Na Dravskom mostu partizani ranjenu djecu bacali u Dravu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Rujan 2018 15:08
Djeca na Križnom putu svibanj 1945.
(Majko moja, majko moja, plakao je ranjeni dječak od nepunih sedam godina)
Civili su izbjegli prema Bleiburgu u strahu pred partizanima, i nisu sudjelovali u ratu i vojnim postrojbama.
Sada, nakon što se nisu uspjeli dokopati Zapada, samo su se očajnički htjeli vratiti svojim domovima. U jednom trenutku na silu su probili partizanski kordon i pokušali prijeći most. Partizani su ih počeli udarati kundacima pušaka, a kada su uvidjeli da neće uspjeti zaustaviti masu, brzo su se povukli prema izlazu s mosta, a potom su iz strojnica otvorili vatru prema čelu kolone, u kojoj je bilo dosta žena i djece, pomiješanih s vojnicima koji su stigli sa začelja. Odmah je nastao jauk i plač ranjenih, a kolona se počela povlačiti prema natrag. Na mostu su ostala ležati tijela žena, djece, muškaraca u civilnim odijelima te vojnika u raznim odorama, koji su na svoju nesreću bili stigli do čela kolone. Bilo je tu više od stotinu mrtvih. Kad su partizani vidjeli da se kolona vratila natrag, počeli su kupiti mrtva tijela i bacati ih s mosta u Dravu, kako bi omogućili prolaz koloni prema Mariboru, lako je među mrtvim tijelima na mostu bilo i ranjenih, partizani su ih istim postupkom pobacali u hladnu i mutnu rijeku koja ih je brzo prekrila i odnijela nizvodno, a njihovi vapaji i krici usjekli su se u sjećanje onom mnoštvu koje je čekalo na prijelaz preko mosta. – Majko moja, majko moja – plakao je ranjeni dječak od nepunih sedam godina. Ubrzo su stigla dvojica partizana, jedan ga je od njih uhvatio za noge, a drugi ispod pazuha i bacili su ga nemilosrdno u hladnu rijeku kao i njegovu mrtvu majku prije njega. Mile je promatrao cijeli događaj kojih pedesetak metara dalje prije ulaza na most. Imao je sreću da je zaostao i da nije stigao među prvima.
Dravograd_kolona
Što će biti od nas kada ovako ubijaju žene i djecu? – reče zabrinuto jedan vojnik iz Miline grupe.
Izgleda da su ovo sve uvozni partizani – prokomentira visoki i krupni mladić u domobranskoj odori koji je stajao ispred Mile.
Nismo trebali baciti oružje – uključiše se i drugi u razgovor, očito pogođeni ovim krvavim prizorom.
Kolona je uskoro krenula naprijed. Partizani koji su sada imali brojno pojačanje vršili su kontrolu na mostu, oduzimali su stvari, predmete i izdvajali vojnike, osobito one u ustaškim odorama. Mile je s grupom zrakoplovaca uspio proći kontrolu na mostu bez problema, budući da je zapovjednik predočio potvrdu o suradnji s Narodnooslobodilačkim pokretom. Nakon što su prešli most, svrstani su u kolonu prema Mariboru. Pogledavao je prema naprijed i natrag i nigdje nije mogao uočiti početak ni kraj kolone. Cesta prema Mariboru, koja je bila nekih pet-šest metara široka, bila je puna vojnika i civila. S obje strane ceste na udaljenosti ne većoj od deset metara raspoređeni su partizani naoružani uglavnom ruskim strojnicama PPSh-41. Odmah do njih, također s obje strane ceste, ali udaljena dvadesetak metara, osiguranje kolone vršila je konjica. Bili su to uglavnom partizanski oficiri i podoficiri, što se moglo vidjeti po tome kako su izdavali zapovijedi. I oni su bili naoružani automatskim oružjem. Na cesti su hrvatski vojnici, vojnici drugih naroda i civili u koloni smrti bili zbijeni jedan uz drugog tako gusto da nisi mogao pasti na cestu i da si htio. Ritam je bio ubitačan. Više se trčalo nego hodalo. S obje strane ceste partizani su udarali kundacima strojnica i pušaka kako su koga dohvatili. A koga će udariti nego one koji su zaostajali i bili najslabiji. – Brže, Brže, da vam majku ustašku! – psovali su i derali se kao bikovi uz cestu. Onaj tko se usudio samo jedan metar izići iz kolone izvan ceste odmah je bez milosti bio ustrijeljen.
Na temelju svjedočanstva Mile Brčića rođ. 1921. godine u Gali – Otok Dalmatinski, sudionika Bleiburga i Križnog puta.
Ante Brčić, Devedeset dana od Bleiburga, Gala, 2009.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
