Stipe Mlinarić: Dok budeš koračao Vukovarom, sjeti se Lidije Dragić
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 07 Studeni 2021 18:58
Bila je polovica 11. mjeseca. Došao je čas kada smo morali napustili položaj na Trpinjskoj cesti na kojoj je četnik slomio zube. Zbog manjka snaga, ušli su nam s leđa kod Priljeva i nije bilo smisla više držati liniju obrane. Znamo da grad pada. Herojskoj ulici se nismo sjetili ni mahnuti.
To ćete i tako činiti vi. Turbo vod drži se i u povlačenju zajedno. U svojoj posljednjoj misiji obilazimo podrume i civilima naređujemo povlačenje u kombinatu Borovo. Tako im spašavamo gole živote. Znali smo ako ih ostavimo po podrumima da će za par sati kada dođu četnici biti mrtvi.
A onda nailazimo na jedan prizor koji nas je, nakon svih strahota, strašno potresao, za sav život. U Kozaračkoj ulici nailazimo na scenu kao iz filma: mlada cura koja je jedva napunila 20 godina sama vuče svoga teško ranjenoga brata, hrvatskog branitelja. Na sebi je imala prebačenu torbu crvenoga križa i uplakano lice. Trčimo prema njoj i mi ga preuzimamo. Imao je veliku ranu na predjelu desnog bubrega, te je jedva bio pri svijesti. Prepoznajem ih obadvoje: To su Miroslav i Lidija Dragić. Stanovali su svega par stotina metara od moje kuće.
U apokaliptičnim scenama porušenih kuća, osakaćenog drveća, mnoštvom krhotina po cestama i stazama, i uz grmljavinu pucnjeva i granata koje padaju svakih par sekundi, i kad samo iščekuješ nove strahote užasa i na njih se spremaš, zaskoči te scena koja probudi u tebi duboko ganuće. Mlada djevojke koja vuče svog ranjenog brata takvim nadljudskim snagama ljubavi, je nova dimenzija svireposti rata koja u nama budi duboku empatiju i bol.
Brzo ga previjamo nasred ceste, dok dvojica trče skinuti kapiju s prve kuće da ga polegnemo na nju. Našli smo i jedna kolica i u roku od par minuta Miroslav je spreman za žurni transport. Lidija se ne odvaja od njega, i njezin pogled boli iznova mi se urezuje u srce. Tih zadnjih dana automobili više nisu dostupni u čitavom Vukovaru, a ni do bolnice se više ne može, pa Miroslava na kolicima prevoze Lidija i još jedan branitelj prema Borovu Commerceu, a mi ostali čuvamo odstupnicu od četnika koju su već na 300 metara.
Nažalost, Miroslav je podlegao od tako teškog ranjavanja nakon dva dana.
Nakon mog izlaska iz logora, Lidiju sam znao sretati u Zagreb. O onoj sceni je nikada nisam smogao snage pitati. Nakon mirne reintegracije s majkom se vraća u istu onu svoju ulicu gdje smo ju sreli kako vuče svoga ranjenoga brata. Nažalost teško je oboljela i umire od zloćudne bolesti u ranim 40. godinama.
Svaki put kada prođem tom ulicom ta slika mlade cure kako nosi ranjenog brata mi je pred očima.
Djevojke, dok budete hodali Vukovarom, sjetite se kojom snagom i vi možete voljeti svoga brata. A vi dečki, sjetite se ljubavi svoje sestre, i kako zna voljeti.
I sjetite se Lidije...
