Vergarola-Titovi agenti 1946 eksplozivom ubili 65 kupača od čega 20 djece, na plaži u Puli
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Rujan 2018 15:10
Jedna od rijetkih fotografija s mjesta eksplozije u Vergaroli gdje otac nosi ranjenu kčerkicu!
U kolovozu 1946. godine velika tragedija zadesila je Pulu. Bio je to dan proslave 60. godišnjice sportskog kluba Pietas Julia.17 Iako se radilo o jedriličarskom i veslačkom klubu, toga su se dana održavala natjecanja u plivanju, skakanju s trampolina te igrama u vodi.
Dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži Vergaroli u kojoj je poginulo 65 osoba od čega 20 djece u dobi od 3 do 15 godina. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli. Ovaj događaj u vrijeme komunističke diktatorske vlasti bio tabu-tema o kojoj se nije smjelo previše govoriti. Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti nisu podnosili.
Amaterska snimka eksplozije u Puli (Vergarola) 1946.
Prema svjedočanstvima očevidaca oni koji su bili najbliži eksploziji raskomadani su, a oni koji su bili dalje ili u vodi ubijeni su. U ponedjeljak 19. kolovoza do 18 sati bilo je identificirano 37 tijela, četiri tijela su još čekala identifikaciju, a četiri su bila neprepoznatljiva. Osim toga, pronađeni su i ostaci koji su trebali odgovarati 17 neprepoznatih tijela. Ukupno je tada bio potvrđen broj od 62 žrtve, ali je ostavljena mogućnost da ih ima još, dok je 19 osoba teže ozlijeđeno a 40 lakše. Il Nostro Giornale je 21. kolovoza donio članak podatak o tome da su u ponedjeljak (19. kolovoza) otkrivena 3 nova tijela, 2 žene i jedan muškarac, čime se broj žrtava popeo na 65.
Položaj Vergarole
1. Veliki vojni mol s čijeg je kraja izaslanstvo bacilo vijence
2. Vojni objekti sagrađeni u vrijeme Austro- Ugarske
3. Ostaci navoza u neposrednoj blizini austrougarske građevine
4. Šumica, jedno od pretpostavljenih mjesto eksplozije
5. Zid koji dijeli vojni od civilnog dijela uvale,
6. Ostatak kompleksa građevina stradalih u bombardiranju 1945. (možda je dio do 1946. bio obnovljen)
7. Drugi ostatak tog kompleksa
8. Središte Tehnomontova brodogradilišta
9. Drugo moguće mjesto eksplozije, prema tvrdnjama Buicha, obala je promijenila fizionomiju otprilike locirane nekadašnje tribine.
Prema iskazima starih Puležana, Jasenko Zekić donosi podatak da je uvala Vergarola bila u doba Italije kupalište za gospodu i nastavlja: Na ljepotu i luksuz kupališta danas upućuju tek ostaci zida, fragmenti ukrašenih stepenica kojima se silazilo do plaže te zidine potpuno zaraslog plaži pripadajućeg objekta. Vergarolla ili Vargarola, nalazi se danas u produžetku bivšeg brodogradilišta Crvena zvijezda i služeći kao ribarska lučica teško se može prepoznati kao bivše elitno kupalište.
Položaj Vregarole pogled Google earth
U to vrijeme još nije donesena konačna odluka o statusu Istre i Trsta. Engleski arhivi su otkrili da je eksploziju podmetnula partizanska vlast i Titovi agenti s ciljem zastrašivanja i iseljavanja stanovnika Pule. Engleski arhivi otkrivaju da su Vergarolu režirali Titovi agenti (Gli archivi inglesi rivelano: la strage di Vergarolla voluta dagli agenti di Tito) – naslov je članka objavljenog u tršćanskome dnevnom listu Il Piccolo 9. ožujka 2008. godine. U članku se tvrdi kako su dva talijanska novinara u londonskom arhivu pronašla dokaz da je agent OZN-e Giuseppe Kovacich aktivirao mine koje su na kupalištu Vergarola u samom središtu Pule. Već od ranije postojala je sumnja da je eksplozija izazvana namjernim ljudskim djelovanjem.
Pošto domaće stanovništvo Pule, a osobito Talijani, nisu željeli napustiti Pulu nakon 2. svjetskog rata, po dostupnim informacijama iz trsćanskog “Il piccola” koje je objavilo feljton o tome, a iz izvora engleske tajne službe – proizilazi da je bombe aktivirala osoba ili osobe uz pomoć zloglasne riječke Ozne. Pogrom Talijana iz Istre djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili ubijeni su i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe. Pula – zona pod utjecajem Zapadnih sila. Spomenuta eksplozija na Vergaroli dogodila se 1946. godine, u neposredno poslijeratno vrijeme, kada je Pula tvorila Zonu A pod Savezničkom vojnom upravom (SAD i Velika Britanija, dio bez prisutnosti jugoslavenskih partizana) te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija – saveznici – Italija.
Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu. Iseljavanje i nesigurnost u Puli je najviše poticala opća atmosfera nesigurnosti i panike koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa i straha od komunističkog poretka. Panika i konfuzija zbjegova iz Pule doživjele su svoju kulminaciju nakon eksplozije na Vergaroli. Ova je eksplozija zaista bila „kap koja je prelila čašu“ i potaknula masovno iseljavanje…. Općenito, Istra je u 20. stoljeću bila mjesto velikog egzodusa, prvenstveno Hrvata, a nakon II. svjetskog rata i Talijana. Već za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Istra bila pod Austro-Ugarskom, preko 60.000 ljudi je napustilo Istru u smjeru Austrije, Češke, Slovačke i Mađarske.
Točne razmjere pulskoga egzodusa teško je odrediti. Vladimir Žerjavić donosi popise stanovništva prema kojima je 1936. godine Pula imala 74.691, a 1945. godine 62.082. stanovnika. Očigledno je da se ovi podaci odnose na širi prostor od samoga grada, u kasnijim razdobljima poznat kao Općina Pula. Od tog broja stanovnika, do kraja razdoblja Savezničke uprave optiralo je 25.000 – 30.000 ljudi, a većina je prevezena u Italiju brodom Toscana. Vrhunac iseljavanja dosegnut je zimi 1947. godine; u proljeće iste godine Pulu se doista moglo nazvati pustim gradom. U gradu je ostalo nešto više od 6.000 ljudi. Tako da se može zaključiti da je život u Puli gotovo stao. Tako su širom otvorena vrata promjeni identiteta grada čiji su nositelji postali došljaci u velikom broju Srbi i ekstremni komunisti koji su u većim skupinama počeli pristizati tijekom 1948 godine. Dodjeljena im je oteta imovina prognanih Talijana i Hrvata. Danas se jako osjete posljedice tog ideološkog naseljavanja i uhljebljivanja podobnih komunista!
Masovno i nasilno iseljavanje iz Istre bio je trajan proces
Iseljavanje iz Istre nakon I. svjetskog rata bilo je vrlo često (katkad i u masovnim valovima, osobito nakon pojave talijanskog fašizma: 1920., 1921., 1924., 1929/30., 1935/36., 1939). Među istarskim bjeguncima (emigrantima) bilo je pripadnika svih staleža: radnika, seljaka, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, svećenika, činovnika, odvjetnika. Pojedini radnici i seljaci iselili su se u zapadnoeuropske države, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a neki i u daleke prekomorske zemlje sjeverne i južne Amerike, Australije i na Novi Zeland. Više od 90% ostalih bjegunaca, Hrvata, potražilo je utočište u matici Hrvatskoj (tada dio Kraljevine SHS, koja se od 1929. naziva Kraljevinom Jugoslavijom). Istarski Hrvati doprli u gotovo sve dijelove jugoslavenske države. Najviše ih je u hrvatskom prostoru bilo u Zagrebu, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Sušaku, Karlovcu, Splitu… Najnovija istraživanja govore o nasilnom iseljavanju 53.000 Hrvata između dvaju svjetskih ratova iz hrvatske Istre.
Talijanski pogrom prema svemu hrvatskome počeo je odmah nakon dolaska talijanske vojske u do tada austro-ugarsku Istru krajem 1918., ali 13. srpnja 1920. u Puli simbolizira, kako kažu tamošnji Hrvati, početak hrvatskog holokausta u Istri jer od toga dana nasilje poprima novu dimenziju – prelazi iz već više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid! Tog je dana, naime, u Puli zapaljen hrvatski Narodni dom koji je bio mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava.
U II. svjetskom ratu ponovno dolazi do masovnih iseljavanja pod pritiskom talijanskih fašista, a nakon rata pod terorom Titovih partizana dolazi do velikog zbjega Talijana, ali i dijela Hrvata u strahu od komunista.
Nakon rješavanja spornih teritorijalnih pitanja iz II. svjetskog rata, Pula i cijela Istra postaje mjesto sustavnog naseljevanja ljudi iz drugih područja i republika (danas država) Jugoslavije u cilju dekroatizacije Istre. Osobito se naseljevaju Srbi kao vojnih lica ili drugih dužnosnika komunističkih vlasti. Premda do II. svjetskog rata u Puli nije bilo Srba, pred rat 1991. od 62.378 stanovnika Pule bilo je svega 33.902 Hrvata, čak 5.682 Srba i 4.076 Jugoslavena, svega 3.495 ostataka autohtonih Talijana, 2.281 Muslimana, 1.114 Slovenaca i gotovo 10.000 nacionalno neopredjeljenih osoba stanovnika Pule.
Zajednička grobnica neprepoznatih žrtava na Gradskome groblju u Puli u grobnici
Spomenik žrtvama eksplozije na Vergaroli u Puli postavljen je u rujnu 1997. godine na crkvenom posjedu, travnjaku pored katedrale. Radi se o četvrtastome kamenom bloku s neravnom gornjom plohom na kojemu stoji natpis Vergarola, 18. 8. 1946 13h, Grad Pula, 1997, Citta di Pola. Njegovo su postavljanje potaknule udruge izbjeglih iz Pule (tal. esuli), a postavilo ga je Poglavarstvo Grada Pule.
Dokumenti iz engleskih arhiva
U proljeće 2008. godine objavljen je treći svezak knjige Trieste e il confine orientale tra guerra e dopoguerra (Trst i istočna granica tijekom i nakon rata) tršćanskih autora Fabia Amodea i Marija Careghina. Serija od 4 knjige bavi se zbivanjima u Trstu u navedenom razdoblju kroz analizu obavještajnih i protuobavještajnih dokumenata, pisama i fotografija, većinom iz engleskih arhiva. Podaci koje autori donose otkrivaju da se u to vrijeme paralelno s javnom vodila i tajna diplomacija na relaciji Saveznici – Italija – Jugoslavija. Edicija je izrazito popularnog karaktera pod naslovom Secret e top secret (Tajno i vrlo tajno), a nakladnik je tršćanski dnevni list Il Piccolo. Treći svezak koji se bavi razdobljem od 1946. do 1951. godine donosi četiri rečenice zanimljive za ovu temu, iz spisa pod nazivom Sabotage in Pola datiranim 19. prosinca 1946. godine: »Sljedeća informacija dolazi iz vjerodostojnog kontrašpijunskog izvora i tiče se atentata na Vergaroli (Pula), koji je izazvao smrt najmanje 65 ljudi: jedan od sabotera je Kovacich Giuseppe, specijalist za terorističke akcije odgovoran za mnoge zločine. Prije je bio viđen kako tri puta tjedno odlazi iz Rijeke za Trst. Radio je kao kurir OZN-e: njegova točka kontakta nalazila se u ulici Cicerone 2. Nakon atentata nije više viđen na prostoru Julijske Venecije.«62 Ovu je informaciju prenio u svojem članku Il Piccolo, a kasnije je prepisuju i ostale novine (La Voce del Popolo, Glas Istre).
Žrtve eksplozije
Broj i identitet žrtava jedini su podaci vezani uz ovaj događaj koji se mogu s priličnom sigurnošću ustvrditi, ponajprije zahvaljujući ukopnim knjigama Civilnog groblja u Puli te podacima o žrtvama i osmrtnicama u novinama L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale.
Tablica 2 popisuje identificirane žrtve ukopane na Mornaričkom groblju. S obzirom da ukopne knjige nisu bile dostupne, a samo je jedan od tih grobova pronađen, jedino se za Francesca Zaversnicha sa sigurnošću može utvrditi da je ukopan na Mornaričkome groblju, dok se za ostale samo pretpostavlja na osnovu podataka iznesenih u novinama dva dana nakon eksplozije.
Dakle, sveukupno je 38 identificiranih žrtava (s Vitalianom Muggijom 39). Sve su ostale žrtve neidentificirane i njihov se identitet može samo pretpostavljati. Ukopne knjige donose još neke podatke koji bi mogli biti zanimljivi budućem istraživanju, primjerice podatke o zanimanju umrlog kao i o tome na kojoj je parceli točno ukopan.
Tablica 3 uz pomoć popisa nestalih osoba te osmrtnica pokušava rekonstruirati imena neprepoznatih žrtava, uz upozorenje da se ti podaci vjerojatno nikada neće moći provjeriti. Nemogućnost identifikacije pojedinih osoba nije spriječila članove njihove obitelji da daju osmrtnice u novinama, kao ni one koji su postavili ploču na današnje pulsko Gradsko groblje iznad grobnice u koju su ukopani neidentificirani ostaci.
Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net
