Župnik Ivan Stanković ubijen u Vrhovcu 1947.
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Lipanj 2020 16:09
(pobjegao u prizemlje i onako ranjen i sav krvav sakrio se u kuhinju, gdje je ustrijeljen)
Rođen je u Žakanju 7. veljače 1886., od oca Petra i majke Terezije, rođ. Crnić. Poslije završene gimnazije i studija bogoslovije, u Zagrebu je 1910., zaređen za svećenika.
Kao kapelan služio je u Župi Okićka Sv. Marija, zatim u Drnju i Peterancu te je bio župnik u Vrbovcu, gdje je proveo najveći dio svojega života. Ubili su ga domaći komunisti 11. rujna 1947. u Vrhovcu.
Godine 1947. mnogi u Europi već polako zaboravljaju rat i ratne strahote, jer se tada već više od dvije godine živi u miru. No, u Hrvatskoj još uvijek ubijaju vojnike, intelektualce, a posebno svećenike, bez suda, podmuklo, najčešće noću. To se dogodilo župniku Ivanu Stankoviću Matskom, župniku u Vrhovcu, koji je bez ikakva suda, sasvim nedužan, ubijen u noći 11. rujna 1947. godine. Ubili su ga domaći komunisti koji su te noći provalili u župni stan. Stavili su ljestve uz prozor prvoga kata župne kuće, provalili u župnikovu spavaću sobu, navalili na njega i ranili ga. Župnik je pobjegao u prizemlje i onako ranjen i sav krvav sakrio se u kuhinju. No. napadači su otvorili prozor na kuhinji i ondje ga ustrijelili.
Dr. Kožul u knjizi Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije (1992.), o njemu piše pohvalne riječi:
Marljivo je uređivao župnu crkvu i kapele, s vjernicima je nabavljao zvona, organizirao je pučke mise i župu duhovno izgrađivao. Bio je uzoran gospodar, radin i marljiv, bavio se voćarstvom i vinogradarstvom – za što je bio nagrađivan.
Uz uzorno gospodarstvo, bavio se i literarnim radom; objavljivao je pjesme i članke u raznim, ponajviše katoličkim časopisima. Njegovu su ubojstvu nazočile njegova domaćica i jedna djevojka koja je pomagala župnikovoj domaćici. Ona je čak prepoznala ubojice, domaće komuniste. Župa je, pored jednog dijela vjernika koji su bili i katolički i hrvatski usmjereni, imala, nažalost, i dosta onih koji su Crkvi okrenuli leđa i priklonili se komunizmu i partizanima. Čitava je politička situacija poslije Drugoga svjetskog rata bila u znaku stalnog partijskog huškanja na Crkvu i svećenike, sustavnog izmišljanja o zločinima svećenika i o štetnosti Crkve. Otići u crkvu i pozdraviti svećenika s “Hvaljen Isus!”, značilo je izgubiti posao, otići u zatvor ili otići u nepoznato.
U takvom ozračju, ozračju koje je režirao Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, koja je poslušno provodila direktive CK KPJ, domaći komunisti ubijali su svećenike misleći da će tako ispuniti svoju partijsku dužnost. Partija ih je formalno kudila,ali nije nikoga osudila.
Za ovo je ubojstvo narod krivio komuniste, a to se nije smjelo. “Smiješ popa ubiti, al’ ne smije Partija bit’ za to odgovorna.” – to je bilo načelo kojega su se držali komunisti. Oni komunisti koji su ubili svećenika te prikrili sve dokaze protiv sebe, bili su nagrađivani. Oni koji su ubojstvo izveli nestručno, naivno, te je narod shvatio da je to djelo komunista, pozvani su na partijsku odgovornost, no nisu išli u zatvor ili na sud.
Izvor: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. Stoljeća, Zagreb, 2007.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
