Viktor Kluge daruvarski fotograf i slikar likvidiran od komunista
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Srpanj 2020 15:00
Viktor je rođen 1910. u Daruvaru, u obrtničkoj obitelji. Otac Adolf, sudetski Nijemac, bio je fotograf, a majka Irma, podrijetlom Mađarica iz Kapošvara, konobarica. Viktorov je otac dolazio u Daruvar i ovdje boravio za vrijeme kupališne sezone, baveći se svojim obrtom. Ostatak godine provodio je u Beču ili Budimpešti.
Fotografsku je radionicu imao u daščari onkraj ruba Rimske šume, istočno od željezničke pruge, nasuprot mjesta gdje je kasnije otvorio fotografski atelje u zidanom objektu. Na ovom se mjestu danas nalazi praonica rublja hotela «Termal». Fotografski je obrt tada bio zacijelo vrlo unosan posao, jer je fotoaparat onda bio malo rjeđa pojava, a kako su mnogi kupališni gosti željeli ponijeti uspomenu na boravak u Daruvaru, fotografi su im uvijek bili na usluzi. Viktorova je majka kao mlada djevojka, konobarica, radila u restoranu zgrade gdje se danas nalazi gostionica nekad kolokvijalno, a sad i službeno zvana «Kapelica». Viktorov je otac pak za boravka u Daruvaru stanovao u kupališnom hotelu («Bade-hotelu»), gdje se i hranio, ali je povremeno zalazio i u spomenuti restoran, gdje se i upoznao sa svojom budućom životnom družicom.
Bio je tada već u poodmaklim godinama, tako da je od svoje odabranice bio stariji čak 30 godina. Obitelj Kluge imala je troje dece. Prvi je sin, Franjo, rođen 1907., ali je u 19-toj teško obolio nakon velike prehlade tijekom zime i naglo umro. Bila je to nova tragedija u obitelji, jer im je samo tri godine ranije umro otac i suprug. Majka je tako ostala sama sa šesnaestogodišnjim Viktorom i mlađom kćeri Elom.
Stariji je Viktorov brat bio izučeni fotograf, pa je njegovom smrću fotoradionica ostala bez neposrednog nadzora obitelji. Mladi Viktor, tada gimnazijalac, morao je prekinuti školovanje i početi učiti za fotografa uz zaposlene pomoćnike. Završivši naukovanje, vjerojatno nakon uspješno položenoga «majstorskog ispita», Viktor je uspješno vodio obiteljski obrt. U albumima starih Daruvarčana i danas se mogu naći fotografije s oznakom «Foto Kluge», koje podsjećaju na neka već davno prošla vremena i ljude kojih odavno više nema. U fotografskoj su radionici izrađivane i razglednice s motivima grada i lječilišnog parka, a i razne čestitke za rođendane i druge prigode. Uz posao fotografa i vođenje fotografske radionice, Viktor nije zapostavljao ni svoju ljubav prema slikarstvu.
Sklonost za ovu lijepu umjetnost Viktor je, kao i njegov stariji brat, pokazivao već u najranijem djetinjstvu, jer su je obojica baštinili od oca. Nažalost, od toga je ostao samo jedan prelijepi crtež olovkom, portret mlade djevojke. Premda je volio društvo, Viktor nije bio sklon dugotrajnom sjedenju uz piće i karte s ostalim obrtnicima, što su mu oni katkad zamjerali. Nakon fotografskog posla znao je ostajati uza svoj kist, boje i platna, a volio je i knjigu. Osim slikanja, bavio se i kiparstvom i izrađivao skulpture od gline, kamena i drveta. U proljeće 1937. godine iznenadio je svoje sugrađane. U svome fotografskom ateljeu u lječilišnom parku priredio je izložbu svojih slika. Bilo je tu 18 radova: ulja, pastela i crteža, a izložba bijaše otvorena od 20. do 30. svibnja. O izložbi umjetničkih slika u Daruvaru izvijestile su svoje čitatelje i zagrebačke «Novosti».
U tim slikama», pisale su one tada, «imade masa uljenih skladnih boja, vidimo dušu koja čezne za jačim uspjesima», a vidi se «da je te slike radio čovjek u kojem imade ambicije, volje i znanja. Početkom siječnja 1941. Viktor je ponovno ne samo iznenadio, nego i zadivio svoje Daruvarčane.
Ispred ateljea načinio je snježni torzo žene čija je visina skupa s postoljem bila preko dva i po metra. Iz sačuvane fotografije može se tek naslutiti o kakvoj se ljepoti radilo, jer se činilo kao da je isklesana iz bijela mramora. Istih je dana iza ateljea, uz željezničku prugu, Viktor načinio novu snježnu skulpturu, prema Meštrovićevom djelu «Prije kupanja», a njena je visina bila čak četiri metra! O ovim Viktorovim umjetničkim ostvarenjima svoje su čitatelje obavijestile zagrebačke «Novosti», ali i beogradska «Politika». Najstariji, malobrojni Daruvarčani, sjećaju ga se još po nečemu: po njegovoj slabosti prema pripadnicama ljepšeg spola.
Kako je bio vrlo privlačan mladić, izgleda da žene nisu bile nimalo ravnodušne prema njemu, pa bi se čak moglo reći da je bio pravi «lomitelj ženskih srdaca». Tako je ostao neženja zacijelo stoga jer među previše lijepih žena nije mogao odabrati «onu pravu». O njegovim je zavodničkim sposobnostima napisana i jedna pjesmica, a autorica joj je bila Desanka Petrović, daktilografkinja u daruvarskome sudu.
Evo te pjesme:
Naš laf – Kluge fotograf
Naš vam Kluge
Svaki čas kod druge:
Sada slika mladu damu,
Sad pak njenu mamu.
Savršene poze bira
Dok sa damom koketira.
Kad ostane dama sama
Naš laf pita:
Jel’ slobodno s vama?
Dražesno se nasmiješila
Našem fotografu,
Kako ne bi dozvolila
Tako lijepom lafu.
I dok drugi oko dame
Imaju mnogo muke,
Naš laf vodi Damu ispod ruke.
Daruvarske djevojke, sjeća se gospođa Ela, znale su se i ljutiti na Viktora, jer je svoje zanimanje preko sezone usmjeravao prema mladim kupališnim gošćama, a kad ih više nije bilo, zadovoljavao se društvom Daruvarčanki. Autor novinskih članaka u «Novostima» i «Politici» bio je njegov četiri godine mlađi prijatelj Milan Pavić, u to doba njihov dopisnik. Kada je Viktor 1937. imao svoju prvu i jedinu izložbu, Milan je također priredio prvu izložbu svojih fotografija.
Premda to Milan Pavić nije nikad rekao, niti to piše u velikoj monografiji koju je priredio Josip Depolo, a 1986. izdao «Spektar» iz Zagreba, gospođa se Ela dobro sjeća da je upravo njen brat Viktor bio Milanu prvi učitelj fotografije. Skoro je svaki dan nakon posla u gradskoj općini, gdje je radio kao pisar, dolazio u Viktorov atelje. On ga je prvi uputio u tajne i mogućnosti fotoaparata, u razvijanje filmova i izradu fotografija.
Došao je i Drugi svjetski rat, a Viktor je nastavio voditi svoju fotoradionicu. Kao profesionalni fotograf pozivan je da fotoaparatom bilježi razna zbivanja u Daruvaru za vrijeme ondašnje NDH, što mu je kasnije zasigurno «uzeto za zlo». Gospođa Ela, a i neki koji ga se još sjećaju, tvrde da se nije prihvaćao učešća u političkim zbivanjima. Nakon pada Daruvara i dolaska partizanske vojske ostao je u Daruvaru, baveći se i dalje svojim fotografskim poslom sve do siječnja 1945. Osamnaestoga dana toga mjeseca odveli su ga iz njegove kuće, navodno prema fotoradionici, u kojoj je izvršena premetačina. Ali se Viktor, međutim, nikada više nije vratio.
Bilo je to vrijeme kada su za komunističkog režima nestajali svi viđeniji ljudi. Stradavali su ljudi bez ikakvih dokaza, ljude su tobože odvodili na saslušanja, da bi se vratili tek nakon dugog vremena, ili ih više uopće nije bilo. Za to je bila dovoljno samo optužba ili nečiji prst. Tako je ubijen i Viktor u svojoj 34 godini života. Iza Viktora Klugea ostala je nekolicina slika i tek pokoja uspomena. I naša neugodna stvarnost koja nas podsjeća da u njegovu gradu još uvijek nema svoje ulice.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
