Žena se sklupčala zajedno s djetetom, oboje su izdahnuli, svjedoči starica iz Teharja
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Srpanj 2020 17:58
Pogled ispred crkve Sv. Ane na umjetno jezero, kojim su sakrili teharski logor, svibanj 1989.
K.I. je sigurno iz naroda. Sijeda Teharčanka, zgrbljena od teškoga rada, iscrpljena odricanjem, nije mogla progovoriti, kada sam joj rekao što bih od nje htio čuti. Prestrašila se i počela se tresti, Kada sam joj obećao da ne ću objelodaniti njezino ime, rekla je:
O tomu radije ne bih govorila. Bojim se mogućih posljedica,. Prisiljavaju nas šutjeti, a nas stare još uvijek zastrašuju da bi nas mogla odnijeti zla sila. Pa, čitamo, slušamo, doživljavamo.
Sjećam se nedjelje. Kao da je jučer bila. Morala sam rano ujutro ustati i obaviti sve poslove koji se na malomu poljodjelskomu gospodarstvu ne mogu odgađati ni blagdanima. Sjećanja su necjelovita, ali duboka i nezaboravna. Još uvijek vidim sjene ljudi, koji su to jutro, pognute glave, s bradom na prsima, tiho koračale, sluteći svoju smrt. Radio je svirao neku boljševičku prevratničku pjesmu. Takvih je onda bilo mnogo. U meni je, kao više puta tih dana, utihnulo nedjeljno raspoloženje. Spustila sam pogled i povukla se u sebe.
Ujutro nije bilo živčanih partizanskih zapovijedi. Vjerojatno su još bili pospani? Jutro je nosilo svoje. Odmaknula sam zavjesu i vidjela stariju ženu, s djetetom u naručju, koja je upravo tada počela bježati. Pobjegla je ondje dolje. Dijete je vjerojatno još spavalo. Nisam čula da je plakalo.
Stoj! Stoj! – povikali su partizani i usmjerili strojnice prema njoj. Nije stala. Kao da su joj neprijateljski povici dali novu snagu, hrabrost. Zastao mi je dah. Počela sam se tresti . Nadala sam se da će i uspjeti da oni ne će zapucati. Ali nadu mi je prekinuo zvuk strojnica, koji je odjekivao dolinom.
Žena se sklupčala, zajedno s djetetom. Znala sam da su oboje mrtvi. Nisam mogla suspregnuti suze. Zaplakala sam. Svaka je riječ bila suvišna, svaka misao neprimjerena. Izgubila sam prisebnost. Zamaglilo mi se pred očima. Vidjela sam ruke koje su stiskale dijete i ružičastu haljinu na ženi. Nisam mogla izdržati. Tražila sam kutak sakriti se i u miru se isplakati. Ubijene su, vjerojatno, morali odnijeti sami zatvorenici. U selu su govorili da se tako postupalo, ako netko na putu umre ili je ubijen. Mrtve su potom pokapali u taboru. Te nedjelje nisam išla u crkvu. Nijedna svećenikova riječ ne bi me mogla utješiti i vratiti mi vjeru u Božju pravednost.
To je vrijeme bilo neshvatljivo za nas obične ljude. Jesu li se zaista trebali tako okrutno osvećivati? Za što su bila kriva djeca, koja još nisu ni prohodala?
(Teharje, 20. svibnja 1989.).
Cesta kojom su vodili zarobljenike u Teharski logor
Mogli bismo čuti još mnogo takvih i sličnih svjedoka. Teharčani, koji su proživljavali strašna vremena, zastrašivani, pohranjivali su bučna sjećanja na dno svijesti. Mnogi još i danas žele ostati gdje jesu i ne žele govoriti. Ni svojoj djeci nisu rekli istinu, koja će ih kao noćna mora, pratiti do smrti.
Možda sam bio nametljiv sa svojim pitanjima, kada sam ponovno otvarao stare rane, ali se, tražeći istinu nisam mogao zaustaviti. Tvrdim da je nemamo pravo skrivati od svoje djece. Sve mora biti poznato, sve mora biti zapisano da se pokoljenja, koja dolaze, lakše zaštite od sličnih zabluda.
Mene je uznemirio slučajni susret kraj Sv. Ane, pa sam potražio istinu. Pripadam mlađemu naraštaju, koje su hranili lažima i mnogo toga im zatajili. Sada želim znati i tražiti pravdu da svoje spoznaje prenesem i drugima.
Odgovore sam tražio od mještana. Mnogo sam toga doznao o događajima na objema cestama, na bukovžlaškoj i na onoj koja je vodila iz teharskoga središta. Pred ulazom u tabor, spojile su se, a ondje se svjedočenje završava. Što se događalo U daščarama, iza bodljikave žice, znali bi reći samo oni koji su ondje bili: partizani, koji su radili u taboru i odlučivali o životu i smrti, i možda preživjeli!
U mojoj užoj domovini Sloveniji, već se može govoriti o dosta toga, što je još nedavno proglašavano kažnjivim djelom. U jugoistočnim dijelovima države, boljševička Partija je još uvijek jaka. Redaju se politički postupci, a ljude zatvaraju i sude im prema zapovijedi mjesnih vlastodržaca, koji bi time htjeli ojačati položaje ili bi ugađali svjetini, koja se skuplja na ulicama. Takvo se raspoloženje osjeća i kod nas, a pokazuje se u strahu preživjelih i u samopouzdanju okrivljenih. Nije čudno da za tabor u Teharju nisam mogao doznati ni podatak koliko je daščara bilo u njemu.
Kraj onih, koje su postavili Nijemci, za Hitlerjugend, nekoliko ih je sagradio KNOJ, a za velike skupne, skladišta su preuredili u zatvore. O broju daščara svjedočenja su različita i neprovjerena. Jedni kažu da ih je bilo najmanje osam, drugi tvrde da ih je bilo najviše dvadeset pet.
Za odgovore na neka pitanja pitao sam, naravno, oficire i vojnike, koji su u Teharju bili zapovjednici, ubojice, sudci, redari i opskrbnici. Sigurno je dosta živih, jer su tada bili mladi muškarci. Saznao sam samo za neke, ali mi nije nitko htio odgovoriti. Ili su Šutjeli ili su me neprijateljski odbili.
Ferdinand Šket, iz Teharja, koji je kamionom vozio ljude na stratišta u okolici, rekao je samo
O tomu ne želim govoriti. To će ići sa mnom u grob. Neka nam Bog oprosti, ako smo što loše učinili. Radio sam prema KNOJ-evoj zapovijedi.
Neki su mi prijetili da će svi, koji bi se usudili istraživati te događaje, biti kažnjeni, da je moje ispitivanje napad na “narodnooslobodilačku” borbu i slično.
Izvor: Roman Leljak, Huda Jama, Radenci-Zagreb, 2015.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
