Mračna djela Josipa Broza – Njegova zločinačka iskaznica!
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Listopad 2018 12:06
Koliko je zlo Tito bio za Hrvate, zorno pokazuje i Claus Jakobi, u njemačkom listu „Bild“, od 22. ožujka 2003., u članku „Moj dnevnik“. Pišući o najvećim svjetskim ubojicama u 20. stoljeću Jakobi Josipa Broza smješta u rečeni zločinački čopor na 10. mjesto mračne ljestvice, stavljajući Titu na dušu milijun ljudskih žrtava
Zaplotnjačku školu podmuklog brusača noževa za smišljene likvidacije partijskih drugova i svih političkih neistomišljenika, Josip Broz Tito, naslanjajući se na Lenjinova iskustva, temeljito je izučio, ispekavši krvavi zanat u Moskvi, pod ilegalnim imenom Valter. Niz podataka o tomu, prikupljenih u Moskvi, objavili su slovensko-austrijski psihoanalitičar Silvin Eiletz u studiji „Titove tajanstvene godine u Moskvi, 1935.-1940.“ te srpski novinar Pero Simić u knjizi „Tito fenomen stoljeća“ i dokumentarnom prikazu „Svetac i magle: Tito i njegovo vreme u novim dokumentima Moskve i Beograda“.
Iz spomenutih dokumenata razvidna je izravna i nedvojbena odgovornost Josipa Broza Tita za uhićenja i ubojstva niza vodećih operativaca KPJ u SSSR-u. Upravo su Titove karakteristike, dostavljene Staljinu, oko 800 njegovih ‘drugova’ i najbližih suradnika odvele u smrt, a preko njihovih trupala Tito je postao šef KPJ, koja je bila onodobno poslušna ispostava Moskve.
Rečenim grozomornim prokazivanjima Tito je zorno pokazao boljševičku narav ‘drugarskih’ odnosa u ‘svijetloj epohi staljinizma’. Primjerice, ‘druga’ Milana Gorkića, koji je obnovio rad KPJ u tridesetim godinama, Tito je perfidno prokazao Staljinu i NKVD-u. Tako se Tito ‘zahvalio’ Gorkiću, što mu je ovaj trasirao put preuzimanja vodstva jugoslavenske partije. Sve zločine Tito je učinio u Moskvi pod maskom napredka, oslobodilačkih djela, nužnosti i okolnosti. Simptomatično je da vrlo sličnu terminologiju rabe i ovodobni samozvani tuzemni ‘antifašisti’.
Kontinuitet zla
Titovi partizani nastavili su ići čvrsto utabanim stazama revolucije (čitaj: zločina – nap. I. K.). Za njih je, pod Titovim vodstvom, ubijati Hrvate bilo prirodno. Ovu tvrdnju potvrđuje više uništenih ili raseljenih hrvatskih mjesta tijekom Drugoga svjetskog rata od strane partizana, koji su često zločine nad Hrvatima činili skupa s četnicima. Titova KPJ, kao provoditeljica totalitarne ideologije i boljševičkog zlosilja, sustavno i trajno se grčevito borila protiv hrvatske države, isključivo za dolazak komunista na vlast, i to jedino u jugoslavenskomu državnom okviru.
I poslije službenog svršetka Drugoga svjetskog rata, Titova Jugoslavija nastavila je s masovnim ubijanjem političkih neistomišljenika, slobode i ljudskog dostojanstva, sve do svog skončanja u krvi, početkom devedesetih godina minulog stoljeća. U toj Titovoj paradržavi dopuštenost zločina – u ime Jugoslavije, partije i komunizma – nametala se kao posve normalna pojava.
Dokazi Titove odgovornosti za poratne masovne likvidacije Hrvata
U proljeće 1945., jedna od Titovih zapovijedi, upućena partijskim komitetima i komesarima svih partizanskih postrojbi je glasila: „Ovih dana pružit će se prilika da KPJ preuzme vlast na cijelom teritoriju države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.“
U prvim teškim poratnim olovnim danima za hrvatski narod, negdje između 9. i 12. svibnja 1945., Tito je iz Beograda poslao podpukovnika Jeftu Šašića u Sloveniju i Austriju, s nedvosmislenom naredbom, glede partizanskih zarobljenika, koja je glasila: „Pobiti!“
Također prije Bleiburške tragedije, započete 15. svibnja 1945., vrhovni partizanski zapovjednik Josip Broz Tito, 13. svibnja 1945., uputio je zapovjedni brzojav podređenima: „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. S njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju se preko Dravograda predati Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostor Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete s vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanja-Slovenj Gradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“
Partizanski general Kosta Nađ izvijestio je uskoro Tita o likvidaciji 150.000 zarobljenika.
U nedjelju, 20. svibnja 1945., u govoru, održanom u Varaždinu, Tito je rekao da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće u konačnom obračunu s hrvatskim smradom“ te doslovno tomu dodao: „Svjetlost dana gledat će toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame!“
Partizani su civile ubijali sjekirama
U tim zlosretnim danima za hrvatski narod, 21. svibnja 1945. u govoru na Trgu Sv. Marka u Zagrebu, Tito je izjavio: „Nikada više ne ćemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju.“
Prema svjedočenjima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave 25. svibnja 1945. u Zagrebu, potaknut od Aleksandra Rankovića, zapovjedio da se pobiju svi hrvatski mladići od 21 do 24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu prethodno zarobljeni, kako su ostali u vlastitim domovima.
Dva dana poslije svog navodnog rođendana, Tito je obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcima i Orosavlju te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori, gdje je promatrao ubijanje 600 uhićenih civila sjekirama. Kad je hladnokrvno promotrio rečena grozomorna smaknuća, Tito je zapovjedio da se na tijela koja su se još micala nagrne zemlja.
Prema svjedočenju Koče Popovića, Titova najbližeg suradnika, Tito nikad nije osjećao sućut prema svojim žrtvama. Bio je poremećena osoba kojoj tuđi životi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledati masovna smaknuća. Javno se hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov „doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije“.
Tito je 26. svibnja 1945 na mitingu u Ljubljani verbalno potvrdio masovno ubijanje zarobljenika: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći.“
Grozomora komunističkoga olovnog poraća
Prve godine „slobode“ u Titovoj Jugoslaviji bile su obilježene brojnim strijeljanjima ljudi, bez pravedna suđenja, po često ponavljanim riječima: „Trinaesti bataljun desno!“, koje su značile sigurnu smrt. Titova diktatura, u sumornom komunističkom ozračju, išla je za tim, da svi njegovi podanici misle kao jedan čovjek. Titov kult u javnosti se silom nametao tzv. Titovim štafetama te susljednim javnim proslavama komunističkih obljetnica i tzv. praznika.
Od nesmiljenog Titova režima svaki Hrvat potencijalno je držan „narodnim neprijateljem“. U više komunističkih kazamata i konclogora, od Golog otoka do Zenice, Hrvati su, tijekom Titove diktature, samo zbog drukčijeg izražena mišljenja, odrobijali 136.000 godina teškog uzništva.
U istom cilju, režim se odmah isprva okomio na Katoličku crkvu u Hrvata. Komunistima nije bilo dostatno, u savezu s četnicima, tijekom rata i poraća, ubiti 663 katolička svećenika, redovnika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca Katoličke crkve. Na sramotnom, montiranom, staljinističkom sudskom procesu 11. listopada 1946. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca osudili su u Zagrebu na 16 godina robije, s prisilnim radom. Pod pritiskom međunarodnog općinstva, kaznu su uzoritom Stepincu komunistički vlastodršci zamijenili zatočeništvom, u istom trajanju, u Krašiću. U progonu Katoličke crkve u Hrvata komunisti su bili ustrajni do sloma Titove umjetne države.
U prvim godinama poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, Titov režim je seljacima zagorčao život, prisilnom uvedbom seljačkih radnih zadruga, po uzoru na sovjetske kolhoze te nesmiljenom otimačinom poljoprivrednih proizvoda od seljaka. Osim stroge zabrane uzgoja koza, „narodna vlast“ seljacima je nametnula velike novčane pristojbe, koje su brojna seljačka kućanstva dovele gotovo na prosjački štap.
Titov režim bez slobode i demokracije
Kao u drugim komunističkim diktaturama, uslijedili su obračuni s „neprijateljima unutar partije“. Poslije obračuna s brojnim navodnim pristašama Staljina od 1948, Andrija Hebrang je 1952. ubijen, pod do danas neutvrđenim okolnostima. S političke pozornice, diktator Tito sklonio je više istaknutih partijskih i udbaških visoko pozicioniranih dužnosnika: Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Savku Dabčević – Kučar, Miku Tripala Marka Nikezića, Latinku Perović…
U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji nije bilo: ni slobode ni demokracije ni pravičnosti. U tijeku Titove tiranije, više od milijun Hrvata, iz domovine je otjerano «trbuhom za kruhom» u tuđinu. Titova zloglasna UDB-a, diljem svijeta, ubila je nemilosrdno 69 hrvatskih političkih emigranata, izvela 8 otmica Hrvata u inozemstvu sa smrtnim posljedicama, 3 uspjele otmice Hrvata bez kasnije njihove likvidacije, 4 neuspjele otmice hrvatskih domoljuba te čak 24 neuspjela atentata na hrvatske rodoljube, diljem kugle zemaljske.
Olovno komunističko poraće u Jugoslaviji bilo je obilježeno prisilnim odlaskom mladeži na „dobrovoljne radne akcije“. Sve kasnije komunističke gospodarske reforme, tzv. petogodišnji planovi oporavka privrede, famozno „samoupravljanje“, te Titova nazovi-uspjela nesvrstana politika, bili su samo privid stvarnosti, iza kojeg se sakrivala krvava jugoslavenska komunistička represija.
Milijun ljudskih žrtava Titove tiranije
Koliko je zlo Tito bio za Hrvate, zorno pokazuje i Claus Jakobi, u njemačkom listu „Bild“, od 22. ožujka 2003., u članku „Moj dnevnik“. Pišući o najvećim svjetskim ubojicama u 20. stoljeću Jakobi Josipa Broza smješta u rečeni zločinački čopor na 10. mjesto mračne ljestvice, stavljajući Titu na dušu milijun ljudskih žrtava.
Potkraj ljeta 2007., dr. Ivo Banac javno je zatražio ukinuće imena ulica i trgova nazvanih po Josipu Brozu Titu. Vlastiti prijedlog Banac je potkrijepio tvrdnjom da je „Titov partizanski pokret činio zločine gotovo u svakom mjestu“. Partizanski zločini, drži Banac, „bili su sustavni zločini“.
Bančeva gledišta poglavito su značajna, jer su suprotna stajalištima zagriženih „titoista“, koji čine većinu ljevičarskog miljea u RH i BiH te magareći tvrdoglavo nastoje u javnost proturiti lažnu tezu, da su partizanski zločini bili tek „pojedinačni slučajevi“, što je velika povijesna podvala.
Kako se radi o smišljenoj, jeftinoj podvali, pokazuju i dokazuju također istraživanja jednoga od vodećih američkih stručnjaka za pitanja genocida – uglednog znanstvenika Rudolpha Josepha Rummela. Za spomenutog američkog stručnjaka, Tito je zločinac jednako kao Staljin ili Pol Pot, jer po Rummelu su „za vrijeme rata Titovi partizani ubili oko 500.000 osoba, a do kraja komunističkog režima u Jugoslaviji još oko 570.000 ljudi, i to najviše Hrvata“.
Završni sažetak
Najodgovornija osoba za brojne počinjene komunističke zločine nad hrvatskim narodom nedvojbeno jest nekadašnji jugoslavenski partijski vođa i kasniji dugogodišnji nesmiljeni komunistički diktator Josip Broz Tito. Titov „socijalizam s ljudskim licem“ svoje pravo lice je pokazao u poratnim godinama kada se jugoslavenski komunizam očitovao zlodjelima krvoločnijim od bilo kojeg drugoga onodobnog komunističkog režima u Europi, a po iskazanom zlosilju komunističku Jugoslaviju istim mračnim zločinima pratio je tada jedino Staljinov Sovjetski Savez.
U Brozovoj paradržavnoj satrapiji, sve od partije lansirane parole, bile su velike laži, poglavito privid „ravnopravnosti naših naroda i narodnosti“. Lijepa je to bila ravnopravnost u kojoj se novac slijevao u Beograd, a jugoslavenska je vojska bila u srpskim rukama. Godine 1948. nije Tito odbacio Staljina, već je Staljin Titu ‘dao nogu’, zbog Valterovih ignoriranja direktiva iz Moskve.
Jugoslavensko komunističko gospodarstvo stajalo je na staklenim nogama i opstajalo je samo zahvaljujući stalnoj bespovratnoj Zapadnoj financijskoj pomoći. Kroz petogodišnje planove „crveni čobani“ ovcama su obećavali nikad ostvarenu bolju budućnost. Dok se u javnosti odvratnim štafetama i sletovima slavio diktatorov izmišljeni rođendan i time umjetno pokušala stvoriti fatamorgana sretne zemlje zadovoljnih ljudi, dotle su se zatvori punili političkim zatvorenicima, a zloglasna UDBA je nemilice ubijala hrvatske političke emigrante diljem svijeta.
Potomci negdašnjih komunističkih vlastodržaca danas vladaju Hrvatskom. Baš stoga je Republika Hrvatska još puna komunističkih laži, dogmi i mitova, kao šipak zrna, i baš stoga se učestalo smišljeno zatiru hrvatske povijesne istine domoljubne provenijencije. Ključni simboli hrvatske nesreće, Tito i crvena zvijezda petokraka, u ovodobnoj Hrvatskoj, još uživaju zaštitu, pače se i promiču, premda u Zagrebu više nema Titova trga – umjesto da završe u povijesnoj ropotarnici i budu apsolutno demontirani. Srbi su u Hrvatskoj politički povlašteniji, iako su nacionalna manjina, od matičnog hrvatskog naroda, osim hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Stara je to hrvatska petokolonaška priča, za(po)četa u doba Austrougarske Monarhije, a nastavljena potom u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji…
Ivica Karamatić/7dnevno
