Javor Novak: U dvobojnom smo jednoumlju
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Svibanj 2025 13:08
Zvuči kontradiktorno ali naslov s dvije boje oslikava hrvatsko političko stanje nakon prvog kruga glasovanja. U najvećem hrvatskome gradu uvjerljivo vodi radikalna ljevičarska, crvena i petokraka sekta pa nije uopće upitno da nas taj boljševizam želi strpati natrag u jednoumlje. S druge pak strane po demokraciju je uvijek loše kad se (gotovo) cijela Hrvatska oboji u jednu boju.
Ne tako davno (za Josipovića) bila je to crvena boja, a sada je to plava. No najlošije od svega je to da nam se nude dvije krajnosti, dvije vladajuće garniture, a mediji političkoj alternativi ne daju ni disati.
Osim što je bilo znatnih kršenja (inače sasvim nepotrebne) izborne šutnje, a koje se cijele redovito minorizira, ljudi su se po mrežama već od ponedjeljka, s objavljenim konačnim rezultatima, glasno smijali DIP-u. U Zagrebu je po njihovim podatcima od 8,15 sati bilo ukupno 667.789 glasača, ali objavljuju i drugu tablicu (!) u istom vremenu, s istim postotcima obrađenih mjesta i istim postotkom birača ali sada je bilo 667.752 birača ili 37 manje! Uz smijeh ljudi su komentirali: „Ni namještanje rezultata ne mogu izvesti kako treba“?
Vrijedi se sjetiti da je baš na posljednjoj sjednici Tomaševićeve Gradske skupštine godine 2023. izglasana odluka da Grad Zagreb 49 % udjela u APIS-u proda državi. Naravno ovu „pozitivnu“ vijest mediji su donijeli kao: „Tomašević isplatio sva dugovanja prema državi“. Pogodite tko je bio najsretniji tom prodajom.
DIP zatim na svojim službenim stranicama (ponedjeljak) objavljuje u rubrici Konačni rezultati – privremene rezultate (!). Isto tako i u drugoj rubrici (Konačni rezultati-grafički prikaz) donosi privremene rezultate! Što je to dakle konačno, a što privremeno za DIP? Koliki je onda napokon točan broj birača glasovalo u Zagrebu? I to nije sve. Prije su elektronski mediji javljali konačan ishod glasovanja nego što je to učinio DIP na svojim stranicama. Upravo ovakvi „podatci“ tvore zbrku, a ona je i velik razlog zašto 60 % glasača ne izlazi na izbore. A ne će nažalost ni ubuduće.
izbori traju
Ali i buna traje. Ujedinjavaju se simpatizeri različitih stranaka i kandidata u jedinstvenoj potpori Mariji Selak Raspudić. Logično: sve samo da maknemo Senfa. Uporedo s izborima traju i analize koliko je SDP izgubio. Koliko je poražen pa čak mediji tvrde i da je u nestajanju. To su jeftine floskule s ciljem da se fokus zadrži na njima, da im se prida važnost i kad gube, da se trgne njihovo izborno tijelo i konačno: da u drugom krugu ostvare što bolji rezultat. Navodno nestajanje SDP-a nepostojeći je pojam u Hrvatskoj u kojoj se još uvijek slave antifašistički pokolji. U kojoj se još uvijek non-stop kroz medije provlači i navlači Tito (jer je ljevica predana okretanju budućnosti), a prostor se nikako ne daje imenovanju njegovih ne procesuiranih zločinaca. Takvo stanje nije palo s neba, sve to financira i održava na životu upravo Plenković. Za njegova trajanja ugašeno je „Hrvatsko slovo“, pomalo se gasi portal „Hrvatskoga kulturnog vijeća“, a jednako tako jedva preživljava i važno glasilo „Jezik“. Ali se zato obilato financiraju protunarodne „Novosti“ prepune mržnje te stotine tzv. nevladinih udruga, plaćenih upravo od ovakve nenarodne Vlade.
obezvrjeđivanje
Izrael i dalje razara, ubija, prijeti i slavi svoj pakleni pohod. Sve je manje onih koji su uz njega mahom zbog povijesti i Holokausta. Od tog razaranja strašnije su samo izjave Netanjahua i njegovih grlatih jastreba koji kao da su se iscrvali iz latinoameričkih šinjela tamošnjih povijesnih vojnih hunti. Oni stalno hladno prijete, provode genocid i najavljuju nova razaranja. Heretički je reći ali odgovara istini: desetljećima opravdano osuđuju Hitlera, ali sada su oni Hitler u Gazi. Cijelo vrijeme ovakav agresorski Izrael ima radosnu Trumpovu podršku. Kad su Gaza i Izrael u pitanju Trump je mnogo manji humanitarac: ovdje ne govori o izgubljenim životima, o svakodnevnom krvoproliću. Želi nam se (prilično uzaludno) prikazati plemenitim samo na ratu u Ukrajini. K tome Netanjahua upravo maze u Bijeloj kući, baš kano gospodskog Kastora. Tako se nezaustavljivo provodi obezvrjeđivanje cijele izraelske nacije.
novo „Istočno bojište“
Još se izgleda nije rodio novinar koji bi stradale Palestince upitao: Treba li Hamas prestati napadati te položiti oružje? Jeste li svi vi civili, taoci Hamasa? Istina, slabo se čuje da on napada Izrael, stječe se utisak kao da granate ispaljuje jedino Izrael. Isto su tako: već dosadni i jedni i drugi u Ukrajini. Kad Rusi granatiraju, Ukrajina prikazuje samo civilne strahote nikada strateške ciljeve koji su pogođeni i razoreni. Kad pak Ukrajinci granatiraju strateške ciljeve u Rusiji ovi objavljuju štete samo na bolnicama i civilnim zgradama.
O ratu u Ukrajini u medijima u Hrvatskoj piše se onako kako to samo njima treba. Jednog dana Putin je ispraznio svoja vojna skladišta, ostvario je tek djelić od svojeg bolesnog nauma, a drugi dan piše se o njegovu gomilanju svježih snaga i pripremama za novu veliku ofenzivu. Ni s pregovorima klackalica nije drugačija: čas su oni napredovali, Trump i Putin razgovaraju, čas Putin vuče Trumpa za nos. Takav igrokaz odgovara jedino medijima, koji tako stalno imaju „vijest“. Ono što je zgoljna istina, to je da se ubijanjima ne vidi kraj.
obećanja pljušte
Kako izbori traju Senf nas bombardira svojim obećanjima: sagradit će ovo sagradit će ono. Kao što smo već mnogo puta dosad vidjeli, političari planove (a u interesu građana) od svojih prethodnika ne nastavljaju već ih bacaju u ladicu i guraju one svoje kratkoročne, kojima će rezultat i plodove moći ubrati još za trajanja svojega mandata. Zato se samo sjetite Tomaševićevih obećanja na kojima je dobio prvi mandat: što je s oživljavanjem javnog gradskog prijevoza? S bržim tramvajskim koridorima? Što je sa zatvaranjem Jakuševca? Je li napokon započela sanacija nakon nesreće koju je izazvao sam Tomašević? Gdje su odgovorni za dovoženje organskog otpada zbog kojeg su se i stvorili eksplozivni plinovi? Ako želite još jednom biti prevareni, glasajte za njega. A ako želite promjenu u Gradu, glasajte za gradonačelnicu Zagreba.
bombastičan projekt
Kako je nesposoban riješiti goruće probleme Zagreba, kao da smo djeca, Tomašević pred nas gura neke sasvim druge planove i mastodontske projekte. Godinama govorimo o prometnoj kaverni i čistoći grada, a on nam govori: a pogledajte ovo – sport! Tako planira uz nov Stadion Maksimir izgraditi i atletski stadion i rukometni dom s postojećim bazenom. O tenisu ne govori niti a. To je valjda dekadentan šport, buržujski te odiozan njegovoj sekti.
No ta će 4 navedena objekta primati ukupno preko 43.000 gledatelja. Tome još treba dodati športaše i sve ono osoblje vezano uz te športove i održavanje. A garaže? Ovdje je u Maksimiru sada pravo vrijeme i mjesto da se napokon počnu graditi garaže ne samo za tih 43.000 gledatelja i športskog osoblja nego i za sve okolne stanare i posjetitelje koji u grad dolaze po svakodnevnim drugim poslovima. Bilo bi napokon vrijeme da se umjesto izgradnje nedovoljnih javnih garaža, konačno počnu graditi one velike jer uvijek se do sada pokazivalo da ima i mnogo stanara i posjetitelja kao i zainteresiranih zakupaca garažnog prostora.
ogroman manjak
Prema tome javne garaže prvo trebaju pratiti broj gledatelja, a zatim pružiti mogućnost parkiranja pod zemljom i za sve druge posjetitelje, stanare i zakupce. Tako garaže od po 800 ili 1.500 mjesta jednostavno nisu dovoljne. Očito Tomašević i Grad dopuštaju investitorima da inzistiraju na brzom povratu novca uloženog u gradnju garaža, pa se gradi samo ono što je za nje unaprijed prodano.
Kad se realno pogleda broj potrebnih garažnih mjesta trebao bi biti barem 10% ukupnih mogućih korisnika (43.000). Deset posto znači napokon sagraditi četiri garaže s po 1.000 parkirnih mjesta. To bi ujedno značilo velikim dijelom rasteretiti zakrčeno šire središte grada od svih onih vozila koja dolaze s prekrcanog istoka grada te rasteretiti garažu i ulice pred bolnicom Rebro. To su stvarne potrebe, nužnost, a ne garažice od 800 mjesta. Svima je to jasno osim Tomaševiću: nužno je ne samo graditi mamutske stadione nego i pripadajuće ali adekvatno velike podzemne garaže. I pored svega toga, ostaje gorući problem bolnice Merkur, popularne Zajčeve, kojoj nasušno treba podzemna garaža ali ne dolje na Kvatriću i u Martićevoj već iznad same bolnice.
povijest učiteljica
Još se sjećamo kako je Bandić ponosno najavljivao garažu Langić s čak 300 mjesta. A onda se već za koju godinu pokazalo da je ista ta „velika“ garaža već od četvrtka pa sve do kraja nedjelje krcata i nema se gdje parkirati. Srećom nedaleko je garaža Importanne sa 460 mjesta pa je središte grada privremeno prodisalo. No kako promet nezaustavljivo raste iako je otvorena i javna garaža u Petrinjskoj i susjedno nadzemno parkiralište u istoj ulici, pokazalo se da ta četiri mjesta u špicama nisu ni izbliza dovoljna. Središte grada nije prodisalo ni s parkiralištem u dvorištu Ilice 45, ni s garažom Tuškanac, a niti s garažom na Cvjetnome trgu. Sve su te garaže u špicama potpuno nedovoljne, a još k tome mudri Tomašević (u svojoj trajnoj otvorenoj svađi s automobilistima) - dokida vanjske javne parkirališne površine.
Sjetimo se još jednom pok. Bandića. Kad je u Cesarčevoj ponad bivšeg malog parkirališta na otvorenom, a za plac Dolac, nagurana ogromna bijela višekatna zgradurina (koju svi zovu bolnica) on je obećavao parking za 1.800 automobila „jer je to građanima najbliže za plac Dolac“. Tako je on tada govorio i bila je to jedinstvena, sasvim neponovljiva prilika, da najveći, najstariji i najpoznatiji zagrebački plac napokon dobije i „svoju“ garažu. A onda se broj mjesta, kako se zgrada primicala završetku, sve više smanjivao. Tako se šutke i prije otvorenja zgrade sva mjesta rasprodalo stanarima i susjedima, a građani su ostali bez javne garaže. Naravno, time su ostali i bez bivšeg najbližeg malog parkirališta na otvorenom (iza Zagrebačke banke) i bez parkirališta na trokutu ulica (Cesarčeva - Stara Vlaška) koje je pretvoreno u famozni Europski trg s velikom mramornom petokrakom zvijezdom. Ono kao Europska unija. Iii od garaže opet ništa - nikome ništa. Lova buši gdje svrdlo ne može. I još neki govore kako podzemne garaže nisu isplative jer „nisu“ popunjene.
Ako buduće garaže Maksimir i u Klaićevoj kraj bolnice, budu zajedno gutale tek 2 - 3.000 automobila, dok to bude sagrađeno središtu će nedostajati još tisuće novih parkirališnih mjesta pod zemljom. Tako bi budući, najveći gradski športski centar Maksimir, trebao imati barem 4-5 ulaza za velike garaže. U protivnom ćemo za nekoliko godina imati još gore prometne čepove. I još jednu jedinstvenu, a propuštenu priliku.
ima još
Ne maše vam Tomašević predizborno i pred nosom samo novim savskim mostom, multifunkcionalnim športskim centrom u Maksimiru, gradnjom tramvajske pruge do Dugava, sada se dosjetio i lokalne željeznice. Srećom aerodrom je već izmišljen. Svim vam time poručuje: sve može, sve će biti, samo ako mene izaberete. Nova pruga „bit će“ na trasi Podsused – Sveta Nedelja – Samobor – Bregana i već se dosjetio da taj vlak ugrabi pod nostalgičnim nazivom „Samoborček“. No, ta je stara uskotračna i sporohodna pruga nekada vodila samo do Samobora i natrag, a polazna joj je postaja bila na početku današnje Adžijine ulice. Opjevana je i oslikana u najboljem hrvatskom filmu svih vremena „Tko pjeva zlo ne misli“ legendarnog Kreše Golika. Ukratko: kao stvoreno za izbore - Tomašević će prugu produljiti ne samo do Samobora već i do dva druga Zagrebu zapadna naselja. Ako ste mislili da je to sve - nije: „slijedi“ razvoj lokalne željezničke mreže, a to uključuje i bolje veze prema zračnoj luci, Sisku, Karlovcu… pa i šire. Kako duhovito kaže jedan velik hrvatski književnik: još samo nedostaje „razvojni projekt žičara na Jakuševcu“.
televizijski film: „Adam i Eva“
HTV je na Trećem programu 24. svibnja prikazao televizijski film iz 1969. redatelja Maria Fanellija (prema Miroslavu Krleži: „Legende – Adam i Eva“). Riječ je o jednočinki napisanoj prije 103 godine, još 1922. Glumačka ekipa je impresivna: legendarni Tito Strozzi, koji doduše brza i guta riječi, Ana Karić koja igra apsurdnu ulogu žene koja puzi pred ljubavnikom, ledeni Izet Hajdarhodžić, uvijek standardno leden i još nekoliko epizodnih glumaca (Božidarka Frajt, još jedina živa). Govorim o epizodistima koji to svi, svojim kasnijim djelima, više nisu bili. Tu je i prelijepa Jagoda Kaloper, koja (uobičajeno) nije imala mnogo teksta, ali je zato (ne po prvi put) javno pokazala svoje lijepo tijelo.
U današnje vrijeme feministkinje su vjerojatno zakuhale gledajući ovaj film. Iako su glumci dali svoj maksimum, a bili su svi i lijepi i mladi, pogledajmo sâm tekst. Ne samo feministkinje nego i druge gledateljice i gledatelji rekli bi da je Krleža u ovoj drami žestoko mizogin (također ne po prvi put). I to u punom smislu te riječi: ima i mržnje i prijezira i verbalnog pa i fizičkog nasilja nad ženom. Reklo bi se i da je redatelj iskoristio mladost i ljepotu gole Kaloperove bez opravdanja u tekstu. I to je prijezir prema ženama. Ono dublje preziranje dolazi u liku koji upriličuje Karićeva, koja se cijelo vrijeme totalno ponižava, kumi ljubavnika da ne odlazi, lomi ruke oko njegovih nogu, prijeti samoubojstvom ako on ode i na kraju se stvarno i baca s petog kata hotela.
Redateljski postupci, o kojima ne možemo drugo misliti nego da imaju podlogu u Krležinom tekstu (Fanelli je izjavio kako je Krleža filmom bio zadovoljan), su jasni u gradnji apsurda, fantastike, fleš bekova i karikiranja (Hajdarhodžić u tri gordo patetična lika: konobar, crni čovjek i čovjek s lulom). Tako je tekst ljubavnice zapravo potpuno prazan, apsurdan. Čak bi se usudio reći kako fenomenologija ženskih karaktera (ako smijem generalizirati) ovdje nije donesena. Baš suprotno, umjesto žene koja će samo do neke mjere trpjeti ponižavanje od strane ljubavnika, ovdje imamo ženu mizerna karaktera. Naravno bilo je u celuloidnoj tehnici snimanja mnogo ženskih likova koje su si zbog ljubavi rezale žile, bacale se pod vlak i slično, ali ne sjećam se filma u kojem bi se neka ljubavnica toliko ponižavala iz (plitke) rečenice u rečenicu, a da istovremeno subjekt njezine žudnje nije neki potentan i razvikan kazanova. A i tada agonija (odbačene) ljubavnice u velikom broju slučajeva ne traje, već kad je vezi objavljen kraj, ona će popiti previše pilula… Često će se prije toga žestoko i primitivno osvetiti svome ljubavniku. U protivnom bit će žaljenja vrijedna žrtva.
Što nam danas govori taj Krležin uprizoren tekst? Vrlo malo toga. Prije bih rekao da je riječ o eksperimentu bez sadržaja. Svi ti nadrealizmi, fantazmagorije, fleš bekovi i fantastika pa i lažna mistika često su obično, istrošeno utočište bezidejnosti. Ali su idealno mjesto za zvučne kritičarske onanije prepune teških riječi u ukupnom besmislu. Tako neki kritičari (i Vlaho Bogišić) ovdje paradiraju povezujući zvučne pojmove, vidi: secesija, simboličke slike, starozavjetna tema (usput, koja je ovdje kontradiktorna i nepodudarna, a ne starozavjetna), ekspresionizam (koji bi nam valjda imao objasniti histeriju obaju glavnih likova), erotika kao izvor dramskog konflikta (ma kojeg li nategnutog naziva za suvišnost), paralelna egzistencija stvarnog i irealnog svijeta smrti i sna, (kako istrošeno nakon čuvenog „Rašomona“ japanskog glasovitog književnika Ryūnosukea Akutagave, oca japanske kratke priče /1892.-1927./), a tu je još i visokomimetička uvjerljivost (ma što to značilo, pa i ako se vjerovalo u umjetnost koja oponaša stvarnost – ovdje je upravo sporno to što Krleža umjetnički ne uspijeva oponašati stvarnost i samo je u tome uvjerljiv), pa zatim: groteska, pa još: kontra faktura (s tim se jedino vrijedi složiti jer je riječ o zamjeni stvarnosti neuvjerljivom radnjom drame), a tu je i farsičnost univerzalne ljudske situacije (one koja je imala postati univerzalna ili barem učestala, ali to se ovdje nije zbilo), itd. itd.
Najmanje sam ovdje govorio o naslovnoj muškoj ulozi ljubavnika (Zvonimir Črnko). Nekoliko riječi o tom sjajnome glumcu. Črnko je danas nažalost zaboravljen iako je u svom vremenu, prije 1990. kad se prerano povukao iz javnosti, bio prvi hrvatski glumac (a možda i jugoslavenski) koji je imao i međunarodnu karijeru. Unatoč brojnim ulogama ostao je impozantno samozatajan, odbacujući ulogu zvijezde koju su mu mediji htjeli tako sebično i tiražno zalijepiti. U pamćenju mi je njegov portret s mladom bradom, muževan je to i erotiziran lik, da je nastavio glumiti mogao je postati svjetski kanonski ljepotan velikoga platna.
No, koliko je ljubavnica apsurdno ljigava (i to kao udata i kao majka, dakle ne kao neka šiparica) toliko je ljubavnik ovdje apsurdno (da se poslužim Krležinim terminom) überspannt. Ukratko: i histerično egzaltiran, i nervozan, i divlji pa i ekscentričan, a svakako pre uzbuđen.
Iz naslovna dva lika vidi se kako Krleža nije doma u tematici s fulminantnim kovitlacima ljubavnice i ljubavnika (vječnom temom svjetske književnosti), a koji se ovdje jednostrano rastaju, fatalno i senzacionalno prekidaju. Neuvjerljivo je što ljubavnik koji grubo ostavlja, ima isti tonalitet bijesa kao i ostavljena, očajna ljubavnica. Auktor nam tu hoće dati niz unutarnjih lomova kroz koje navodno prolazi ljubavnik ali tih trzavica u tekstu nema. Nasuprot, Črnko uvjerljivo i detaljno izriče i zašto i zbog čega ju napušta, pa je dakle njegova odluka i definirana i konačna. Čemu onda njegova stalna pre uzbuđenost, čemu „krik i bijes“?
Današnju reprizu ovoga filma možemo shvatiti i kao jugonostalgijetinu. Važno je bilo ponovno prikazati kako na špici filma piše Jugoslavija. Jugonostalgija je to i za jezikom kojim su se prvenstveno služili političari tadašnje Socijalističke (ili kako su oni to brljavili: sosjalističke) Hrvatske. Točnije, riječ je o današnjoj nostalgiji za hrvatsko-srpskim (nepostojećim) jezikom, jer Krleža se (i) ovdje (iz udvorničkih razloga) namjerno služio opće poznatim srbizmima.
Redatelj je brojnim filmskim izrazima maštovito i uvjerljivo donio Krležin tekst. Koji je neuvjerljiv. Na samom kraju filma, u jednoj rečenici, Krleža je rekao sve ono što je trebao razraditi i umjetnički donijeti u tkivu cijeloga teksta drame, ali u tome, ni iz daleka, nije uspio. Ona glasi: „Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa“. Osim tuđica to je i doslovno flah metafora: kao da su se 1922. izvanbračna začeća najčešće zbivala samo na ta dva mjesta. A i nema tu nikakve čudne djece, jednostavno takva je (nezaustavljiva) ljudska priroda.
Javor Novak
