Gledali smo ranjene prijatelje i djecu, bolnica je bila naš dom
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 18 Studeni 2018 17:16
Vesna Bosanac i Mirjana Semenić Rutko prisjećaju se uvjeta u kojima se u jesen 1991. radilo u bolnici
Vukovarska bolnica bila je jedno od najvećih mjesta stradanja tijekom opsade Vukovara 1991. Prvo raketiranje te zdravstvene ustanove bilo je 24. kolovoza, a slijedila su svakodnevna granatiranja, koja unatoč brojnim apelima nisu prekinuta sve do posljednjeg dana obrane grada.
Vesna Bosanac ravnateljicom bolnice postala je 24. srpnja 1991. Kaže kako su, osim bolesnika koji su trebali liječničku pomoć, svakodnevno primali i 70 novih ranjenika.
Uzaludne molbe
“Nitko od nas nije očekivao tako žestoku agresiju na grad i bolnicu. Broj ranjenika se povećavao, a situacija se sve više pogoršavala. Imali smo sve manje lijekova i sve više potreba. Svaki smo dan slali apele da se prestane gađati bolnicu i grad, no naš glas nije se čuo”, prisjeća se Vesna Bosanac, dodajući kako je stanje bilo dramatično, no medicinski su djelatnici činili sve što su mogli kako bi zbrinuli ranjene i bolesne te trudnice i djecu koja su se rađala u podrumima srušene bolnice.
Situacija je bila iznimno teška zbog neprekidne paljbe, a dodatni je problem nastao s prekidom opskrbe vodom i električnom energijom. Ostali su i bez hrane, no pomoć nije stizala. Molbe da se JNA povuče i deblokira Vukovar te omogući evakuaciju oko 450 najtežih ranjenika i bolesnika ostale su bez odgovora. Kako se dan sloma obrane približavao, u bolnicu su počeli dolaziti i brojni civili, smatrajući da će u njoj naći spas te, nakon što oružje utihne, otići iz posve razrušenoga grada.
“Posljednje dane prije okupacije grada teško je riječima opisati. Radili smo u nenormalnim uvjetima, životi medicinskog osoblja bili su ugroženi, ali svi su radili i maksimalno se angažirali kako bi pomogli ljudima”, istaknula je ravnateljica, koja je odvedena u logor u Srijemsku Mitrovicu, gdje je provela tri tjedna.
Mirjana Semenić Rutko diplomirala je 19. srpnja 1991. na Medicinskom fakultetu u Osijeku. Kada je dr. Bosanac preuzela mjesto ravnateljice vukovarske bolnice, počela je raditi na Internom odjelu kao stažist, no uskoro je prešla na Kirurgiju, gdje je i ostala do okupacije.
“Prvih dana nisam mogla ni zamisliti što me čeka, jer se takve stvari vide samo u filmovima i čovjek misli kako se to u stvarnom svijetu ne može dogoditi. Prolaze dani, taman pomisliš kako ne može biti gore, a onda te realnost demantira i prestaneš si govoriti da gore ne može biti. Prvih 15-ak dana mogla sam odlaziti kući, no potom je počelo jako granatiranje grada. Jednu noć sam ostala spavati u bolnici, pa drugu, a onda sam uspjela otići kući, vidjeti obitelj i pokupiti nešto odjeće. Nakon povratka u bolnicu ona je postala moj dom”, rekla je Semenić Rutko. Prisjećajući se uvjeta u kojima su liječnici radili, kaže kako čovjek izgubi percepciju vremena. Nema dana i datuma. Znaš da je dan kada svane i to je sve. “Ustaneš, radiš, u neko doba ideš malo prileći i vraćaš se među ranjenike i bolesnike. Naš je posao takav da moramo biti sto posto koncentrirani, jer ne možeš raditi ako su ti misli negdje drugdje. Sa svakim je danom bilo sve više posla, pa nismo ni mogli puno razmišljati o onomu što se zbiva izvan bolnice, a tek kad sjedneš, krenu priče i pitanja, posebice kad dođe netko koga znaš pa ti može dati informacije o obitelji i dragim ljudima”, navela je.
Na upit što joj je bilo najteže, odgovorila je kako je iznimno teško vidjeti dugogodišnje prijatelje koji su jako nastradali. Posebno teškim trenutkom ističe onaj kada je vidjela teško ranjeno šestomjesečno dijete, objašnjavajući kako su, koliko god da liječnik nastoji posao profesionalno staviti u fokus, emocije povremeno prejake i nije se moguće posve distancirati. “Koristili smo lijekove koje smo imali, a injekcije protiv bolova davali onima koji su najteže ranjeni kako bi mogli podnijeti bolna previjanja. Imali smo mali kasetofon, u kojem se kaseta Zlatnih dukata vrtjela do besvijesti. Nastojali smo razgovorom odvlačiti pozornost ranjenicima i, koliko je to moguće, štedjeti na sredstvima kako se ne bi potrošilo više od onoga što je doista potrebno”, naglasila je.
Nada da će se grad obraniti nije nestajala sve dok nije stigla vijest kako je dio policajaca i hrvatskih branitelja otišao u proboj. Unatoč informacijama da će početi evakuacija i da će im biti omogućeno da odu u slobodni dio Hrvatske, bili su svjesni kako to neće proteći jednostavno i da milosti prema medicinskom osoblju neće biti.
Žrtve silovanja
“Jedino tada sam osjetila iskonski nagon za održavanje života. Obavi posao, makni se i budi nevidljiv pripadnicima JNA i teritorijalne obrane, posebno onima koje poznaješ, jer se pokazalo da su oni najgori neprijatelji. Još smo 19. studenoga radili koliko smo mogli i previli najteže ranjenike, a idućeg je jutra došao major JNA Šljivančanin i ‘održao nam predavanje’ u smislu odakle nam ideja da im se suprotstavljamo kada su nas oni došli osloboditi... Potom je počelo odvođenje ranjenika, koji su ubijeni na Ovčari”, ispričala nam je ova vukovarska liječnica, naglasivši kako su članove medicinskog osoblja pred bolnicom čekali autobusi kojima su ih vozili ulicama grada na kojima su ležali leševi. Prošli su pokraj Vuteksa i Veleprometa, potom su ih odvezli prema Negoslavcima, gdje je bilo puno pripadnika JNA i paravojnih srpskih postrojbi, a autobus se kasno navečer zaustavio u Srijemskoj Mitrovici. Znanac koji je bio u uniformi JNA odveo je Mirjanu do tamošnje sportske dvorane, gdje su u mnoštvu bile i njezina majka i sestra s djecom. Put ih je potom odveo iz Srbije u Bosansku Posavinu, gdje ih je preuzeo hrvatski sanitet.
Nakon povratka u Vukovar vidjela je, a i danas susreće, jednog od onih koji ih je iz bolnice ispratio s kokardom na kapi. U početku joj je to iznimno smetalo, no s vremenom joj je, kaže, postao nevidljiv. O teškim sudbinama mnogih Vukovarki doznaje i danas kao ginekologinja, kada joj neke od njih pri dolasku na pregled kažu da su u ratu silovane. “Zbog našeg mentaliteta smatraju kako je to njihova sramota i to mi je strašno. Te žene su žrtve i ne trebaju to skrivati”, naglasila je.
