Srpske paravojne postrojbe nisu odgovarale za ubojstvo 19-godišnjakinje 16. srpnja 1993. na kupalištu na Kupi
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 17 Srpanj 2022 08:08
Prošlo je 29 godina otkako je 16. srpnja 1993. Zrinka Gmaz (19) ubijena, a njezini tada maloljetni brat Domagoj Gmaz (17) i bratić Igor Karaula (16) teško ranjeni dok su se, tijekom primirja, kupali i sunčali na obali Kupe. Na mlade civile su pucali pripadnici srbijanskih parapostrojbi sa suprotne strane rijeke.
Jedan od njih, Dragan Čavić zvani Rambo, bio je i optužen, ali je Vrhovni sud RH na sjednici održanoj 07.12.2021. potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je Čavić oslobođen optužbe za počinjenje ratnog zločina protiv civila. Prvostupanjska presuda donesena je 5. veljače 2020., a javno je objavljena 10. veljače 2020.
Optužnica
Čavić je cijelo vrijeme bio nedostupan hrvatskom pravosuđu, te je zamolbeno saslušavan u Banjoj Luci, gdje i stanuje. Negirao je navode iz optužnice. Prema optužnici, Čavić se teretio da je dana 16. srpnja 1993. oko 15 sati, na okupiranom području Nove Drenčine, Petrinja, za vrijeme oružanog sukoba između regularnih oružanih snaga Republike Hrvatske s jedne strane i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi s druge strane, kao pripadnik izviđačko-diverzantske grupe u sklopu 31. petrinjske brigade SVK, zajedno s još nekoliko,
zasad nepoznatih pripadnike iste postrojbe, suprotno odredbama čl. 32. i čl. 147. Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbom članka 51. stavka 2 i članka 85. stavak 3. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) od 08. lipnja 1977., došao do desne obale Kupe, koja je predstavljala liniju razgraničenja između zaraćenih strana, te potom primijetivši da se na lijevoj obali Kupe, na kupalištu zvanom “Mala skela”, kupaju i sunčaju tri mlađe osobe i to Zrinka Gmaz, njen maloljetni brat Domagoj Gmaz i maloljetni bratić Igor Karaula, iz automatskog vatrenog oružja, zajedno s ostalim pripadnicima postrojbe, ispalio više hitaca u pravcu navedenih osoba, usmrtivši na mjestu Zrinku Gmaz, dok su njen brat i bratić zadobili ozljede po tijelu koje su bile teške naravi
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršio napad na pojedine civilne osobe, kojega je posljedica smrt i teška tjelesna ozljeda,
pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo – po članku 120. stavku 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.
UNPROFOR odbio osigurati mjesto događaja
U obrazloženju nepravomoćne presude, sutkinja Jadranka Kos rekla je da je tog dana sudac istrage Županijskog suda u Sisku izašao na očevid te da je prije toga tražio da UNPROFOR osigura mjesto događaja, što su oni odbili učiniti.
– Zbog toga nije bilo materijalnih dokaza. Nesporno je da se događaj zbio te da je Zrinka Gmaz ubijena. Ispitivanjem dostupnih svjedoka, čitanjem iskaza danas pokojnih svjedoka utvrđeno je da svjedoci iz Srbije imaju kolektivnu amneziju u što sud ne može ulaziti. Ispitani svjedoci nisu mogli sa sigurnošću utvrditi tko je pucao u maloljetnike. Neki svjedoci su iskazivali da je pucnjava povezana s Čavićevom skupinom. Pričalo se po selu da se hvalio pucnjavom u kojoj su stradali kupači, ali to nije dovoljno za osudu. Selo priča, no za donošenje osuđujuće presude sud mora imati čvrste dokaze. Zbog dječjih žrtava je s ljudske strane teško donijeti ovakvu presudu, ali u ovom slučaju ne postoje čvrsti dokazi za osuđujuću presudu – rekla je sutkinja.
O pucnjavi svjedoče i čahure iz automatskog oružja koje su pronađene 4. kolovoza 1993. na desnoj obali Kupe, a i oštećenici su iskazivali da je pucano s druge strane rijeke, navela je sutkinja u obrazloženju presude.
Djevojku je pogodilo deset metaka, u glavu, prsa, trbuh i noge
Kako su pisali mediji u vrijeme izricanja nepravomoćne presude, Čavić je rođen u Vukovaru, a tijekom rata živio je u Petrinji. Kasnije se sklonio u Republiku Srpsku. Tamo živi i danas.
– Bojim se da se čeka da umru i počinitelji i mi žrtve pa će netko zaključiti kako je slučaj zaključen – rekao je za Jutarnji list Domagoj Gmaz, koji je samo srećom izbjegao smrt tog vrućeg ljetnog dana 16. srpnja 1993. godine.
Njegova majka Đurđa Gmaz opisala je Jutarnjem listu stravične trenutke tog popodneva:
Bilo je 15.15 sati kad su se čuli rafali.
– Potrčala sam prema obali. Čula sam Domagoja kako zove pomoć. Zrinka je bila ‘preštepana’. Pogodilo ju je 10 metaka, u glavu, prsa, trbuh i noge. Domagoju su ruku raznijela tri metka, a Igora su pogodila dva metka. Ja sam svoje mrtvo dijete izvlačila pod paljbom, koja je dolazila s druge obale Kupe, zajedno s dvojicom branitelja. Bilo je ispucano najmanje 200 metaka. Nije to mogao uraditi jedan čovjek. Dvojica branitelja i ja trčali smo prema obali. Pucali su na nas, a naši dečki koji su bili u blizini uzvratili su vatru da nas ‘pokriju’. Možete misliti kako mi je bilo kad sam vidjela svoju mrtvu kćer. Ja sam joj zaklopila oči.
Svaki dan se kupali
– Domagoj je zapomagao, držao je lijevu ruku koja mu je bila krvava. Meci su ga pogodili iznad šake i držao je ruku da ne iskrvari. Igora je geler metka koji se odbio od topole pogodio u nogu. Po topolama, kojih je bilo posađeno 88 za druga Tita, bilo je tragova metaka koji su fijukali. Automobilom su tada došli i Đuro Brodarac i tadašnji saborski zastupnik Pavlek, ali su i oni morali zaleći uz cestu jer se pucalo s desne obale Kupe – prisjeća gospođa Đurđa.
Njezin sin Domagoj, među ostalim, istaknuo je:
– Moram navesti da se život u selu unormalio i da smo lagano zaboravili na ratne događaje iz 1991. i 1992. godine. Tog ljeta 1993. godine svakodnevno smo se išli kupati na Kupu. Nikada nije bilo nikakvih problema. Nikada nismo nikoga provocirali, izazivali ili tako nešto. Štoviše, s druge strane su se javljale određene osobe koje su htjele prijeći na našu stranu, to jest predati se našoj vojsci. To sam i sam doživio kada su jednom prilikom neprijateljski vojnici razgovarali s našim vojnicima. Nikada nije bilo nekakvih provokacija. Što je njih nagnulo da pucaju po nama ne znam, ali mislim da nismo bili ‘slučajne mete’ – kazao je Domagoj za Jutarnji list.
Istina o civilnim žrtvama
– Ja samo tražim istinu. Pozivam one koji znaju istinu neka se jave. Zašto da se sumnjiči i netko tko nije kriv, a ima onih koji znaju istinu. Htjela bih samo reći da njega nisu teretili Hrvati, nego Srbi koji su se vratili u Petrinju – rekla je Đurđa Gmaz, koja je i kao predsjednica Udruge civila stradalnika Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije svih ovih godina tražila da se utvrdi istina o smrti njezine kćeri, ali i svih drugih civilnih žrtava rata na području te županije.
