Brijuni su bili komunistički pakao – kažnjenici odvajali pepeo i kosti ubijenih
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 08 Studeni 2021 17:09
Tko ne zna za plinsku komoru na Brijunima, Hudu jamu, Macelj, taj ne zna što su Tito, komunizam i Jugoslavija. Rijetki znaju da je na Brijunima bila jugoslavenska partizanska i komunistička plinska komora u kojoj je likvidirano na tisuće neistomišljenika i protivnika
Marko Plejić iz Ciste Velike upućen je iz kaznionice u Lepoglavi 1949. na prisilni rad na Brijune. S ostalim kažnjenicima, raznosio je pepeo i kosti iz spalionice. Sve je ispričao prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Osnovano je povjerenstvo koje je kasnije potvrdilo da je govorio istinu, ali iz „viših“ političkih razloga to se nije dalo u javnost
Što reći o ‘najvećem sinu naših naroda i narodnosti’ Titu kojega zapadni povjesničari ubrajaju među deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, a o kojemu još danas turistički vodiči na Brijunima govore kao ‘o velikom svjetskom državniku’ koji je desetljećima uživao ljetujući na Brijunima?
Nadzornik na odvajanju pepela od ostataka ljudskih kostiju bio je oficir Ozne Milan Čačić, otac političara Radimira Čačića
Brijuni – turistički raj, ali i komunistički pakao
Mnoštvo suvremenih posjetitelja Brijuna rado će se složiti s usporedbom da su ovi otoci ‘kao zemaljski raj’. Doista je jedinstvene ljepote otočje Brijuna, smješteno uz ravnu jugozapadnu obalu istarskoga poluotoka: netaknuta priroda, bujno zelenilo koje kao da raste iz morskoga plavetnila, sve zajedno oplemenjeno zahvatima što ih je tu i tamo učinila ljudska ruka.
O dugoj, pak, i bogatoj povijesti Brijuna svjedoče ostatci gradina i rimskih vila, bizantski kastrum, ruševine bazilike sv. Marije i benediktinskoga samostana, još postojeće crkve sv. Germana, sv. Roka i sv. Antuna (usput i jedno prisjećanje: iz fažanskoga kanala krenula je 1866. flota admirala Tegetthoffa u Višku bitku). Kada sam jednom s poznatim franjevcem p. Dudom šetao Brijunima, on se kao pjesnik i mistik ovako izrazio: ‘Evo prirode koja kao da je upravo izašla iz ruke Stvoriteljeve’, piše biskup porečko-pulski u miru, mons. Ivan Milovan za Hrvatski tjednik.
Ipak, da taj zemaljski raj može postati i mjesto samoga pakla, pokazali su zločini jugoslavenskoga komunističkog režima. Tako možemo nizati: Bleiburg, mariborski rovovi, Huda jama, Macelj, Kočevski rog, istarske jame 1945. itd., sve do plinske komore/krematorija na Brijunima 1949.
Svjedočanstvo Marka Pleića
No budimo konkretniji. Prije deset godina Glas Koncila (br. Od 25. 1. 2009.) donio je svjedočanstvo Marka Pleića, uznika u Lepoglavi i na Brijunima, kojega je po dolasku demokratske vlasti osobno primio i saslušao predsjednik dr. Franjo Tuđman. Bilo je određeno i povjerenstvo koje se uvjerilo u istinitost njegova svjedočenja.
Marko Pleić rođen je 23. 10. 1926. u Cisti Velikoj kod Imotskoga, kao deveto dijete od oca Jakova i majke Ane r. Šimić koja je bila rodom iz Golubića kod Knina. Po dolasku samostalne Republike Hrvatske, tada umirovljeni građevinski radnik upozoravao je na to što su komunističke vlasti činile na Brijunima te je otkrivao komunističke zločine za koje je znao. Nije želio da određeni zločini ostanu komunistička tajna. Svoja je sjećanja objavio u knjižici ‘Kamen na srcu’. Umro je 2017. u Cisti Velikoj.
“Kad će doći vreme da koljemo Hrvate”
Marko Pleić je sa 17 godina otišao u hrvatsku vojsku u Omiš. Nakon završetka rata bio je 1945. u logoru, no po izlasku iz logora bio je svjedokom okrutnoga ubojstva mještanina Šarića. Rekao je istinu o tome što je vidio (‘Bio sam tada mlad i naivan’, što će reći kasnije) i to ga je moglo stajati glave. Prijetila mu je, kao svjedoku, čak likvidacija. Zločinci nikako nisu htjeli da se saznaju njihova nedjela.
Zbog stalnih prijetnja i poziva na saslušanja, 1946. Marko je otišao od kuće i smjestio se najprije kod rodbine u Zagrebu i Slavoniji, ali je na kraju bio prisiljen ‘potpuno se izgubiti’. Uspio je pribaviti osobnu iskaznicu s lažnim (muslimanskim) imenom. Preko izdajnika ipak je otkriven 1948. i osuđen u Rijeci na četiri i pol godine. Optužnica ga je teretila da je pripadao hrvatskoj obitelji s još dvojicom braće koji su služili vojsku u NDH. Upućen je na izdržavanje kazne u Lepoglavu.
“Izvodili smo radove na Titovoj vili”
‘Izdržavajući kaznu u kaznionici Lepoglava 1949. proveden sam na prisilni rad na otočje Brijuni. Prvu godinu zatočeništva u Lepoglavi završio sam tečaj građevinarstva pa sam tako po premještaju na Brijune postavljen za pomoćnika poslovođi, bivšem partizanskom majoru Anti Široli. On je bo Istranin koji je tada bio na izgradnji Bijele vile koja je kasnije postala predsjednička rezidencija.
Izvodili smo radove na tada zvanoj Titovoj, a kasnije Bijeloj vili. U to vrijeme bilo je nas 120 kažnjenika iz kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška koji smo radili na toj gradnji. Mnogi su se čudili kako sam ja tako mlad postavljen na takvo radno mjesto, dakle na mjesto pomoćnika poslovođe.
Pomoglo mi je što su me proglasili Srbinom
Moji prijatelji u dogovoru sa mnom proglasili su me Srbinom, pa mi je i to pomoglo. Među njima su bili Drago Bjelomarić iz Šibenika, Vjencislav Prlić sa Širokoga Brijega i Vid Lauc iz okolice Gruda. U našem međusobnom dogovoru najjednostavnije je bilo to, dakle, proglasiti me Srbinom, jer smo znali da je među nama Srbin Dušan Šimić koji je bio komandir milicije. Kako je moja majka imala djevojačko prezime Šimić, a bila je Hrvatica iz Golubića, a isto prezime imao je i taj komandir, dakle Šimić, koji je bio Srbin, počeli smo se zvati rođacima. Ostao sam čvrst u dogovoru s prijateljima kako ćemo šutjeti i ne ćemo otkriti da sam i ja Hrvat.
Kako sam bio zamjenik poslovođi, jednom prigodom povjerio mi se Dragoljub Pejić, koji je bio negdje iz Srijema i imao prezime slično mome. Nije provjeravao tko sam ni odakle sam. Rekao mi je otvoreno: ‘Marko, kad će doći naše vreme da koljemo Hrvate?’
Kosti u pepelu
Jednoga dana bio sam sa skupinom zatvorenika na čišćenju jednoga objekta koji je bio pun pepela. U njemu je po mojoj procjeni bilo između 700 i 800 kubičnih metara pepela. Taj objekt služio je bivšem vlasniku otoka, Austrijancu, koji se ubio u blizini današnje vile 1946., najvjerojatnije kao pomoćni objekt. Nas je tada vodio Dušan Šimić koji je mene zvao rođakom. Kad smo došli do toga objekta, zatvorenici su dobili zadaću prosijavati pepeo, a potom ga razvoziti po brijunskim otocima i posipati po livadama.
Taj objekt iz kojega je izvožen pepeo nalazio se u jednoj dolini, sjeveroistočno, 350 do 500 metara od Bijele vile. Tada sam s Dušanom Šimićem sjeo po strani pa mi je tzv. moj rođak rekao: ‘A, što će rasti trava na ovom hrvatskom đubretu.’ Nakon toga njegovog iskaza počeo sam prilaziti bliže ljudima koji su prosijavali pepeo.
Među njima bili su i moji prijatelji koje sam već spomenuo. Oni su mi pokazivali ostatke prosijanoga, a u tome je bilo najviše najtvrđih ljudskoj kostiju među kojima su bile koljenice, zglobovi te žice i lanci. U blizini izlaznih vrata objekta iskopana je rupa veličine tri metra sa tri i ostatke su u nju zatrpali’, kaže Pleić.
Tito desetljećima uživao na Brijunima
Povjerenstvo, formirano nakon Pleićeva svjedočenja pred predsjednikom Tuđmanom, uvjerilo se u istinitost njegova iskaza, ali tada – ‘zbog viših interesa, kako mi je kasnije rečeno’ – kaže Pleić – to nije izišlo u javnost. Kada je, pak, novinar Glasa Koncila 2009. htio sam ispitati podatke što ih je iznio Pleić, tražio je od najviših državnih dužnosnika dopuštenje za pristup vili ‘radi ispitivanja njezine umjetničke vrijednosti’, dobio je to dopuštenje, ali je potom sve učinjeno da mu se ono uskrati.
Crtež objekta ‘punoga pepela’ Pleić je – kao vješt građevinac – skicirao u Glasu Koncila. ‘U tom je objektu najvjerojatnije bila jugoslavenska partizanska i komunistička plinska komora’ u kojoj je, po njegovu mišljenju, spaljeno do 30 000 ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika(!). ‘Objekt se nije mogao vidjeti sa strane, tj. zapaziti dok se ne bi potpuno njemu približilo jer se nalazio u udolini okružen brežuljcima i šumom skoro sa svih strana osim jednoga uskog prolaza s južne strane, i to krivudavim pristupnim putem.’
Potvrda iskaza Marka Pleića
Zanimljivo je i pisanje stanovitoga R. Horvata iz 2012. koji spominje kako je nedavno u Splitu imao priliku razgovarati s vitalnim osamdesetogodišnjakom (molio je da mu se ime ne spominje, zbog djece koja bi mogla imati problema!) koji potvrđuje iskaz Marka Pleića. ‘Izdržavajući trogodišnju kaznu zatvora, donesenu pod optužbom prikrivanja narodnih neprijatelja, u proljeće 1949. prebačen sam na otok Brijuni, gdje smo radili na odvajanju pepela od ostataka ljudskih kostiju. Kao nadglednik kontrolirao nas je oficir Ozne Milan Čačić, za koga sam godinama kasnije saznao da je otac političara Radimira Čačića.’
Što reći o takvom režimu i takvom diktatoru?
I na kraju: što reći o režimu koji je tako rješavao problem ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika (‘najhumaniji režim’)? Što reći o ‘najvećem sinu naših naroda i narodnosti’, Josipu Brozu Titu, kojega zapadni povjesničari ubrajaju među deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, a o kojemu još danas turistički vodiči na Brijunima govore kao ‘o velikom svjetskom državniku’ koji je desetljećima uživao ljetujući na Brijunima? Što reći…
Građanski bi odgovor bio –istražiti, razotkriti, objaviti, lustrirati… I reći s našim Ciligom: ‘Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo pet milijuna robova, koji ne poznaje najveću kaznionicu u povijesti gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo.’ Isto tako: tko nije vidio plinsku komoru na Brijunima, Hudu jamu, Macelj…
“Usmili se vseh nas Gospod”
Kršćanski, pak, odgovor jest onaj koji napisan na oltaru novoizgrađene crkve u Kočevskoj Reki u Sloveniji, u središtu područja punoga jama u koje su partizani 1945. pobacali tisuće i tisuće, najviše hrvatskih žrtava. U toj je crkvi na pročelju oltara velikim slovima napisano: USMILI SE VSEH NAS GOSPOD – Smiluj nam se svima (i žrtvama i zločincima), Gospodine.
Ovaj tekst biskupa Ivana Milovana objavljen je u Istarskoj danici 2019. godine
Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik
