Javor Novak: Neuvjerljivo pranje ruku
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 11 Ožujak 2025 13:05
Američki urednik i kolumnist Daniel McCarthy u svom nedavnom članku „Propast Europe bila je izbor“ („Europes decline was a choice“) komentira neke prijelomne odluke u povijesti Europe s kraja Hladnoga rata pa do današnjih dana. Već sam taj naslov stavlja „činjenice“ u prošlo vrijeme. Njegov „The Patriot Post“ u podnaslov još stavlja i tvrdnju: „Već 30 godina propadanje je ono što europska politička klasa bira.“
Ta raščlamba dotiče se nekoliko ključnih europskih promašaja od: zapadnoeuropski čelnici ne mogu tvrditi da ih je Putin iznenadio invazijom na Ukrajinu 2022.; već je bio osvojio Krim i uspostavio secesionističke milicije u regijama Donjeck i Luhansk; ubijali su ruske disidente u Engleskoj… No, Putinova agresija 2022. jest iznenadila Europu, baš kao što je zatekla i Ameriku. Predsjednik Obama ništa nije poduzeo još pri invaziji na Krim. Zatim instaliranje proruskih marioneta u istočnim Ukrajinskim pokrajinama… Po čemu bi to morao biti alarm ako je takva vlast već prije bila postavljena u Ukrajini (pa je propala) i do danas je isto takva instalirana u Bjelorusiji? Treće: ubijanje disidenata. Zapad jako voli ruske disidente, ali za one koji misle drugačije u njihovim vlastitim zemljama ne će upotrebljavati taj pojam (ne slaganje). Isto tako ruske disidente Zapad redovito pretvara u heroje, ali ne pišu koje su sve zapadne disidente smaknule njihove službe. Treba li spominjati i „prenamjenu“ Guantanama, prvobitne tamnice samo za islamističke teroriste.
Iz toga proizlazi lažna slika: jedino Rusija muči, progoni i ubija. Primjerice u biografiji velikog glumca Donalda Sutherlanda stoji podatak kako su ga tajne američke službe imale registriranog, prisluškivale ga i pratile njegove aktivnosti, a sve zbog protu-vijetnamskih prosvjeda… Pa Jane Fonda. Pa tako i najveći boksač svih vremena Cassius Clay (kasnije Muhamed Ali), kad je odbio služenje vojske u Vijetnamu, oduzeli su mu titulu. Ne, on nije bio disident američke politike, još manje heroj, njega su kaznili jer nije bio rodoljub. Sve to naravno ne opravdava zločinca Putina ali treba istaknuti dvojne kriterije.
Što još piše D. McCarthy? Njegova tvrdnja da je Europa spavala od 2008. do 2022. nije potpuna, ona je spavala mnogo duže. Čak i tvrdnja „Već 30 godina propadanje je ono što europska politička klasa bira“ je nepotpuna jer je europska politička klasa bila inertna još u godinama prije završetka hladnog rata. No, jedna je tvrdnja točna: svoje građane, koji pozivaju na ograničenje imigracije, Europa tretira kao prave neprijatelje.
Nadalje: „Ono što se promijenilo nakon pada Berlinskog zida nisu bili ljudi u Europi već kvaliteta njihovih vođa“. U tome je ključ. Zašto auktor misli da su zakazale samo europske vođe? Zar u to vrijeme SAD nije imao cijele brigade postrojbi, nizove baza i desetina tona naoružanja u Europi, mnoštvo agenata i gnijezda agentura, zar nisu bili na licu mjesta? Ne tako davno priznali su da prisluškuju (i) cijelu Europu, uključujući i čelnike država. Odavno se zna da sve snimaju i kamerama sa satelita, što dakle nisu vidjeli? Zar SAD-e nije glavni i u NATO-u? Što su poduzeli da ruska opasnost bude zaustavljena na vrijeme, a što da upozore svoje saveznike u Europi?
Američka je politika za hladnog rata ali još tragičnije i poslije njega, htjela uništiti neprijatelja do korijena. Znači odustalo se od širenja demokracije kako se uobičajeno i izlizano frazeološki opravdavalo agresivnu američku vanjsku politiku. Danas znamo da je to „iskorjenjivanje“ bilo pogrješno, kao što vidimo i da je to bila propala politika podcjenjivanja. Poraz. Nekoliko je analitičara upozoravalo da je tada propuštena prilika: Rusiju je trebalo dokapitalizirati, ne politički silovati već financijski ulagati u njezine promjene. Uspon zločinca Putina nije počeo 2008. već još 1999. Što su tada radile europske obavještajne službe, ali i one američke?
Slijede točne tvrdnje: o EU progresivnom liberalizmu i štetnoj demonizaciji tradicionalnih izvora snage nacija; o patriotizmu i nacionalizmu koji su se u svom najboljem izdanju borili protiv nacista te su zatim prkosili i komunističkom „imperijalizmu“ tijekom Hladnog rata.
U nastavku D. McCarthy predbacuje Europi što Njemačka godinama na NATO vježbama nije imala adekvatno oružje, kao da je „Njemačka pod nadzorom“ bila odluka, samo stvar Europe, a ne prvenstveno Amerike. Optužuje njemačke vođe za nespremnost, kao da ista nije bila međunarodno projektirana i zajednički izvođena desetljećima.
Potpuno je neuvjerljiva i tvrdnja kako je sadašnje djelovanje predsjednice EK von der Leyen „opovrgnuto njezinim dosjeom“. Nečiji dosje pa tako i taj, malo ima veze s njezinom sadašnjom nesposobnošću na višem i drugačijem radnom mjestu. Ona je u Vladi A. Merkel u tri navrata vodila različita ministarstva, inkontinuo od 2005. do 2019. Tom logikom ni svjetski predsjednici, u prošlosti zatvorenici, nisu naknadno vjerodostojni, sve zbog svoje prošlosti. Znači nisu vjerodostojni ni Nelson Mandela ni nobelovac Lech Walesa.
Auktor se poslužio i dosjetkom poljskog premijera Donalda Tuska koji je kazao: „500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih brane od 140 milijuna Rusa.“ Prvo Europljani ne mole, nego se pozivaju na višedesetljetno ustaljeno savezništvo i na (uskoro bivši?) dogovor oko američkog „kišobrana“. Drugo ta igra brojkama naoko zvuči snažno, ali je potpuno pogrješna. Taj brojčani redoslijed uopće ne odražava ni ekonomsku ni vojnu snagu navedenih zemalja. Ako realitet uvedemo u tu jednadžbu onda bi rečenica glasila: 4-ta ili bolje enta svjetska sila moli prvu silu svijeta da ih obrani od one druge svjetske sile. I to je nešto sasvim drugo od Tuskove „duhovite“ igre s brojkama.
Teze koje provlači, auktor samo neznatno modificira: propast Europe je stvar izbora već 30 godina; propast bira europska politička klasa; sve to vrijeme Europa je spavala; navodi prema J. Burnhamu: elite su usvojile ideologiju zapadnog samoubojstva; Europa je uzela 30-godišnji odmor od povijesti; sada se bori za promjenu ali njezine nacije vode mnogi od istih likova odgovornih za slabost kontinenta… U svemu tome žive su tek mrvice istine, a na kraju on još tvrdi: Donald Tusk je u pravu - slabost Europe u potpunosti je sama sebi uzrokovala. Ma kako ta tuđa i nezgrapno prevedena rečenica zvučala, ona je i potpuno neistinita. Europa nema cjelovitu odgovornost, možemo jedino govoriti o politici pod utjecajem SAD-ea, o supolitici ako ne i pod pritiskom.
Ono što je trebala biti poanta teksta zapravo je nešto drugo: „Sada se postavlja pitanje mogu li čelnici odgovorni za tri desetljeća propadanja potpuno promijeniti smjer…“ što je legitimno pitanje iako su oni tek suodgovorni „…ili su Europi potrebne vlastite figure poput Donalda Trumpa da ih zamjene“ – a to je ipak slabo prikriveno ulizivanje.
Na kraju očita je aluzija: pad Europe, propadanje Europe… kao svršena stvar od čijih uzroka auktor pere ruke. S obzirom da koristi perfekt to nije novinarsko upozorenje, a ni urednička opomena nama kao „već propaloj Europi“. Takvo auktorovo stajalište (sami ste si krivi) pred Putinovim novim apetitima, pokušaj je abolicije, pokušaj negiranja američke (u najmanjem) suodgovornosti.
Nigdje u članku ni riječi o američkom višedesetljetnom provociranju Rusije, nigdje ni „a“ o NATO-provokacijama širenjem na istok. Ništa ni o otvorenom Putinovom Muenchenskom govoru u kojem je jasno prijeteći kazao da će na provokacije biti odgovoreno. Ali su mu se iz publike smijali. Ne samo Europljani. Putin se zatim na mega-zločine stvarno i odlučio. I što je uslijedilo? Ta jaka Amerika, kad je Putin pokazao očnjake, istome popušta i to nakon što ona već 80 godina kuha po Europi. Sad kad su posljedice tu, Trump ostavlja Europu i u neizvjesnosti i na cjedilu.
A onda je uslijedio novi obrat: prijetnja Rusiji, pa opet Zelenskom, Trump buši sve i svakoga te opipava reakcije. Gdje mu ne ide, odustaje i zaokreće kurs. Uživajmo u dosljednosti. Sljedeća je Kina, Sjeverna Koreja ili Zanzibar?
podjele u Hrvatskoj
Nova američka politika Hrvatskoj je donijela mnoge jetke podjele. Plenković i Vlada pokorno slijede europsku osudu Trumpove politike. Bidenovci koriste svaku priliku naglasiti koliko je Trumpova politika očekivano štetna. Na tzv. desnici se događaju ljigave podrške Trumpu ali i dostojanstven iskaz onih ljudi koji se ne boje reći istinu. Ljevičari u Hrvatskoj ne znaju što bi, kao što nisu znali ni 1990., čekaju da se netko drugi probije za njih pa će onda, kad budu generali poslije bitke, kritizirati neke „očite“ i „katastrofalne“ korake. No podjele su u demokraciji normalna pojava, samo u totalitarizmu postoje frakcije od, reformisti od, drugovi koji su skrenuli s partijskog puta.
Zato mi imamo „desničara“ koji na Facebooku piše javno i nevjerojatno ljubavno pismo razgolićene odanosti i predanog udivljenja bez ikakva ograničenja predsjedniku Trumpu. Imamo i filozofa i teologa koji najgorim riječima vrijeđa predsjednika Zelenskog. Ovaj drugi čak zavija: volio bih živjeti u Americi. Dok onom prvom pokušavam oprostiti takvo stajalište zbog njegovih teških obiteljskih prilika, drugome nemam što. Donedavno je taj prvi svoje današnje eksplicitno snishodljivo stajalište i najavljivao riječima (po sjećanju): stanje u Hrvatskoj je takvo da razmišljam kako ponovno pobjeći. Oba su ta dva javna djelatnika, tzv. desničara, tako manifestirala svoje puno tzv. rodoljublje.
S druge strane stola imamo dr. Tončija Tadića koji se ne libi izreći istinu i čak se posprdno postaviti na temu i s ironijom i s daškom duhovitosti. Ono što smo onog povijesnog dana vidjeli iz Ovalnog ureda u Washingtonu, Tadić je nazvao „dnom dna američke politike i diplomacije“ i usporedio sve s kultnim filmom „Kum“ i mafijaškim modusom „rada“. Još je dodao: „Svima je jasno da Putin i Trump pokušavaju podijeliti Ukrajinu na rusku i američku koloniju, (…) To je čisti mafijaški posao koji se pokušava prodati kao visoka politika - kaže dr. Tadić. Svakako glavni je cilj tog „ovalnog reketa“ bio prisiliti Zelenskog na vojnu i političku kapitulaciju pred Putinom. I to je taj famozni Trumpov mirovni plan za Ukrajinu.
Usput budi rečeno: u medijima je neprimijećeno da je današnji američki potpredsjednik James David Vance promijenio drugo ime te prezime, naime rođen je kao James Donald Bowman (strijelac).
zbunjenost i lutanje
Nešto više od mjesec dana nakon ustoličenja predsjednika Trumpa i zapadnim su se demokracijama proširile neviđene podjele: od neslaganja do osuda, od upozoravanja do nade kako nije još sve izgubljeno. Međutim stanje „All is lost“ već je nastupilo s Putinovom okupacijom Krima još prije 11 godina. Od tada on samo grabi dalje.
Posljednjih tjedana, dok se zapadna Europa brinula hoće li američki predsjednik zaista zatvoriti vojne baze ili će „samo“ smanjiti njihov broj ili u najblažem smanjiti „samo“ broj vojnika u njima, uslijedio je mnogo gori, nov šok-potez Trumpa: SAD-e „privremeno“ uskraćuje vojnu i obavještajnu pomoć Ukrajini. Taj neviđeno poguban pritisak na napadnutu Ukrajinu naravno vodi samo jednome: do još više mrtvih među ukrajinskim snagama i u konačnici: od potpunog urušavanja ukrajinske obrane do njezine konačne kapitulacije.
Europi to ne treba reći Zelenski, ona je iz svoje povijesti već naučila kako popuštanje agresoru donosi novu još širu agresiju, a to se danas tako jasno može otčitati iz Putinovih političkih manevara. Prvo je pohvalio američku delegaciju u Rijadu i samog predsjednika, zatim je izbacio kategorički uvjet: primirja ne će biti, a zatim, gladan novih zapadnih ustupaka, nesmetano nastavlja: treba ukinuti američke sankcije. I Trump već razmatra i to. No neodlučnost EU ali i cijele Europe te njezino kašnjenje može biti nov mamac Putinu.
Za ne povjerovati je kakve izjave stižu iz Njemačke od R. Kiesewettera, zamjenika predsjednika odbora Bundestaga za nadzor obavještajnih službi. On poziva na stvaranje europske špijunske mreže! Na stvaranje, može li jadnije. I dodaje kako u budućnosti moraju povećati obavještajne kapacitete. Nevjerojatno ali isti javno (!) upozorava da bi Njemačka mogla izgubiti važna rana upozorenja ako joj bude uskraćen pristup američkim obavještajnim podatcima. Što još može izvaliti, umjesto da šuti.
kao u otužnom vodvilju
Europi je provalnik upao u stan pa sve prevrće i krade, a ona viče: Ja ću ti pozvati svoga muža! On nastavlja, ona viče: Ja ću ti pozvati našeg kućepazitelja! On nastavlja, ona viče: E sad ću otići svom susjedu! On nastavlja, ona se savjetuje sa susjedom: Da li da pozovem vatrogasce ili i policiju? Susjed: Pozovi i jedne i druge. Ona se ljutito vraća u stan i viče: A sad si gotov! Sad ću ti reći što ću slijedeće učiniti!
međunarodne podjele pa vladavina
Podjele unutar političkoga kontinenta (pa i šire) su očite: neki su za žurnu obnovu savezništva s SAD-om, drugi se grle sa Zelenskim što Trumpa čini bijesnim, treći naivno misle da za savezništvo još ima nade, četvrti su još svi u čuđenju, peti naoružavanje svih zemalja EU iskazuju kao genijalan izum, a šesti se (logično) okreću sami sebi i vlastitom naoružavanju. Posebno, EU sastančari i još televizijski najavljuje nova uslikavanja uz jasnu najavu svojih ciljeva koje želi dostići. Je li čudno što time nasmijava Ruse? Što to tu oni vide? Jasno koprcanje Europe i američko popuštanje. Drugim riječima za agresiju na Ukrajinu, a možda i dalje – jasno im je dan zeleni signal. Da nije bilo Trumpa, Putin nikada ne bi mogao dočekati da mu ovakav poklon padne u krilo. I dok se Europa i SAD-e razdružuju, Putin nastavlja ubijati, razarati, sotonski carevati jer sve je to upravo idealno za njegovu novu podjelu svijeta, ma kakav međunarodno-pravni poredak.
prve laste donose odgovore
Odlučan odgovor Trumpu stigao je iz Norveške, naftni div „Haltbakk Bunkers“ (vlasnik Gran Gunnar), oštro je izjavio: „Nema više goriva za Amerikance! Slava Ukrajini! (…) Odlučili smo odmah zaustaviti dobavljanje goriva američkim snagama u Norveškoj i njihovim brodovima koji pristaju u norveške luke.“
Doug Ford, premijer kanadske provincije Ontario (metropola Toronto) najavio je kako će „s osmijehom na licu“ blokirati izvoz energenata u SAD ako američki predsjednik doista provede svoju prijetnju o uvođenju carina od 25 % na kanadsku robu. Navodi kako će u tom trgovinskom ratu sigurno pobijediti jer milijuni Amerikanaca ovise o kanadskim energentima.
iz Finske fino
Ni Europa ni Unija ne pozivaju ravnopravnog Plenkovića na svoje sastanke, no zato se cijela Finska trese od njegova prijedloga. Ajde barem nešto, kad se ne žele Hrvati, nek se barem Finci slažu. Također, bilo bi potrebno znati koliko predsjednik Vlade ukupno provodi vremena po europama, a koliko na međunarodnim letovima. To su već i samo tjedno, respektabilne količine sati. I nisu samo ti troškovi bitni jer za sve to vrijeme Plenkovićeva bijega on ne rješava probleme u Hrvatskoj, a njih je sve više.
Kako smo mi u EU važni, vrhovni vojni zapovjednik Milanović već je obišao sve europske vojne baze, tvornice oružja i skupove. Na vrhu. I od njega se Europa drma, a ipak je njemu sad tamo mjesto, za razliku od birokratskog Plenkovića.
Javor Novak
