Jastrebarsko su spalili i ratnu siročad iz prihvatilišta „oslobodili“ kordunaški četnici u partizanskim odorama 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Rujan 2022 16:59
II. Ulomci iz izvješća Ozne za Liku od 9. siječnja 1945.
Ulomci iz izvješća Ozne za Liku od 9. siječnja 1945., OTSJEK ZAŠTITE NARODA ZA LIKU I., BR. 2, 9. I. 1945. god., u potpisu v.r. Janko (konspirativno ime za Vladimira Bakarića, a cijeli tekst sadrži 32. stranice, nap. A. B.).
Donosimo samo ulomke vezane uz Kordun i Gacku dolinu jer su izravno povezani s temom našega članka:
Početak teksta sa str. 1… i završetak sa str. 32.
Četničko-vojnopolitička organizacija u Liki
ODJELJENJE ZAŠTITE NARODA ZA HRVATSKU
Str. 2.
Kao najvažnije činjenice među pomenutim su svakako prvenstveno snažni udarci naše vojske koje su četničke vojne formacije doživile u proljeće 1943. godine. Tad su raspršeni i likvidirani svi talijansko-četnički garnizoni u Liki. Tim se ne samo manifestirala snaga naše vojske nego se i široke narodne mase uvjerile da je moguća borba protiv okupatora, da će okupator neminovno krahirati i da su baš četnici oni koji ga podržavaju u našoj zemlji; narod vidjevši da je bila lažna četnička propaganda koja je tvrdila da je suradnja sa okupatorom samo momentalna, osuđivao je četnike sto ne okrenu oružje protiv okupatora, a također ih je osuđivao i za to što su uopće surađivali sa okupatorom, a preko okupatora i sa ustaškim vlastima kao četnici Metka i Gacke doline. Također tad već počimlje i preko Londonske radio stanice i prva neslužbena a poslije i službeno priznanje N.O.V.J. koja se bori protiv okupatora, te s tim četnici pored ranijih svojih vojnih poraza doživljavaju prve političke poraze pa nemaju više ni moralne podrške kod narodnih masa i uticaj četnički naglo opada u svim krajevima Like, a kapitulacijom Italije svodi se na minimum.
Dolaskom Švaba u Lapački kotar, poslije u Gačački, a početkom 1944. godine i u Gacku Dolinu ostatci četničkih vojnih formacija koji su se u proljeće 1943. godine ispred udara naše vojske povukli u raznim pravcima van Like (Knin, Selce, Srpske Moravice) ponovno se vraćaju u Liku bilo kao cjeline bilo kao pojedinci, i sada pod okriljem Njemačkog okupatora četništvo se počimlje organizirati i razvijati i četnički uticaj ponovno počimlje jačati. No, budući da se sada nalaze u mnogo slabijim okolnostima i da su izvanjske činjenice koje su ranije povoljno djelovale na razvoj četništva iz temelja izmjenjene i po četništvo postale negativne, to se sadanja četnička organizacija prilično razlikuje od ranije. Sada se u četničkim redovima u glavnom nalaze borci kojima je cilj četničke borbe mnogo jasniji nego četnicima do 1943. godine te da su oni u velikoj većini idejno povezani sa četništvom, pa je i borbenost sadanji četničkih jedinica mnogo veća nego ranije. Ovo je omogućilo da se zavede čvrsta disciplina ne samo u vojski nego se primjenjuju najstrožiji postupci i prema civilnom pučanstvu na teritoriji koju kontrolišu četnici te je na taj način onemogućeno svako naše političko djelovanje kao ranije. Također i sadanja četnička organizacija nije više u svojoj unutrašnjosti onako trula i labava kao ranije, već čvrsta sastavljena od provjerenih elemenata, a vodstvo u istoj kod vojnih i civilnih uprava povjereno je samo sto posto sigurnim za četničku stvar odanim ljudima. Četničke rukovodeće ličnosti tokom ove tri godine stekli su mnogo više sposobnosti i iskustva nego što su imali ranije, a mnogi od njih kao Eremić, pop Vuksan i njihove kumpanije bili su i dugo vremena u partizanima, te svojim prelazom u četnike ne samo da su pojačali četničku organizaciju svojim prisustvom u istoj i obogatili je sa znanjem koje su prenjeli iz partizana, nego su i samim tim činom podigli ugled četničke organizacije kod narodnih masa. Baš zahvaljujući ovim korjenitim izmjenama same četničke organizacije, kao i ponovnoj okupaciji velikog djela oslobođenog teritorija Like (Lapački, Gračačaki, Perušićki, Otočački i Brinjski kotar) od strane okupatora, uspjela je četnička organizacija uz prkos svih vojnopolitičkih događaja u svijetu i našoj zemlji koji otvoreno i jasno u očima naroda idu u korist naše borbe, da uspješno egzistira i svoj uticaj na široke narodne mase ne samo podržava nego i svakodnevno jača i proširuje kao u Gackoj Dolini.
Str. 18.
Najistaknutiji i najautoritativniji među čitavom bandom je Joco Eremić. On unaša kod četnika nove, od nas kopirane organizacione sisteme, naročito kod omladine i kod obavještajne službe, koju potpuno po načinu organizacionom od nas kopira. Po svim selima stvaraju četnici omladinske organizacije „Srpska nacionalna Omladina“, pod vodstvima najistaknutijih četnički orjentisanih omladinka. Osnivaju i organizacije Kola srpskih sestara, ali ovoj organizaciji posvećuju mnogo manje pažnje nego ostalima. Četnički N.O. odbori organizovani su po svim selima, a također osnovani su Općinski, kao i Sreski četnički N.O. Odbori, a na koncu mjeseca novembra 1944., organizovali su i Četnički nacionalni komitet oslobođenja Gacke Doline i Korduna, kao svoje najviše političko prestavništvo. U četničke narodno-oslobodilačke Odbore četnici uvlače najpopularnije i najistaknutije ljude bez obzira na njihovu političku pripadnost pa često u svoje odbore stavljaju bivše naše odbornike, da bi mogli što bolji i jači uticaj imati među narodom. Odbori imaju zadatak da se brinu o ishrani vojske i da budno paze, odnosno špijuniraju o vladanju stanovništva t.j. održavali kao vezu sa partizanima i da to odmah javljaju četničkoj komandi, u protivno odbornike odmah hapse kao izdajnike. U svakom četničkom N.O. Odboru imaju četnici i svoje pouzdane ljude, a također nadzor nad radom Odbora vodi i četnički nastrojena omladina, odnosno četničke omladinske organizacije i četnička špijunaža. Četničke omladinske organizacije priređuju po selima zabave i mitinge na kojima se u glavnom nastoji N.O.P. prikazati kao protusrpski odnosno ustaški. Špijunaža četnička potpuno je u organizacionom pogledu kapirana od nas. Svako selo ima svoj obavještajni centar pod rukovodstvom najpouzdanijeg lica, a broj povjerenika je ogroman, odnosno povjerenik je svaki koji je odan za četničku stvar, odnosno koji ima nekoga u četnicima i tko hoće da bilo što dojavi četnicima. Ovi obavještajni centri svoje izvještaje podnašaju komandantima četničkih vojničkih jedinica i nastoje svim silama da svoj rad što bolje konspirišu. Pored skoro svakog imalo aktivnog četnika, koji šire četničku propagandu među narodom, četnici imaju i specijalne propagatore, terenske radnike omladince i omladinke koji organiziraju sastanke, šire propagandu, okupljaju omladinu u omladinske četničke organizacije i t. d.
Propaganda se u glavnom svodi na to da zapadni Saveznici neće dopustiti da se u Jugoslaviji ostvari komunizam, nego da će opet kralja Petra dovesti na prestolnicu, i da su oni četnici vojska Draže Mihajlovića da rade sve po njegovim zapovjestima, a da Draža radi samo ono što mu se naređuje iz Londona. Da će se Englezi iskrcati u Jugoslaviju i da će se onda četnici sjediniti sa njima te razoružati i uništiti partizane, kao što je to slučaj u Grčkoj.
Str. 19.
(...)
Uočivši da je borbenost četničkih jedinica nikakva, četničko vodstvo izbjegavalo je svaki oružani sukob i doticaj sa našom vojskom i pri svakom napadaju naše vojske na neoslobođeni teritorij Gacke Doline četničke jedinice odmah su se povlačile u dublju pozadinu prema Brlogu i Ponorima. Pred svoj odlazak brojno stanje četnika u Gackoj Dolini iznosilo je oko 500 boraca, a formirani su:
Štab Grupe Odreda Gacke Doline i Korduna, komandant je Mile Marijan, bivši jug.poručnik iz Poduma, njegov zamjenik je bilježnik Djuro Banjanin iz Skara. Nacionalni povjerenik grupe je pop Božo Vuksan iz Starog Sela bivši vjerski referent pri ZAVNOH-u, a njegov zamjenik je Branko Krajinović. Pod ovaj Stan Grupe odreda pripada kordunski četnički Odred i četnički Odred Gacke Doline.
Komandant Odreda za Gacku Dolinu je Ilija Vlašić iz Drenovog Klanca, nacionalni povjerenik Odreda je Mica Cvić, operativni oficir je Stevo Jabučar, informativni oficir je Bogdan Vukelić.
Komandant Kordunaškog odreda je Joco Eremić, a nacionalni povjerenik je Milan Basta, star 28 godina (rođen 1913., nije Milan Basta – bleiburški koji je rođen 1921., nap.A.B.).
(...)
Str. 32.
Još tokom jeseni 1944. godine imali su četnici u planu da u slučaju gubitka ovoga terena ostave poslije svoga povlačenja izvjestan broj svojih naoružanih ljudi, četničkih trojki, sa istim zadatkom kao i Gackoj Dolini. U tu svrhu održavan je kod Divizije na Kosovu specijalni Kurs, na komu je pored ostalih nastavnika bio i neki Dražin oficir iz Srbije. Na ovaj kurs pozivani su i izabrani četnici iz Like pod vodstvom četničkog organizatora i koljača Špire Lukića; ali u međuvremenu od ovih kursista osnovana je četnička leteća brigada pod komandom Špire Lukića i pripadnici ove brigade također su zadržani na kursu u Kosovu. Nakon nekoliko dana trajanja ovog kursa postepeno su se razbježali u svoje ranije jedinice skoro svi kursisti, navodno radi loše hrane i velikih napora. Poslije su lički četnici ponovno pozivani u Kosovo na kurs ali se nisu odazvali. Kasnije se u četničkim štabovima Like zastupalo mišljenje da se ipak izvjestan dio boraca ostavi na terenu odmah, dok su neki zastupali mišljenje da se naknadno šalju na teren propagatori. Konačna odluka po ovome nije donesena zbog naglog pokreta. Noću uoči pokreta četnički vođe odzvati su sastanak, koji je trajao 4 sata, no budući da nismo još uspjeli doznati predmete i zaključke ove konferencije to ne znamo što je zaključeno u pogledu trojki. S obzirom da je ostao izvjestan broj četnika koji se još kriju u Velebitu, a da su ostale četničke trojke u Gackoj Dolini koje se je uspjelo otkriti, to vjerovatno da su isto tako spremljene i ostavljene i u ovom kotaru; tim prije što su i ranije, tokom 1943., postojale.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!
Za I. sekciju: v.r. Janko (konspirativno ime Vladimira Bakarića, nap. A. B.)
III. Ulomci iz knjige M. Gligorijevića
Donosimo ulomke iz knjige Mile Gligorijevića vezano uz temu članka, tj. spaljivanje Jastrebarskog i „oslobađanja“ ratne siročadi.
Knjigu SRBIJA NA ZAPADU, Slike iz života emigranata izdala je Politika, Beograd, 1991., str. 188, naklada 8000
Milo Gligorijević (1942. – 2017.), završio je gimnaziju u Valjevu, a sveučilišne studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Njegova knjiga „Srbija na zapadu“ je rezultat njegovih najnovijih traganja za činjenicama života i smrti Srba u iseljeništvu. Gligorijević je živio u Beogradu. Surađivao je u nedjeljniku NIN.
....................
U uvodnom članku „Dođoše noseći zavičaj u snu“ M. Gligorijević navodi: „Srbi su, možda, jedini narod na svijetu koji još nije primijetio da se završio Drugi svjetski rat. Poslije lutanja po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi posle obilaska srpskih naseobina i grobalja na američkom kontinentu, posle susreta s ljudima koji su pravili istoriju i onima koji su bili „materijal“ za pravljenje historije taj zaključak izgleda mi nepobitan.
„Dva mjeseca trajala je moja potraga za činjenicama srpskog iseljeničkog i emigrantskog života u Americi i Kanadi. Zapisao sam razgovore u srpskim kućama i javnim ustanovama, na ulicama, u avionima JAT-a, Uniteda, Canadiena (...)
Razgovarao sam sa Srbima različitih sudbina i raznolikih uvjerenjima. (...)“
Na str. 162., pod naslovom „Partizani da sačuvaju život beže od partizana“ autor donosi razgovor sa Stevom Kosanovićem u američkom gradu Detroitu i Jocom Eremićem u kanadskom Windsoru (dva obližnja grada koja dijeli samo rijeka i granica, nap. A.B.).
I jedan i drugi proveli su skoro cio rat pod partizanskom uniformom a na kraju, 1944., našli se među četnicima. S gledišta službene jugoslovenske historiografije oni su izdajice, po vlastitom uvjerenju, oni su bjegunci od „partizanske pravde“.
Stevo Kosanović, zvani Jabučar, bio je komesar bataljona, pa komesar Kordunaškog odreda, najposle pomoćnik komesara grupe odreda. Joco Eremić je bio komesar bataljona, komesar brigade i na koncu komandant kordunaškog područja.
(...)
Kosanović, umirovljeni kemičar i pogonski inženjer General motorsa, suhonjav čovjek upadljivo hitrog pogleda, kaže da su se Srbi u Hrvatskoj borili u partizanima za autonomiju. Hebrang je to shvatio i zato je uslijedio udarac njegovog „oštrog mača”.
(...)
Kosanović govori kako je među kordunaškim partizanima dobivao sve odgovornije funkcije i kako je nastojao spasiti srpski narod.
„U odborima našim, opštinskim i sreskim, čak u okružnom odboru, bili su ljudi koji nisu provađali partijsku politiku, nego ono što je korisno za Srbe. To je primjetio Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, ali dugo nije preduzimao ništa, nije se osjećao jakim. Tek 1944, u maju, Andrija Hebrang šalje Josipa Đerđu, svog šefa obavještajne službe, pohrvaćenog Albanca, i on hapsi Ljubu Vujičića, Veljka Koraća, Iliju Žegarca i desetak drugih koji su se često sastajali sa mnom i koje sam ja upozorio, rekao im da budu oprezni, da će biti pohapšeni. Bio sam na frontu kad su me o tome izvjestili, kad su mi javili da je pobjegao Joco Eremić da i njega ne uhapse. Sad zovu mene telefonom, a ja znam zašto zovu. Tražim komesara korpusa Vecu Holjevca, neće da razgovara sa mnom. Pošaljem jednog oficira u Okružni komitet, da ispita šta se dešava. Vrati se on i kaže: Stevo, bogami, svi se interesuju za tebe. I onda sam pobjegao.”
Na partizanskom sudu, kako kaže Stevo Kosanović, izvršene su kazne okrivljenima.
„Strijeljali su petoricu, dvanaestoricu osudili na prisilni rad. Interesantan je bio taj sud, jer su Ferdu Čulinovića zadužili da piše optužnicu. Ćanica Opačić je bio narodni tužilac, državni Bogdan Oreščanin, sve Srbi... Poslije su strijeljali još neke, Mila Martinovića koji je oslobodio srpsku djecu u Jastrebarskom. Ubili su tog učitelja, strijeljali ga u oktobru 1944, a onda kazali da se sam ubio. Kasnije, general Bulat je pomenuo negdje njegov misteriozni nestanak.”
(...)
Poslije bijega Kosanović i Eremić odmetnuli su se u šumu. Prema Kosanovićevevim riječima:
”Bili smo u šumi dva mjeseca. Sa dezerterima iz partizanskih redova u Gackoj dolini formirali smo dva bataljona. Nismo se zvali četnicima nego narodnom vojskom. Posle smo uhvatili vezu sa vojvodama Momčilom Đujićem i Dobrosavom Jevđevićem. Vojvoda Jevđević je poslao svoje kurire u Gacku dolinu i rekao nam da se povežemo sa Đujićem. Poslali smo prvu grupu, da se sastane sa Dinarskom divizijom, i ona je uništena, naišla je na partizansku zasjedu. Druga je uspjela. Onda smo formirali korpus, hiljadu i dvjesta bivših partizana. Sa mnom je došlo šezdeset partijskih funkcionera, šezdeset oficira i funkcionera!”
Na pitanje novinara koliko Kosanoviću koliko je tada imao godina, on odgovara:
„Rođen sam 1919, imao sam dvadeset šest godina 1945. Otišao sam u Englesku, radio u kamenolomu dvije godine. Poslije došao u Kanadu, išao u nekakvu školu, jer sam bio šef kontrole kvalitete u jednoj mljekari. Naposljetku, zaposlio sam se u General motorsu sa zanimanjem i završio neke tečajeve na učilištu, poslije sam prošao i specijalne državne tečajeve, dobio diplomu te postigao inženjersku titulu.”
(...)
„Sličnu gorku priču o srpsko-hrvatskim odnošajima u ratu, i o jugoslovenskoj zajednici, ima i Joco Eremić (koji je živio u Windsoru, Kanada, nap. A.B.). Jedne noći, u Vindzoru, razgovarali smo dugo. Njegova priča, u početku, dotiče se predratnih prilika u Karlovcu, gde mu je otac službovao. Veliki deo mladih ljudi, njegovih godina, ništa nije znao o srpskom pitanju. Rugali su se onima koji ga postavljaju. Išli su za doktorom Zecom i vikali: „Srbine, pazi, ćirilica u opasnosti!”
(...)
„Stevo Kosanović mi je pričao kako je bilo dosta Srba, među partizanima, koji se nisu držali direktiva s vrha nego su radili onako kako je najbolje za srpski narod. I zato su, veli on, mnogi nastradali, i zato su neki pobjegli. Vas je spomenuo (misli se na Jocu Eremića, nap. A.B.) kad je govorio o bjeguncima.”
„Ja sam otišao sa položaja komandanta kordunskog područja. Niz događaja prethodio je toj odluci. Vi znate da su ustaše na Kozari poklale mnogo djece, ali ostalo je malo njih, oko sedam stotina, i bila su smještena u samostanu, u Jastrebarskom. Jedan čovjek, Srbin ili Hrvat, došao je kod Mila Martinovića u Četvrtu brigadu, i rekao: - Pazite kako pucate, pobićete djecu! - Brigada je odmah jurnula i oslobodila sedamsto dvadeset i sedmoro srpske djece i odmah ih prebacila dalje preko Korane. Ja sam ih lično vidio. Jadna djeca! Ali Naprijed, organ Komunističke partije Hrvatske, objavljuje laž da je hrvatska brigada oslobodila srpsku djecu! Nastala je među nama strahovita uzbuna. Mile Martinović ode kod Bakarića i kaže da će taj naslov ojaditi Srbe. Bakarić odgovara kako ga čudi Martinovićevo neshvatanje prilika. I pita Martinovića zar ne razumije da će taj naslov imati velikog odjeka u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji.” (Bio je to napad na Jastrebarsko 26. kolovoza 1942., nap. A.B.)
(...)
Iskaz Joce Eremića mnogo je sadržajniji.
„Duga je i priča o hapšenju Ilije Žegarca, Veljka Koraća, Ljube Vujičića, Milice Stojić Vujičić, Dušana Balčina, Jovana Balčina, Jove Martinovića... Narod je, veli Eremić, dolazio da traži oslobođenje zatvorenika. Uzalud.“
„Oni su obrazovali sud, načinili jednu sudsku lakrdiju, našli Brankoviće među Srbima. Dotle, do tog slučaja (posle smrti Končara), Srba i nije bilo u Centralnom komitetu. Tada su kooptirani: Dušan Brkić, Rade Žigić i Mile Počuča. Brkić je postao državni tužilac i zamjenik komesara Glavnog štaba Hrvatske, Ćanica Opačić je postao narodni tužilac. Na smrt smo osuđeni Stevo Kosanović i ja, u odsustvu. Na smrt su osuđeni i strijeljani: Ilija Žegarac, sudija, Veljko Korać, student, Ćoko Vujičić, seljak, Milan Momčilović, radnik, i Marko Mrkić, ne sjećam se njegovog zanimanja...”
A posle Kosanovićevog i Eremićeva bijega, „nastalo je masovno dezertiranje iz partizana. Sve te ljude, begunce, okupio je Ilija Vlašić, poznat u tom kraju, u Gackoj dolini, čovjek koji je bio kod Đujića. Od vojvode su tri pisma dobili: pozvao ih je da mu se priključe.“
Nije ta odluka o priključenju četnicima bila tako jednostavna za dojučerašnje partizane. Eremić veli da je već bila smijenjena Purićeva vlada u Londonu, već su pri partizanskim jedinicama postojale velike savezničke vojne misije, već je kralj Petar pozvao Dražu Mihailovića da se stavi pod Titovu komandu.
Novinar na kraju pita Jocu Eremića kako je na njega djelovao taj kraljev poziv.
„Ja sam ga, iskreno govoreći, saslušao bez velikih uzbuđenja. Ali na onaj narod, na borce, djelovao je strašno. Govorilo se da je kralj sigurno bio prisiljen, ali da ga niko na svijetu na to nije smeo, ni mogao, prisiliti. Govorilo se da je to izdaja. Ljudi su vikali: treba da se odrekne kraljevstva, da abdicira u korist onog Čerčilovog sina, Randolfa, koji je pio rakiju sa nama u Slunju.” (završetak str. 173.)
Zaključno: Andriji Hebrangu je već tada bila donesena smrtna presuda koja je uslijedila. Osumnjičen je u travnju 1948., a učinio „samoubojstvo“ u beogradskom zatvoru Glavnjača 11. lipnja 1949.
(Sva isticanja u prilogu podebljanim slovima: A. B.)
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva/hkv.hr
