Partizanski pokolj ranjenika u bolnici Rebro – gdje je ‘zagrebačka Ovčara’ i tko je ‘zagrebački Šljivančanin’?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Svibanj 2023 08:49
Mjesto događanja: bolnica u Vukovaru i bolnica Rebro.
Vrijeme događanja: studeni 1991. i svibanj 1945. godina.
Događaj: vojnici s petokrakama “osloboditelji” izvlače ranjenike iz bolnica, ubijaju i bacaju u jame.
Egzekutor i zločinac: Titova JNA.
Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro u svibnju 1945. odvučeno je oko 280 ranjenika. Neki tvrde da se stratište nalazi u obližnjem Barutanskom Jarku. Ali do danas nije utvrđeno gdje je masovna grobnica u koju su bačeni ubijeni ranjenici iz bolnice Rebro. Kao niti tko je od partizana s petokrakom na glavi, kao Šljivančanin u Vukovaru, zapovijedio ovaj monstruozni zločin.
Ovčara je pronađena, a mučenici s Rebra nikada nisu. Ostao je samo spomen na komunistički zločin u Zagrebu i Vukovaru, od zločinaca koji su nosili istovrsne petokrake na kapama. I jedni i drugi su se zvali – Titova armija.
Kao što su JNA i četnici u Vukovaru 1991. izvukli 265 ranjenih hrvatskih vojnika iz bolnice i bez milosti pobili na Ovčari, tako 1945. godine partizani izvlače gotovo jednaki broj ranjenika, njih 280, iz bolnice Rebro u Zagrebu, te ih nemilosrdno ubijaju i bacaju u jame kojih je pun grad i okolica.
Bolnica Rebro 1945. godine i bolnica u Vukovaru 1991. godine – isto znakovlje, isti zločin, isti nemilosrdni, bahati i bešćutni ljudi na djelu.
Kao da se u bolnici Rebro na današnji dan krvavog svibnja 1945., može vidjeti bahati srbijanski “partizanski Šljivančanin” iz Srbije kako ulazi i probire jadnike koji leže nemoćni u krevetu, pokazuje prstom s bjesnilom na ustima i trpa ih, uz jauke ranjenih, u kamione i odvozi u smrt.
>Kalvarija u Podravini: Partizansko-boljševički masakri nad Hrvatima Slatine
Ista bešćutnost na djelu, ista armija, ista petokraka, iste metode, isti oni koji su “oslobodili Vukovar” su na isti način “oslobodili” Zagreb.
Krvava kupka nemoćnih ranjenika i pokolji u Vukovaru i Zagrebu. Ruku pod ruku Titova oficirčina Šljivančanin u Vukovaru 1991. i Titov “drug komandir” iz 1945, jedni i drugi komunisti s partizanskim simbolima, a s jednima i drugima zajedno Dražini i Šešeljevi četnici.
Amnestirani i tako poslani na Hrvatsku. Samo u Vukovaru nisu skrivali kokarde, pa su zajedno s petkrakama pjevali “…klat ćemo Hrvateeeeee…”. Tko zna kako se zvao Veselin Šlijvančanin sa Rebra, je li bio iz 6. ličke ili 21. srpske divizije?
Povijesnih dokumenata o zločinima partizana ima u izobilju. Samo se niti DORH, niti politika ne žele bavit nečime što se zove – genocid.
Noć strave na Rebru
Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“, 9/10 svibnja 1945 godine:
Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.
Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.
Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.
Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: “Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?” Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni. U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice.
Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primijetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.
Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio. Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.
Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika. Neki tvrde da se stratište nalazi u obližnjem Barutanskom Jarku. Ali do danas nije utvrđeno gdje je masovna grobnica u koju su bačeni ubijeni ranjenici iz bolnice Rebro. Kao niti tko je od partizana s petokrakom na glavi, kao Šljivančanin u Vukovaru, zapovjedio ovaj monstruozni zločin.
Preživjeli svjedok, domobran Ivan Čičak Markov, među strijeljanima je prepoznao:
– Jure Perković Nikolin (1925.) iz Breznika,
– Ilija Berić Matin (1907.) iz Drežnice,
– Pejo Čičak Jozin (1921.) iz Gradine,
– Fabijan Kramatić Pejin (1925.) iz Jokovca,
– Luka Grgić Ilijin (1918.) iz Donjih Koliba,
– Jurika Jelinić Jozin (1925.) iz Gornjih Močila,
– slijepi Ivan Ključević Filipov (l922.) iz Komarica,
– Ivan Tolić Ilijin (1920.) iz Komarica,
– Marko Guberac Markov (1919.) iz Donjeg Višnjika (I. Čičak Markov: Stradanje Hrvata Plehanovog kraja 1941. – 1947., vlastita naklada; Derventa, 1991.)
Stanovnici Rebra strijeljani su pak u šumi ispod današnjega Doma zdravlja na Kozjaku, i to na lokaciji namijenjenoj za izgradnju dječjeg igrališta.
Počinitelji zločina mogu se identificirati (prekršena Haška i Ženevska konvencija prema vojnim ranjenicima), međutim Komisija za ratne i poratne žrtve RH je ukinuta 2000. godine, preuzimanjem vlasti od lijeve koalicije, prema pisanju HKV-a.
Ubijanje u bolnicama Brestovac i Vrapče
Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Partizani su ubijali i po drugim bolnicama kao bolnica Brestovac na Sljemenu iz koje je ubijeno 210 pacijenata i psihijatrijska bolnica Vrapče, gdje su ubijene i časne sestre koje su služile bolesnicima. Partizani, tj. Ozna, tada su masovno dovodili ranjenike – hrvatske vojnike, ubijali ih, davili i klali u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice.
Časne sestre su to, na svoju nesreću, vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, tj. načina na koji su “očistili” bolnicu od zarobljenih hrvatskih ranjenika, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre. To je bio razlog njihove strašne smrti!
I druge bolnice bile su mete krvoloka s petokrakama na glavi.
Prema dokumentiranim podatcima, ubijeno je 4.791 ranjenika iz zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica (Milan Marušić: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945.).
