i euforične isprane mozgove). Dulje ga oni, na potpun sjevernokorejski način slave, nego što je vladao. Oni nam ovom velikom plutačom tragikomično dokazuju koliko su sluđeni i dobro nadimljeni Titovi pioniri. Žele izbrisati njegove mega zločine, ali tu im smeta „samo“ istina.
Ni motora nemaju. Galeb je jednom već bio natražni element, fašistički pa nacistički pa JNA brod. Kao rak bio se i doslovno kretao unazad: plovio je 900 milja krmom. Sve to zaista vrijedi slaviti i dan danas. Jer tako će javnom financijskom glavom to nehumano crvenilo, kad-tad udariti u Molo longo i utopiti se u klopci jedne buduće kumrovečke Rijeke.
Javor Novak
