Jugoslavenski gulag u Zenici – okrutna komunistička kaznionica!
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 20 Listopad 2018 12:16
Šezdesete godine prošloga stoljeća u komunističkoj Jugoslaviji, možda su bile godine za pamćenje privilegiranim članovima komunističke partije, ali su hrvatskim političkim zatvorenicima, što su teško patili u komunističkim kaznionicama, jamačno bile 'godine za zaborav'. A da se ne bi zaboravilo grozomorno naličje Titova komunizma, očitovano kroz brojne potresne ljudske sudbine iza bodljikave žice jugoslavenskih komunističkih gulaga - progovorit ću o jednoj od najzloglasnijih Titovih robijašnica - Zenici...
Sudeći prema objektivnim pokazateljima, svjetlo lustracije u Hrvatskoj ne nazire se u mračnom tunelu starih hrvatskih zabluda, lutanja, sramotne političke trgovine i iracionalnih strahova obezglavljenog hrvatskoga naroda. Razorno je djelovanje po hrvatske nacionalne interese snažnih silnica: lažnoga antifašizma, promicanja zabetoniranih „povijesnih istina“, kontrolirane medijske zbilje i bjelodane protuhrvatske politike prikrivenih komunista, koji stalno, perfidno zagorčavaju život hrvatskom narodu, te dodatno zatamnjuju društveno sivilo.
Držim da je zlokobna hrvatska šutnja, vjerojatno, jedna od najpogubnijih realiteta ovodobne Hrvatske. Dok hrvatski intelektualci domoljubne provenijencije dvoje glede javnog iznošenja rodoljubnih gledišta, zagriženi boljševici pod maskom famoznog „antifašizma“ ne posustaju u medijskom ispiranju hrvatskih mozgova. Ne samo da rečeni ne priznaju povijesno utvrđene činjenice masovnih pogubljenja Hrvata u poraću Drugoga svjetskog rata, nego sudjeluju dandanas u prljavoj manipulativnoj podvali „uljepšavanja“ jugoslavenske komunističke stvarnosti.
Rečeno se iskazuje, primjerice, kroz prikazivanje dokumentarne serije „Godine za pamćenje“ (čitaj: providno jugonostalgijsko kmečanje – op. I.K:), na trećem programu Hrvatske televizije. Te šezdesete godine prošloga stoljeća u komunističkoj Jugoslaviji, možda su bile godine za pamćenje privilegiranim članovima komunističke partije, ali su hrvatskim političkim zatvorenicima, što su teško patili u komunističkim kaznionicama, jamačno bile „godine za zaborav“. A da se ne bi zaboravilo grozomorno naličje Titova komunizma, očitovano kroz brojne potresne ljudske sudbine iza bodljikave žice jugoslavenskih komunističkih gulaga – činjenično ću progovoriti o jednoj od najzloglasnijih Titovih robijašnica – Zenici.
Prve godine komunističke robijašnice u Zenici
Opća skupština UN-a je 10. prosinca 1948. usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka, u kojoj je stajalo: „Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku i kažnjavanju.“ Komunistička Jugoslavija suzdržala se tada od glasovanja, budući da je već u zeničkom zatvoru i drugim koncentracijskim logorima u Jugoslaviji provodila suprotnu praksu kršenjem temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Prvi politički zatvorenici zatočeni su u kazamat u Zenici 20. svibnja 1945., a do 6. lipnja iste godine u zatvoru je utamničeno 1030 zatočenika, bez provedenog sudskog postupka, svi odreda isključivo kao ideološki protivnici komunizma. Najveći broj zeničkih zatočenika u poraću činili su ustaše i hrvatski nacionalisti, a zatvoreni četnici bili su u manjini. Godine 1945. u Zenici je bilo 1269 političkih zatvorenika, a 1951. u kazamatu je bilo 2795 političkih uznika.
Prema podatcima iz tajnoga zatvorskog protokola, u listopadu 1945. u zatvor je dovedeno više od 40 osoba, uglavnom ustaša, koji su potom strijeljani. Nadalje, Niko Čoktaš i Velibor Hasanović strijeljani su 18. studenoga 1946., Stojan i Vid Radić 21. veljače 1947., Anto Krajinović i Ivo Jazvić 18. ožujka 1947., Ilija Šoljić 29. listopada 1946., a 16. prosinca 1946. strijeljan je Jure Radman.
Grozomorni uvjeti u zatvoru
Politički zatočenici u Zenici bili su smješteni u „Staklari“, koja je bila „zatvor u zatvoru“. U sobi predviđenoj za jednu osobu boravilo je desetak političkih zatvorenika. Čak je i zatvorska uprava, u službenim izvješćima, navodila „da su tu uvjeti nehumani…“
Zatvoreni Hrvati, po nepisanom pravilu, dobivali su redovito teže poslove i lošiji smještaj. Dežurni oficir UDB-e u zatvorskom režimu imao je odlučujuću riječ glede stupnja strogosti u postupanjima prema zatvorenicima. Dok su politički uznici radili u polirnici, stražari su zatvarali prozore, da ne bi ulazio svježi zrak, pa se od bakarne prašine gotovo ništa nije vidjelo.
Dugi niz godina, bolnica u zeničkom zatvoru bila je u katastrofalnom stanju. U pravom smislu bila je tjelesno i duševno mučilište, umjesto lječilište za bolesnike. Zatvorsku bolnicu su činile dvije velike prostorije i nekoliko malih soba, te bolnička ljekarna i mrtvačnica. Lijekova je nedostajalo, a bolničari nisu u bolnici održavali zadovoljavajuće higijenske standarde.
Tzv. isljeđivanja političkih zatvorenika znala su biti stravična. Tijekom ispitivanja nekoliko zatvorenika je podleglo batinama. Stoga su na tim nečovječnim „saslušanjima“ neki politički zatvorenici priznavali djela koja uopće nisu učinili, samo da spase goli život. Posebna metoda „ispiranja mozgova“ sastojala se u javnim čitanjima često iznuđenih priznanja političkih zatvorenika, pred svima, u velikoj zatvorskoj sali.
Poslije smrti komunističkog diktatora Tita, grozni uvjeti u zeničkom zatvoru tek malo su ublaženi samo glede teškog rada, ali famozno „prevaspitanje političkih zatvorenika“ nastavilo se istim intenzitetom – kroz „revidiranje stava“. Tko nije htio „revidirati lični stav“, neizostavno je dobivao batine i samicu.
Struktura političkih zatvorenika
Prema zvanju i obrazovanju, struktura političkih osuđenika u Zenici bila je različita. Bilo je visoko obrazovanih zatvorenika i s doktorskim titulama, ali i uznika samo s pučkom školom. Zatvorski režim je prema svima njima bio podjednako brutalan. Radi ograničena prostora, navest ću tek neke doktore znanosti i katoličke svećenike – zeničke uznike.
Politički zatvorenici s doktorskim titulama u Zenici su bili: dr. Čedomil Čekada, dr. Petar Čule, dr. Milivoj Bosanac, dr. Mirko Oršanić, dr. Ante Marić, dr. Vilim Broz, dr. Vojislav Jovanović, dr. Vjekoslav Kalea, dr. Kasim Turković, dr. Jusuf Tanović, dr. Pavle Varda, dr. Eugen Bilenki, dr. Hifzija Gavrankapetanović, dr. Ivan Odić, dr. Fehim Osmanefendić, dr. Šefkija Balić, dr. Nikola Ebner, dr. Hinko Ferić, dr. Franjo Raguž, dr. Božo Nikolić, dr. Josip Vedriš…
Brojni katolički svećenici, od kojih mnogi s doktorskim naslovima, bili su zatočeni u Zenici u posebnoj prostoriji, skupa sa zatvorenim hodžama i nekolicinom pravoslavnih svećenika. Katolički svećenici bili su u kaznionici pod posebnim tretmanom, kao „razbijači bratstva i jedinstva i opasni narodni neprijatelji“. Bili su to: fra Tvrtko Ban, fra Alojzije Misilo, fra Božo Pavlović, fra Damjan Rozić, fra Miroslav Milošević, fra Mirko Magzan, fra Kruno Mikulić, fra Emil Milićević, fra Ljubo Sović, fra Mirko Ćosić, fraAlojzije Ćosić, fra Ljubomir Hrgić, fra Zorko Čolić, fra Mirko Brandić, fra Valerije Volder, fra Ljudevit Brlić, fra Karlo Grbavac, fra Bosiljko Gubić, fra Nikola Ivanković, fra Krešimir Idžaković, fra Anto Kozina, fra Anto Kobarić, fra Luka Komljenović, don Mitar Papac, fra Honorije Čilić, fra Dominik Ćosić, fra Božo Ravlić, fra Božidar Ćorić, fra Ivan Placid, fra Želimir Zadro, fra Vlado Vlašić, fra Didak Burić, fra Bonicije Rupčić, fra Drago Stojić, fra Marijan Zubac, fra Krsto Ravlić, fra Bosiljko Vukojević, fra Ferdo Vlašić, fra Smiljan Zvonar…
Ono što se dogodilo s dr. fra Smiljanom Zvonarom, zaslužuje poseban osvrt. Zbog bolesti i iscrpljenosti iz zatvora je otpušten 20. lipnja 1960., poslije osam i pol godina robije. Radi nagloga gubljenja tjelesne težine, ubrzanog sijeđenja kose i čestih slabosti, postoje opravdane sumnje da je fra Smiljan Zvonar bio planirano trovan u zeničkom zatvoru. I sam je znao govoriti: „Očevidno kopnim, a ništa me ne boli!“ Shrvan bolesti, naposljetku, samo 34 dana poslije izlaska iz zeničkog zatvora, dr. fra Smiljan Zvonar je umro, službeno od raka na želudcu, 12. kolovoza 1960, u 41. godini života…
Upečatljivi fragmenti s robije Ante Vinka Begića
Zbog tzv. neprijateljskog djelovanja, Okružni sud u Mostaru osudio je Antu Vinka Begića, rodom iz Posuškog Graca kod Posušja, na trogodišnju kaznu zatvora. Begić je robijao u Zenici od 3. listopada 1972. do 3. listopada 1975. i do posljednjeg dana uzništva upravi i stražarima u zatvoru ostao je nepokoran. Bio je jedini politički zatvorenik u Zenici koji je na prsima imao tetoviran veliki hrvatski povijesni grb, s početnim bijelim poljem.
U razgovoru sa mnom, posvjedočio mi je da su politički osuđenici u Zenici bili međusobno istinski solidarni, primjerice, u prikupljanju novca u zajedničku kasu za siromašnije obitelji zeničkih zatočenika s druge strane žice, te mi je pripovjedio ekskluzivno niz drugih gorkih uspomena iz zeničke robijašnice, a radi ograničena prostora, donosim narativni prikaz tek nekih njegovih sjećanja.
Netom iza dolaska u Zenicu, Begića je pozvao na „informativni razgovor“ zatvorski referent za preodgoj uznika. Prvo ga je upitao, je li vjernik, na što mu je Begić potvrdno odgovorio. Potom su od „vaspitača“ uslijedile provokacije – „da su vjernici zaostali ljudi“, „da samo nepismeni ljudi vjeruju u Boga“ i tomu slično. Poslije niza provokacija, „vaspitač“ je Begića upitao: „Je li Bog svemoguć?“ Nakon Begićeva potvrdna odgovora, sjevnulo je novo pitanje: „Može li Bog stvoriti tako veliki kamen da ga ne može podignuti?“ Budući da su Begiću dozlogrdile provokacije, „vaspitaču“ je u lice kazao: „Nije Bog član partije da čini gluposti!“
Odmah potom, pobješnjeli referent pozvao je petoricu zatvorskih čuvara, koji su se skupa s „vaspitačem“ obrušili na Begića, srušili ga na pod, nemilice izudarali palicama i nogama, a od udaraca nogom „vaspitača“ Duška Durića – ožiljke na glavi, Begić ima do danas.
Kada se u zeničkoj robijašnici gradila automatska kalionica, pri kopanju je pronađeno 30 kostura ubijenih ustaša. Tada pronađeno ustaško znakovlje došlo je u ruke zatvorenicima osuđenim zbog kriminalnih radnji, a oni su ustaške oznake prodavali političkim zatvorenicima.
Zatvorska uprava i stražari napose su prezirali zatočene katoličke svećenike. Podrugljivo su ih nazivali – „skojevcima svetog Ante“. Raspoređivani su na najteži posao. U kadama sa solnom kiselinom morali su čistiti željezo s čaša za dalekovode, u raspalim gumenim čizmama i rukavicama. Svakomu od njih solna kiselina izgrizla je kožu na rukama i nogama.
Jure Zovko o Begićevu držanju u zatvoru
Dugogodišnji zenički robijaš Jure Zovko objavio je opsežnu knjigu sjećanja „Križni put i dvadeset godina robije“ (Zagreb 1997., str. 319). U knjizi, uz teške uspomene iz olovnog poraća, opisao je vlastita sjećanja iz zeničkog kazamata, te na 268. i 269. stranici ove vrijedne knjige potvrdio je Begićevu dosljednost u nepokornosti zatvorskom režimu:
„Među političkim osuđenicima bilo je nekoliko mladića, starijih maloljetnika… Predvodio ih je Ante Begić, veseljak, vrlo bistar. Ante je pisao i pjesme. Sjećam se njegove pjesme majci, koja mu je umrla. Vrlo dirljiva pjesma. Svidjela se svima nama koji smo je čitali.
Prkosan i nepokoran prema upravi, a osobito prema svom ‘vaspitaču’, koji je s njim imao najviše posla, često je nas starije znao pitati za neki bosanskohercegovački izraz, kako se kaže na hrvatskom jeziku, samo da bi provocirao svoga referenta. Referent Duško Durić kažnjavao ga je na razne načine, među ostalim i teškim fizičkim radom i noćnim radom… Odredio ga je raditi u Brusionici, gdje su najteži i najprljaviji poslovi, nekada čak i u noćnoj smjeni. To Antu i njegov prkos nije slomilo. Dok je radio u noćnoj smjeni, odjekivala je ganga po KPD-u. Cijeli KPD je znao da to Ante i njegova klapa prkose upravi…
Ante se uvijek posebno isticao. Kako god bi ga kaznili, om im se smijao u lice. Vjerujem da je Dušku Duriću odlanulo kad su se rastali… Zbog njegove otvorenosti i odnosa prema upravi KPD-a, zbog njegova čvrstog stava, cijenili su ga, ne samo politički osuđenici, nego i ostali mladići iz njegova paviljona – svi osim doušnika. Stalno je po džepovima imao nešto zbog čega bi se moglo ići u samicu: ili nacrtani grb ili zastavicu ili kakvu pjesmicu… Poslije zatvora, uspio je emigrirati.“
Potresna pjesma umjesto zaključka
Korjeniti hrvatski domoljub, prof. Vjenceslav Čižek (1929.-2000.), bio je također neslomljivi politički uznik. Kao profesora filozofije komunisti su ga čak osam puta otpuštali iz službe, a odrobijao je dvanaest i pol godina zatvora u Srijemskoj Mitrovici i Zenici. Svjetskoj javnosti postao je poznat kao žrtva otmice jugoslavenskih vlasti, 11. studenoga 1977. u sjevernoj Italiji. Stoga ga je Amnesty international 1978. proglasio – zatočenikom savjesti.
Uslijed stalnoga zlostavljanja i nedostatka liječničke njege, u zatvoru je posve oslijepio. U drugu političku emigraciju je otišao, nakon što ga je Jugoslavija, na zahtjev njemačke Vlade, 1988. pustila iz zatvora. Kao plodan pisac izvrsnih pjesama, satira i političkih eseja – komunistima je neprestano bio trn u oku.
Tijekom teškog političkog uzništva u Zenici, napisao je pjesmu „Božić u Zenici“, koja glasi: „Preko siva zida i bodljave žice / bruj polnoćne mise k meni dotreperi / u smrad i gnusobu željezne stupice / nijem sužanj rida, hrču proleteri. / Umukle su psovke iz smotuljka mesa, / tek poneka krnja iz sna im izleti. / To golaći hine juriš na nebesa, / dok po kalu plaze sebi oduzeti. / U mračaju ovom skupne paranoje, / s obje strane zida, preko mnogih žica, / sutra će za Sinom, u jaslicam’ što je, / razaslana biti javna tjeralica.“
Ivica Karamatić/7dnevno
