Husina jama, najstrašniji komunistički zločin u južnoj Hrvatskoj
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Listopad 2018 19:03
Dr. Božo Norac-Kljajo, svećenik koji je pokrenuo obilježavanje zločina u Husinoj jami
Ono što je Jazovka za sjever Hrvatske, to je Husina jama za jug Hrvatske i Cetinsku krajinu, jama koja krije na stotine nevinih žrtava komunističkoga terora.
O ovoj masovnoj grobnici iz Drugoga svjetskog rata razgovarali smo s franjevcem dr. sc. Božom Norcem Kljajom, čovjekom husina jamakoji je godinama istraživao Husinu jamu i koji početkom svakoga rujna s tisućama odaje počast stradalima na tome mjestu.
Husina jama tema je koja je obilježila posljednjih 19 godina Vašega života. U cetinskome kraju već desetljećima priča se o toj jami koja krije brojne ljudske živote. Zašto se tek 1999. krenulo u istraživanje komunističkih zločina u toj jami? Od 1978. do 1999. godine živio sam i predavao na Bogosloviji u Makarskoj. Godine 1999. ujedinjenjem Makarske i Splitske teologije osnovan je Katolički bogoslovni fakultet u Splitu. Preselio sam se u Sinj i tada je počelo moje aktivnije bavljenje ovom problematikom, koje traje još do danas, posebno o Husinoj jami
Zločinci umjesto osude odlikovani i nagrađivani
Jeste li imali problema kad ste krenuli u istraživanje, je li bilo opstrukcija sa strane?
Iskreno govoreći, nisam! Bilo je različitih reakcija, ali otvorenih opstrukcija prema meni nije, niti sam imao podrške od strane vlasti. Većim dijelom ljudi su bili oduševljeni, hvala Bogu, govorili su da se otvoreno počelo govoriti o komunističkim zločinima u Cetinskoj krajini, posebno o Husinoj jami, koju mnogi drže najvećim i najstrašnijim komunističkim zločinom u južnoj Hrvatskoj. S oslobodilačkim Domovinskim ratom sve se otvorenije i glasnije počelo pričati o jami. jameSve više ljudi javljalo se sa svojim iskustvima iz ratnoga i poratnoga vremena, ali s dosta opreza jer se još i danas osjeća strah kod nekih ljudi.
Zašto narod cetinskoga kraja i danas s dozom straha govori o Husinoj jami? Kako doznajemo, do 1999. pored jame je stajao natpis – Zabranjeno zaustavljanje i fotografiranje?!
Točno je i jedno i drugo! Nije samo natpis 'zabranjeno zaustavljanje i fotografiranje' stajao pokraj jame nego se često viđalo neko zločince koji su poviše jame bdjeli i upozoravali prolaznike na znak. Za 50 godina komunističke vladavine komunisti su utjerali veliki strah u narod koji nije još nestao. Po mišljenu mnogih, Husina jama najstrašniji je zločin što su ga nakon pada Sinja 25. 10. 1944. počinili partizani, a u kojemu su sudjelovali mnogi domaći ljudi, no žrtve, njihovi susjedi, naravno da su se bojali osvete.
Zločinci su, umjesto osude odlikovani, nagrađivani, a nakon rata promovirani na visoke državne i lokalne funkcije. Nitko nije bio osuđen i odgovaran, ali ni javno nije smio o tome govoriti, a pogotovo postavljati takva pitanja. Mnogo je bilo časnih i pošteni civila neistomišljenika komunističke ideologije koje su nasilno odvodili iz obitelji utjerujući strah pučanstvu. Na popisu Komande za cetinski kraj nalazio se 341 zarobljenik, a za zarobljenih navedena je njihova sudbina: strijeljani u zatvoru, logor Ozne u Splitu, pušten, 44 domobrana zatvorena u logor, a za 68 ustaša nije navedena sudbina. Zapovjednik Sinja Jakov Potočnik-Lulica, Mirko Bilobrk, vojni kapelan fra Stanko Milanović Litre, Mirko Vujanović, Luka Labrović, Spasoje Trevizijo, Marica Mladina i Ante Viđak, osuđeni su i strijeljani. Ostali zarobljenici, među kojima je bilo i nekoliko fratara iz sinjskoga samostana, odvedeni su u nepoznatome pravcu i pogubljeni, bez suđenja i prava na grob, bačeni po raznim jamama Kamešnice i Dinare, za čije se počivalište ne zna do danas.
Svijet priča da su nakon ulaska u Sinj partizani nekoliko dana predvečer odvozili kamionima zarobljenike u Husinu jamu. A pastiri s druge strane Kamešnice (Livanjski kraj) pričaju o strašnim kricima i zapomaganjima iz jame i ostatcima odjeće i obuće zarobljenika. Tko je odgovoran? Partizanske jedinice, naravno. Žrtve su njemački i hrvatski vojnici, i civili od Hercegovine do Vrlike. Više o svemu ovome može se naći u knjigama mag. Ivana Kozlice 'Krvava Cetina' i 'Markovića jama' te na mrežnoj tražilici pod 'Husina jama'.
Zahvaljujući običnim ljudima, uspjeli smo saznati što se događalo u Husinoj jami
Zašto se nikad nije krenulo u ekshumaciju?
Prije svega nije bilo nikakvoga interesa od službene vlasti, a privatno tko je smio u to dirati?! Što se čudimo kad znamo kakav su odnos po ovim pitanjima imale sve dosadašnje hrvatske vlasti. Od 1700 otkrivenih jama, samo ih je nekoliko istraženo. Od brojnih jama na Kamešnici i Dinari, istražene su samo Kurbegova i Markovića jama. U zadnje vrijeme, od kada je Ministarstvo Husinajamabranitelja preuzelo ulogu traženja i obilježavanja poginulih i nestalih u II. svjetskome ratu i Domovinskom ratu, nešto se pokrenulo.
Jeste li sa svojim istraživanjima upoznali Ured za istraživanje komunističkih zločina? Što su Vam rekli na to, jesu li Vam osigurali neku pomoć ili je sve ostalo na Vašemu entuzijazmu?
Jednostavno rečeno – nisam, jer se nisam imao kome obratiti. Sve što sam radio bila je privatna inicijativa. Jedino sam se za materijalne radove obraćao gradskim, općinskim i županijskim službama, dobrim ljudima i hrvatskim domoljubima. I tu je bio slab odziv. Jedino priznanje zaslužuje Splitsko- dalmatinska županija, koja je prema svojim mogućnostima pomagala. Najveću hvalu dugujem običnim ljudima, koji su tako iskazivali zahvalu nevinim žrtvama komunističkoga terora.
Jedan dio medijskih djelatnika iz cetinskoga kraja kaže da se pored komunističkih žrtava tu nalaze i ustaške žrtve?
Javno sam odgovorio drugu Paštaru o Husinoj jami da njegovo mišljenje ne pije vodu, da takvo mišljenje pripada srpsko-četničkoj propagandi prema hrvatskom narodu. Nikakvi dokumenti ne postoje koji bi potvrdili njegovo mišljenje. Prema knjizi mag. Kozlice, za vrijeme NDH-a ustaše su strijeljali dvojicu Srba iz okolice Vrlike zbog kriminala. Nigdje nema spomena o transportu Srba u Husinu jamu. Testis unus testis nullus, (jedan svjedok kao nijedan), 'Sapienti sat!', rekli bi stari Rimljani.
Za dom spremni starohrvatski je pozdrav koji nema nikakve veze s fašizmom
Svake godine početkom rujna prisjetite se na svetoj misi nevinih žrtava, izgradili ste tu i kapelicu zahvaljujući Općini Livno koja vam je darovala zemljište. Koji su daljnji planovi?
I ovom zgodom zahvaljujem Općini Livno na velikodušnome poklonu zemljišta oko jame na kojoj smo podigli doličan spomenik žrtvama komunističkoga bezumlja, njima na spomen i svim hrvatskim domoljubima i bogoljubima.
Poznati ste po tome što javno govorite da je uzvik 'Za dom spreman' stari hrvatski pozdrav, a ne fašistički. S druge strane, Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, na čijemu je čelu akademik Zvonko Kusić, donijelo je odluku da je taj pozdrav protuustavan.
Prošle godina nad Husinom jami javno sam pitao koja je razlika između 'Faljen Isus i Za dom spremni'? Rekao sam da su to dva stara hrvatska pozdrava koji nemaju nikakve veze s fašizmom. Da, smatram žalosnim, sramotnim i neshvatljivim one koji kriminaliziraju tako lijepi i stari hrvatski pozdrav. Zar misle da normalna osoba, ma bilo gdje na svijetu, nije spremna braniti, obitelj, dom i domovinu protiv svih koji ju ugrožavaju?
Takvima poručujem da malo bolje prouče hrvatsku povijest. Hrvatsko enciklopedijski rječnik piše da riječ 'dom', znači 'ambijent u kojemu živi, kuća, obitelj i kućna čeljad'. Ne vidim nikakva negativnog smisla ove riječi, koja bi izražavala bilo kakvu mržnju prema bilo komu. Naprotiv, pozivam sve ljude da 'ljube, poštuju, cijene i promiču istinu i sve što se domovine tiče, a onda i brane njezinu slobodu, štite njezine građane, interese i granice, drugim riječima budu njezini vojnici, borci za istinu, pravdu i mir' (Ciceron).
Starohrvatski pozdrav 'Za dom spremni!', prvi put uporabljen je 1684. godine u spjevu 'Odiljenje sigetsko', Pavla Ritera Vitezovića, zatim u operi 'Nikola Šubić' 1876. Ivana pl. Zajca. Da ne nabrajamo druge slučajeve, dodajmo to, da je ustaški pozdrav bio 'Za dom i poglavnika spremni'. Premijer ponavlja s Pupovcem i njihovom falangom da to vrijeđa osjećaje jasenovačkih žrtava. Zar njihovo izjednačivanje pojma Hrvata s pojmom ustaša ili fašizam ne vrijeđa osjećaje svih hrvatskih građana koji hrvatsku smatraju svojom domovinom za koju su se borili. Vrijeđa li ćirilica osjećaje Hrvata u Vukovaru?
Pozivam sve na pisanje Bojana Dimitrijevića, koji ističe riječi generala Tomislava Sertića što ih je izrekao pred komunističkim sudcem istražiteljem: 'Što se tiče moga ustaškog uvjerenja, to nije u takvoj vezi s fašizmom i s nacionalsocijalizmom. Ja sam svojim časnicima govorio da ustaški pokret nije identičan s fašizmom i s nacionalsocijalizmom, već da je to narodni pokret jednoga naroda koji proživljava svoju romantiku u nacionalnome smislu'.
Žalosno je da predsjednik vladine komisije i predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, u dokumentu dijaloga daje preporuku da je zvijezda petokraka prihvatljiva u hrvatskome društvu, a stari hrvatski pozdrav 'Za dom spremni' treba zabraniti jer to vrijeđa osjećaje Pupovca i njegovih jataka. Zar je to moguće razumski opravdati kad znamo koji su i koliki strašni zločini učinjeni u Hrvatskoj i nad hrvatskim narodom, nakon II. svjetskog rata i poraća i najnovije u Domovinskome oslobodilačkom ratu, posebno u Vukovaru… Rekao bi popularni sportski komentator Mladen Delić: 'Ljudi, je li to moguće!' Završio bi ove svoje misli s riječima kineskoga mudraca, Konfucija: 'Plemenit je čovjek spreman na pomirenje, ali se ne ponižava. Hulja se ponižava, ali nije spremna na pomirenje.'
U duhu ove kineske mudrosti svima poručujemo da smo spremni pomiriti se i oprostiti svima koji se kaju i traže oproštenje i pomirenje, ali ne prihvaćamo poniženja. Jer povijest koja je učiteljica života uči nas da je ljubav jača od mržnje. Ljubav daje život i nadu za bolju budućnost, a mržnja sve to ruši i uništava.
Dugogodišnji ste obiteljski prijatelj generala Mirka Norca, uostalom i vjenčali ste ga. Kako gledate na njegov nedavni odlazak u Gospić i medijska izvješća?
Ne znam što tu ima čudnoga. Jesu li ga sudili? Jesu! Je li on odslužio svoju kaznu? Jest. On je slobodan građanin ove zemlje. Što još hoće? Antife mu ne žele oprostiti što se nije njima poklonio i priznao njihove optužbe. Često sam ga posjećivao u zatvoru u Rijeci i Lepoglavi. Bio sam naivan misleći da će to biti pošteno suđenje pa sam govorio sutkinji Iki Šarić: 'Ne dolazim ovdje da molimo za milost; ako je kriv sudite ga pošteno, a ne po političkoj naredbi.' Dok je bio u bijegu, a i u zatvoru, slali su mu emisare s porukom predsjednika Mesića neka se preda i pokloni predsjedniku pa će biti slobodan. Njega pratim od djetinjstva, bio sam nazočan i na oba suđenja. Svima je jasno, osim apatridima, da je ovaj sud kao i Haaški, politički sud. Političko suđenje ja ne priznam. Osim toga, što te antife hoće, jesu li ga sudili, je su li ga osudili, jeli on svoju kaznu odslužio, što još hoće? Žao im je da je još živ. On je slobodan čovjek, koji može s ponosom i čista obraza, uzdignuta čela živjeti i raditi i slobodno hodati po svojoj domovini Hrvatskoj za koju se borio. Oni koji ga sada prozivlju i optužuju, osjećaju se poraženima i posramljenima jer nisu uspjeli u svojim namjerama da ga unište, kao i većinu hrvatskih domoljuba, a savjest ih prekorava zbog izdaje nacionalnih interesa. Njega koji je u svim kušnjama ostao uspravan, dostojanstven, ponosan. Nije im se htio pokloniti niti od njih tražiti oproštenje! Zaboravili su da je on sin ponosnih Otočana, koji 1715. godine nisu pristali ni na kakve uvjete predaje, izdaje Boga, obitelji i domovine, nego hrabro do posljednje kapi krvi, branili su obitelj, dom i Domovinu od strane Osmanlija. Pravi i iskreni rodoljubi Otoka i cetinskog kraja klanjaju se jedino pred Bogom i kleče pred oltarom Gospe Sinjske.
Mate Primorac/Hrvatski tjednik/hkv.hr
