Fra Ian Ivanović nakon 30 godina mučeništva umro u sibirskim rudnicima
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Rujan 2018 14:53
Fra Ivan Ivanović – Gornja Skakava kod Brčkog
Rođen je 23. veljače 1916 god., u Gornjoj Skakavi, u župi Dubrave kod Brčkog, od oca Ante i majke Lucije, rođ. Marković. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij teologije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1942 godine. Služio je kao kapelan u Busovači.
Jedna je verzija da je ubijen u Maceljskoj šumi 4. na 5. lipnja 1945 god., a druga da je umro u sibirskim rudnicima.
Hrvati! Kada pronađete sva groblja i masovne grobnice naših mučenika, ne zaboravite Sibir gdje su također završili mnogi Hrvati, a medu njima i fra Ivan Ivanović
U lipnju 1943 god., fra Ivan je još u bogosloviji, gdje je završavao posljednju godinu studija. Krajem lipnja 1943 god., započinje svoj svećenički pastoralni život, da bi, nažalost, poslije nepune dvije godine, tj. u svibnju 1945 god., započeo svoje mučeništvo. Prva i jedina župa u kojoj je pastoralno djelovao, i to kao kapelan, bila je Busovača. Dvije su verzije o njegovoj mučeničkoj smrti. Prva da je u povlačenju bio u kolonama smrti i da je došao do Macelja, gdje je sa skupinom svećenika i bogoslova smaknut u noći s 4.na 5. lipnja 1945 godine. Imao je tek 29 godina.
Druga je verzija dosta originalna i zasnovana na izjavama ljudi koji su poznavali fra Ivana!
Naime, ugledni franjevac, dugogodišnji profesor, povjesničar i publicist fra Ignacije Gavran napisao je:
Priča mi fra Nikola Bošnjak da je neki Francuz, supatnik fra Ivanov u sibirskom rudniku urana, kad je bio oslobođen, prenio fra Ivanovu poruku da ga izbave iz nevolje. To je pokušavao u Beogradu i kod ambasade pok. fra Vitomir Vozetić, ali su mu u Beogradu rekli da toga nema. Pokojni fra Ivan Ivanović imao je bratića Iliju Ivanovića u selu Prijedor, u župi Dubrave kod Brčkog. Ilija Ivanović doznao je preko fra Ljube Hrgića, dugogodišnjeg ravnatelja franjevačke gimnazije i dugogodišnjeg pastoralnog radnika u Beogradu, sljedeće:
Fra Ivan Ivanović je bio živ još 1974. godine i bio je u Rusiji u Sibiru, u mjestu Voroskaja, u rudniku urana. To je javio poljski svećenik. Tamo je i umro…
Prema ovoj verziji, jedna skupina kršnih Hrvata zarobljenika, a fra Ivan Ivanović bio je upravo takav, odvedena je u rudnik urana u Sibir. Dakle, 1974. još je bio živ, ali je poslije umro u rudniku u Sibiru. Cijelu mladost spremao se za vinograd Gospodnji, za njivu Gospodnju, sanjao o tome kako će biti dušobrižnik i raditi s narodom Božjim, a završio je u jednom rudniku urana, kako bi Sovjetski Savez imao atomsko oružje. Proveo je trideset godina u rudniku, bilo je to trideset godina mučeništva. Kakva je bila njegova vjera? Ne zna se doista koje je teže i uzvišenije mučeništvo, pred kojim treba stati i izgovoriti fra Ivanovo ime.Treba istražiti ova mučeništva da bi naši mučenici, poput najljepših zvijezda na nebu, zasjali današnjim naraštajima i pokazali kako se trpi za vjeru i za Hrvatsku. Tko može zamisliti trideset Božića u Sibiru u rudniku, trideset Uskrsa, trideset obljetnica svojega svećeničkog ređenja?! Kako je tome čovjeku bilo? Kako je to dugotrajno tridesetogodišnje mučeništvo u Sibiru prihvatio kao volju Božju? Časna sestra Efrema Radošević, nećakinja pokojnoga fra Ivana Ivanovića, poslala je njegovu sliku, koju se ni u jednom franjevačkom samostanu nije moglo pronaći.
Fra Marijan Karaula u knjizi Žrtve i mučenici (1999) donosi vrlo sadržajno izvješće bivšeg busovačkog župnika fra Vjeke Kulijera, poslije tragične smrti fra Ivana Ivanovića, jer se tada mislilo da je fra Ivan stradao u Macelju:
Fra Ivan Ivanović je djelovao u Busovači nepune dvije godine i kroz to vrijeme ostavio u sjećanju ljudi mnogo lijepih uspomena “da se ne mogu mimoići i ne spomenuti. Kao čovjek i svećenik prema svakome je bio ljubazan, te za svakoga imao lijepu riječ očinskog savjeta i upute. Spremno je svakome pomagao, napose onima koji su bili u nekoj nevolji. U vrijeme strašnog bombardiranja Busovače, kada je malo tko smio izići iz svoga skloništa, fra Ivo je mnogima pomagao, na svojim rukama nosio ranjenike, a ucviljene tješio. Iako mu je kod tih zračnih napada prijetila opasnost od pogibije, pomagao je da se mrtvi postave na kola i kršćanski pokopaju u grobljima. Posjećivao je izbjeglice, pomagao gdje je mogao, a sam se najčešće prehranjivao suhom kukuruzom.
Za sve se brinuo sam. Znao mi je govoriti: čemu da se obojica mučimo, idite Vi otpočinuti, ja ću sve poslove završavati. Nije mu se često znalo ni za ručak, ni za večeru, ni za spavanje. Fra Ivo je bio vrlo skromna i ponizna duša. Nikakav posao nije mu bio mrzak. Kad bi ponestalo drva, fra Ivo bi uzeo sjekiru i išao u šumu da ih nasiječe. Kopanje bašče i kupljenje sijena, to su njegovi česti poslovi. On u radu nije nikada čekao napomenu ili zapovijed župnikovu. Kad bi opazio da nešto treba, odmah bi se prihvatio posla… Bio je pravi prijatelj: uvijek društven i veseo… Kao pravi sin sv. Franje, bio je u svemu jednostavan i skroman… Bio je svom dušom predan u službu Bogu, svomu narodu, svomu Redu i Provinciji. Želio je da svoj mladi život prikaže kao žrtvu na oltar Bogu i domovini. I to mu je, izgleda, dragi Bog dao. A što ako mu je Bog dao drugu, još veću žrtvu, da trideset godina svojega života prikaže bez Sv. mise, bez sakramenata, bez crkve, bez utjehe, radeći u rudnicima urana gdje su robijaši-rudari svakodnevno umirali?!
Očito je kao kršan i lijep momak, mladi posavski fratar pao u oči sovjetskim komesarima, pa ga jeTito s ostalima isporučio u rudnike urana u Sibiru. Već se tada znalo da će Amerika uz pomoć njemačkih stručnjaka brzo doći do atomske bombe, pa su Rusi žurno radili na proizvodnji svoje atomske bombe.Trebalo im je na tisuće radnika u rudnicima urana u Sibiru, iz kojih više nikada neće izići. Ostat će ondje raditi dokle god budu mogli, i ostavit će ondje svoje kosti.
Izvor: don Anto Baković, Hrvatski Martirologij XX stoljeća, Zagreb, 2007.
Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net
