Vitez Slobodan Praljak
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 07 Studeni 2021 15:07
Cijelo 20. stoljeće bilo je Sotonino. (str. 364., knjiga Praljak III. tekst Višnje Starešine: „ Na Orahovcu (ubijanje muslimana)… iz te hrpe iz te mase mrtvih tijela koja više uopće nije podsjećala na ljude, bila je to samo gomila od komada mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, a bio je to zapravo dječačić od kojih pet-šest godina.
To je nevjerojatno. Izranja ljudsko biće, izlazi i kreće prema stazi, prema stazi na kojoj stoje JNAmuškarci s automatskim oružjem i rade svoj posao…. Dječak je bio prekriven mrljama krvi i komadićima crijeva drugih ljudi. Kako se pojavio iz one gomile ubijenih, zazvao je „babu“. Tako oni nazivaju oca. Dozivao je „babo, gdje si!… tada je „bezbednjak“ iz Drinskoga korpusa Vujadin Popović naredio „Rešite ga!“)
Pomna analiza zbivanja na prostorima ne samo Europe, nego osobito na ovom južnoslavenskom ukletom prostoru, ukazuje na neobjašnjivu i posve nadrealnu količinu mržnje, krvološtva i apsurda u kojem su ostvarena i surovo provedena tri rata. Barbari s istoka započeli su s uništenjem hrvatskog identiteta, osvajanjem hrvatske zemlje i kulturne baštine još davne 1882., proglašenjem Srbije kraljevinom. Svoju diplomatsku svitu podučili su da ordinarnim lažima ocrnjuje hrvatski narod, koji je bio raskomadan u dva državna dijela. Posebno su sve otvorenije nasrtali 1902., potom nakon 1918., a onda 1941., osobito iza 1945., pa sve do 1990., da u Domovinskom ratu zauvijek ostave svoj pravi portret: ulaska ljudoždera u Vukovar i njihove himne o salati i hrvatskom mesu, njihove himne koja je imala signum zvijezde i mrtvačke kosti na šubarama i zastavama. Kulminacija je bila na Ovčari. (Odlomak iz knjige Nevenke Nekić „Jean ili miris smrti“, str. 128. ... “Ubacit će majku Ružicu u posljednji transport i odvesti nad „rupu“. Osjeća djetešce kako ona drhturi iznutra i kako slutnje poprimaju sablasni oblik koji juri vrelinom krvi i optače njegovo malo tjelešce koje se kroz pupkovinu napaja tim užasom. Vani se čuju urlici i pucnji, a ona i dijete padaju zajedno na zemlju. To je vrhunac suludih klanja, tu je kraj njegovoga kratkoga leptirskoga života, nježnoga poput vodomarovih krila što ih je majka gledala na obalama Dunava. Vani netko kaže : „ja ću!“ Onda taj kojeg su zvali Zoran J. puca u središte njene utrobe, raznosi komade tijela po crnoj sutonskoj zemlji, prekida dah joj, Jean ili miris smrtii čedo se rasprskava kao roj zvjezdica u božićnoj noći. Ali postoji još netko tko „overava“. Da, strahotnog li glagola. To je onaj koji ispaljuje posljednji metak u lubanju, izbliza, za svaki slučaj. Zna se njegovo ime, rečeno je po svjedocima u onom prokletom gradu na istoku, u onom farsičnom sudskom postupku, ali... ništa.“)
Sve je to dobro znao Slobodan Praljak, antejska duša predana „pravdi“ u Haagu...
Nije samo hrvatski narod bio na meti srbijanskom agresivnom i krvoločnom osvajačkom duhu naslijeđenom iz turskih vremena, neopisive zločine počinili su i u I. i II. balkanskom ratu nad Šiptarima, (str. 24. Knjiga Janeza Janše „Srbija i Albanci“, pokolj u selu Ljumi i drugima, 1913., za dva sata ubili su sve žive - 500 duša, onda sve zapalili). Kasnije, između dva rata Srbi i Srbijanci provode teror nad Hrvatima (ubijeno preko 3000 Hrvata!), Makedoncima, muslimanima, ponovno Šiptarima. Konačno vrhunac perverzije dosegnut je u Domovinskom ratu. Potpomognuti od polumrtve Europe, Europe bez Boga i savjesti, Europe koja se u to vrijeme našega Domovinskoga obrambenoga rata bavila otvaranjem javnih kuća za općenje sa životinjama, Europi koja se spustila na pedofiliju, eutanaziju, homoseksualnost, rodnu ideologiju i svakovrsnu perverziju koju čak izglasavaju u svojim parlamentima, Srbijanci i kojekakav ološ opremljen za rat i urešen crvenom zvijezdom i mrtvačkim glavama nasrnuli su zajedno s JNA na nenaoružanu Hrvatsku. Nepotrebno je objašnjavati kako je do toga došlo - zna se tko je oduzeo oružje, a zna se i kako je podlo donesena zabrana za uvoz oružja. Sve to svi znaju. I kao što kaže poznati francuski političar i humanist Jean Francois Deniau - nije toliko strašna ideja koja proizlazi iz želje za zauzećem tuđe zemlje i bogatstva, pa se to izrijekom kaže, nego je strašno kad se to pravda zaštitom vlastite tobožnje lažne ugroženosti. Svi su se Haagosvajači i krvnici služili tom metodom. Uvijek uz pomoć sotoninih slugu, pete kolone, izdajnika u vlastitoj domovini. I dok su leonide naši, hosovci i svi drugi dragovoljci i branitelji ginuli spremni za domovinu, sada im sude za tu činjenicu. Nema mjesta iz kojega nije netko od značajnih branitelja dovučen pred sud - u vlastitoj domovini ili sotonerijskom Haagu. U kazamatima su bili ili još čame naši vitezovi Zvonko Bušić, Kordić, Gotovina, Čermak, Merčep, Norac, Brodarac, Glavaš, Hrastov, šestorka na čelu sa Slobodanom Praljkom, pa već i zaboravljena šestorka iz Australije koja je presudom istoga suca Grahama Blewitta koji, zamislite „slučajnosti“, odlazi već 1994. u Haag, nevino osuđena sedamdesetih godina XX. st. na duge godine robije u dogovoru s udbinim zvijezdama. Tu su i devet generala - od Osijeka do Prevlake! Hrvatska sluganska vlastodržačka duša nije se imala snage oduprijeti čak ni saslušanju heroine dr. Vesne Bosanac koju u vlastitoj domovini ponižava srbijanski krkan kome bi trebalo ukinuti pravo ulaska u RH! Kao i ostalima kojima se zna da su sudjelovali u agresiji na RH riječima i djelima. Ne možemo ih primati sa smiješkom, a ako već moramo, onda to učinimo suzdržano i ozbiljno, bez suvišnih laskanja. Ne idimo na njihove derneke! Ne podilazimo im! Hrvatski je narod već sada na koljenima!
Znao je to naš Praljak, naš Leonida. I boljelo ga je. Mlađi od mene - sijedio je brže, iako ne kao Ante Starčević - Otac domovine - u jednoj noći zbog sličnih razloga. Znao je Praljak i pisao knjige o istini u ratu, a potom bio odbijen od osobe koja je procijenila u Ministarstvu kulture da to nisu knjige, da mora platiti kao za šund, pri tome falsificirajući imetak S. Praljka! Što će ostati iza raznih biškupića, zlatica i ninica, osoba od kojih neke i sada HOSobnašaju dužnosti. Čime su zadužile Državu Hrvatsku, koje su to knjige ili djela tih osoba, i tko su uopće te osobe da smiju obnašati tako visoke dužnosti? To su isti oni koji su urlikali da je dr. Pavo Barišić plagijator, njihovi pripuzi, polupismeni, mizerne ništice od kojih su neki obijali tuđe automobile pajserima, a danas sjede u Hrvatskom državnom saboru. Ili pak ona kobna demonica, boginja proljeća vesnica, koja je savjetovala da se šrafencigerom ukloni ploča s natpisom ZA DOM SPREMNI! A možda je znala da su upravo šrafencigerom oni sa zvijezdom na čelu iskopali oči onima s ploče koja ima signum: Za dom spremni! Demonica oca Sotone koja je među prvima izrekla poznate kvalifikacije o agresiji Hrvatske na BiH i zločinačkoj uroti. Ona se još uvijek drsko šepiri u Zagrebu, povremeno ju novinarske pudlice, poput legendarnog „gospodskog Kastora“, pitaju za mišljenje kao i njene pajdaše, uhranjene vječne pripuze u politiku. Njena je količina otrova u onoj kobnoj bočici koju je popio naš Leonida, pozamašna. I ne samo njena.
I to je znao Slobodan i osjećao svoju pravednu nadmoć ponad bijednih domaćih efijalta, (ološu koji je izdao Leonidu u Termopilima,) kao što je imao apsolutnu nadmoć nad avanturistima s debelim novčarkama, sudačkim avetima u Haaškom sudu. Na njegovoj je strani bila istina i pravda, o kojoj pišu u knjigama Mira Međimorca i Josipa Pečarića preko 300 auktora! Sjajan niz imena koja su upoznata s javnim i tajnim djelovanjem kojekakvih sudaca i svjedoka ne samo u javnim dvoranama, nego i u haaškim podrumima. Jedna ružica (Florence) udana za Srbijanca čiji je otac bio šef zloglasne kontraobavještajne službe JNA u Beogradu, nazočna svim prljavštinama tijekom rada Suda, a onda raskajana, napisala je knjigu i priznala podlosti kloake sudaca i svjedoka. Odmah je udarena po prstima. Sada šuti.
Tri knjige spomenutih auktora o generalu Praljku vrve podatcima, potkrijepljenim dokumentima, imenima veleizdajnika Knjiga Praljakzemlje hrvatske, pakostima i neukostima navedenih mrzitelja koji ne žele opstanak RH. Rade sistematski na rastakanju njene privrede, kulture, znanosti, školstva, časti, osobito braniteljskih populacija, udaraju prema predvidivim točkama Memoranduma II. po svakom tko digne glas; stavljaju na vrh uhidbenoga lanca istaknute domoljube, preuzimaju sve važne funkcije u RH, a osobito medijske položaje. Oni, iz Ministarstva znanosti i školstva, nekih čudnih divljih imena (nomen est omen) davali su u tuđe ruke pisanje hrvatske povijesti, Grcima, Haagu, Beogradu i inima; oni koji ne žele u Saboru ni minutu šutnje što je ostala iza Slobodana.
Ali nije, dragi drugovi, samo jedna minuta šutnje, opasno su se ušutjele mase Hrvata, mračna i gorka tišina pala je nad praznim prostorima zemljom (Duga mračna noć) Hrvatskom, razdijeljenom mržnjom koju ste vi posijali - zauvijek zapečatili dva pozdrava: smrt fašizmu i sloboda narodu (u stvarnosti – smrt Hrvatima, a sloboda fašizmu i kobnoj zvijezdi pod kojom ste ušli u Vukovar. Onaj Za dom spremni! kojim su dragovoljci pošli u obranu Hrvatske, ostade i nakon godina provedenih u zemlji na rukama legendarnih junaka i vitezova.
Poznavao je povijest i Slobodan Praljak, a njega poznaju mnogi koji nisu zapisali svoj krik u ovim knjigama. Nisu zapisali slovima nego svojom smrću preko 3 tisuće samoubijenih branitelja, a potom i svi naši mrtvi od početka crnobitaka za opstanak i djeca naša koja još ne znaju pisati. Velika je i nevidljiva knjiga hrvatske žalosti koja je dokaz da se Slobodan uspeo na vrh hrvatskoga Panteona usprkos bijednim žbirima, lažnim mesićevskim svjedočenjima, nikogovićima iza kojih ne će ostati ni traga u našim žalosnim pustopoljinama Slavonije, Like, Žumberka, Posavine, Zagore…
Znao je Praljak, kako su se dogodili Ahmići - prijevara i laž, rekli bi stari, vaik nečista sila stoji i nasrće na istinu. Razni komesari poslani iz EU učili nas kulturi, od onoga Koschnicka do novoga namjesnika koji kao da malo proviruje iz neznanja, a mi se odmah veselimo. Sotona trlja ruke, mrtva Europa je šutjela kao što i danas šuti.
Ponosni i duboko poniženi Slobodan Praljak, samotni Antej koji dodiruje zemlju, a gleda u Vječnost, otišao je Bogu, jedinom sucu koji je dostojan suditi ovakvim vitezovima. Europa kaže na usta ljigave spodobe Agiusa: NAVUCITE ZASTOR! Pa zar misle tako bešćutno i hladnokrvno sakriti svoju bijedu, neznanje, okrutnost, beščašće i otrov koji su odavno smiješali u domaćim i međunarodnim bocama?! Navući zastor kao u kazališnoj igri i nastaviti s predstavom - čitanjem presuda za preživjelu petorku kao da se ništa dogodilo nije. To je možda najmorbidniji trenutak u čitavoj igri haaškoga poprišta beščašća, kojem je trebalo 24 godine da donese presude, a sudu u Nuerenbergu nepune dvije. Iza zastora izdahnuo je moćni duh našega prijatelja i defenzora hrvatske zemlje Slobodana Praljka. Izdahnuo u samoći i ostavljenosti - onako golem i snažan poput kakva praoca, rasprostro se svojom domovinom i vinuo u mitske visine hrvatskih svetinja. Već su nastale pjesme, povijesni Praljakeseji, zapisi roda diljem zagrcnute tužne zemlje. A mali demoni, sluge Sotone trljali su ruke - veselo su tapšali jedan drugoga, odbili trenutak šutnje za velikoga viteza, slavili, cičali kao štakori od radosti. Razni nametnici na ranjenom tkivu mlade hrvatske države uhljebljeni u najvišemu domu koji više nema Boga za suca, razni alijasi, brojni, kojima ne znaš ni imena ni poroda, koji će zauvijek nestati nezabilježeni u kršćanskoj Hrvatskoj. A oni pravdoljubivi naslikali mural koji je zasmetao četničke duše. Briši! Skiče štakori!
Poznavao je njih Slobodan još prije svojega posljednjega trena ispijajući žedno vrelu bol.
Onaj tko je vukao nevidljive konce i vodio u propast narode koji žive na ovom prostoru, bio je i ostao gordi Albion i svi janjičari, izdajnici koji žive od plaće sorosevskih i raznih crveno-zelenih, o čemu svjedoče otvoreni i zatvoreni arhivi čija se tajna podzemlja protežu do Haaga naših dana i čekaju preko 70 godina da mračne politike pokažu svoje podlo lice. I ne bi to bilo čudno, u svakoj zemlji (možemo se zaustaviti samo na europskim) postoji vlast i oporba, desnica i ljevica uvjetno nazvani, ali ni u jednoj ne postoji oporba koja nastoji uništiti vlastitu zemlju. Domovinu. Njoj se u Hrvatskoj pridružuje avetinjska vojska orjunaša i podlaca, zvjezdaša, prodanih duša smrtnih neprijatelja hrvatskoga naroda, a prijatelja onima koji su napali hrvatsku zemlju, barbarima s istoka. To su domaći tzv. urbani veleizdajnici, moženovci, bijedni i često polupismeni politikanti, danas i jučer u Saboru i na visokim pozicijama, neuki i pakosni Petokrakapristaše koji urliču zapjenjeni čim čuju hrvatske riječi, hrvatsku povijesnu istinu, željni pogleda na prazna, opustošena i iseljena hrvatska prostranstva. Ostali u vlasti neka se među njima pronađu ako imaju udjela, a imaju.
General Praljak nije dočekao da se objavi legalitet zvijezde kao signuma komunizma - to je izjavilo neko jalovo povjerenstvo, zabranivši pri tom pozdrav Za dom spremni, osim kod komemoracija mrtvim hosovcima.
Stoga predlažem u skladu sa zakonom: Hrvati, podignimo svakom već mrtvom kao i budućem umrlom hosovcu ploču nad grobom u rodnom mjestu! Na svakom imamo pravo napisati Za dom spremni! To je naša najsvetija dužnost i legitimni odgovor za sve bleiburge, hude jame, kočevske rogove, jazovke, maribore, tezna, kovine, zagrebačke jame, vukovare, škabrnje, ovčare, boričevce, zrinove i stotine naselja ovdje ne spomenutih, već i zaboravljenih, nad kojima se ceri smrt koju je donijela crvena zvijezda.
Predlažem da se uvedu vize za dokazane ratne huškaše i krvnike koji dolaze u našu državu! Predlažem da se ujedinimo referendumom protiv uvođenja verbalnoga delikta kojega ovi sada zovu „govor mržnje“ i ponovnoga stvaranja političkih zatvorenika. Jer i naš vitez Praljak bio je politički zatvorenik! Neka bude posljednji, ili nismo dostojni imati državu i domovinu! Za dom treba biti uvijek spreman! Pa i na jednom muralu s likom viteza Slobodana Praljka.
(Skraćeni i ponešto dopunjeni tekst iz godine Praljkove smrti povodom predstavljanja triju knjiga u Vijencu.)
