Moj Vukovar šest dana poslije mirne integracije
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 19 Studeni 2018 14:11
Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava.
Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije - Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo. Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.
Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko Vukovarstrši - pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.
To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi - razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi... Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.
Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilo kada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke - uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.
Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu... Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.
Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.
Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.
Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.
Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.
Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.
Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.
