Partizansko-boljševičko krvave orgije nad Hrvatima Odžaka – ubijeno 94 djece te 460 staraca i žena
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Svibanj 2023 14:04
Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti sahranjivani nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem, pečenja na ražnju, živog spaljivanja a ubijene žene su prije toga bile silovane.
Razmjerno broju stanovnika, Podvučiak je najveće stratište II. svjetskog rata, i to samo jednog naroda. U samo nekoliko dana ubijena je trećina živućeg hrvatskog življa. (Fra Grga Vilić)
Siročadima Podvučjaka, područja u Bosanskoj Posavini, nitko nije smio reci istinu o stradanju njihovih očeva. Riječi poginuo, ubijen bile su opasne zbog velikog broja doušnika, kako domaćih, tako i sa strane.
Djeca su imala pravo samo na odgovore: ne znam, umro i nestao. Desetak godina nakon rata o stradanju Hrvata Podvučjaka sasvim se šutjelo. Dio istine o stradanju dobili smo od starijih rođaka, ali uvijek uz opasku da “imaš šutjeti”, piše komunistickizlocini.net
Prema do sada prikupljenim podacima fra Grge Vilića koje je on objavio u knjizi Vrijeme stradanja, ubijeno je 3.375 žitelja Odžaka većim dijelom koncem II. svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uglavnom mlađe dobi i muškaraca. Od toga broja ubijeno je 672 civila i 2703 vojnika. Dobna granica stradanja civila je slijedeća: ubijeno je 94 djece; 19 ranjenika u bolnici u Prudu; 100-ak invalida i 460 uglavnom staraca i žena.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kad su u pitanju pripadnici vojnih postrojbi brojke govore slijedeće:
– ubijeno je 1.175 domobrana;
– 765 civila organiziranih u seoske straže;
– 46 vojnika iz ustaških postrojbi.
Bleiburg i križni put prošlo je prema do sada prikupljenim podacima 404 osobe, skoro svi su bili iz generacije rođenih između 1920. i 1925. godine i skoro svi neoženjeni. Preživjelo je samo desetak osoba.
Način na koji su ubijani – masovna ritualna ubojstva i mučenja
Za vrijeme borbi zarobljeni su uglavnom ubijani vatrenim oružjem, a manji dio je zaklan. No poslije pada Podvučjaka ubijanje je imalo svoj posebni ritual. Tada je manji dio ubijan vatrenim oružjem, nego su žrtve vezane odvođene pred jamu i ubijani su tupim predmetima te su sami padali u jamu i potom zatrpavani. Metkom su ubijani ako bi se netko pokazivao znakove života. Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti sahranjivani nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke.
Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem, pečenja na ražnju, živog spaljivanja a ubijene žene su prije toga bile silovane.
Fra Grga Vilić navodi sljedeće:
“Iz svih Matica umrlih župa Podvučijaka od 1941 – 1946. dobio sam relativno mali broj ispisanih. Zašto? Obrana Podvučijaka u najtežim danima 23. i 24. svibnja 1945. godine svoje poginule pokapala je po njivama i samo obavještavala rodbinu kad je netko poginuo i gdje je pokopan. U mjestu najveće pogibije – Vlaškoj Maloj – ispisana su imena samo onih koje su sutradan prepoznale hrabre žene i majke iako su to partizani zabranjivali. Neprepoznate partizani su pokopali na Nujića njivu u Vlaškoj Maloj. Svi, koji su poslije pada Podvučijaka uhvaćeni, a bio ih je veliki broj, odvedeni su u Šamac, Odžak i Modriču, ubijeni i pokopani u zajedničkim grobnicama Mrka Ada, Armani i Modrički Lug. Neprepoznati ranjenici, mahom Pećničani, pokopani su u vrbiku sela Prud. Svi službeno “nepokopani”, a u stvari ubijeni, vodili su se nestalima.
Novi problem bio je križni put. Je li tijekom 1945. godine, tko boravio na području Podvučjaka? Ostala je zapravo još samo sudbina onih koji su se preko Jaruga povukli u Hrvatsku. Veliki broj tih ljudi povukao je sa sobom svoje golobrade sinove bojeći se partizanske osvete. Ti su golobradi mladići bili svjedoci tko je ubijen u Šamcu i Brčkom. Budući da su branitelji Podvučjaka proglašeni ustašama, trebalo ih je razvrstati. Isto tako hranitelji obitelji nisu bili mobilizirani, ali su bili u seoskim stražama. Svi mobilizirani branitelji došli su u Podvučijak u vojničkim odijelima i s osobnim naoružanjem, lako da nije bilo teško razvrstati: ustaše, domobrane, njemačke vojnike…
Od početka 1941., pa sve do početka 1945. godine, zapovjedništva domobranskih, ustaških i njemačkih postrojbi redovito su sa svim podacima obavještavali župske urede Podvučjaka o načinu stradanja i mjestu pokopa stradalnika. Prema maticama župa Podvučjaka od 1941 – 1946. jasno je tko je poginuo u borbi protiv koga, ubijen od koga, gdje i kada. Svi ostali službeno i neslužbeno vođeni su kao nestali.
Godine 1989. počeo sam istraživanje – razgovore sa skoro svim preživjelim iz svih župa Podvučijaka. Mnogi su se bojali da ih snimim, ali sam razgovarao i polako slagao mozaik stradanja. Hrvati Podvučijaka nisu bili nacionalisti. Bili su ponosni na svoj narod, ali još više na svoju crkvu. Treća svetinja bila je obitelj. Lijepo se živjelo od šuma Vučijaka, brežuljaka gdje je uspijevalo voće, i plodne ravnice, gdje je uvijek bilo dovoljno kukuruza i pšenice. Prema narodnoj nošnji djevojaka i mladića Podvučijaka vidi se jedan lijep život.”
(…)
Komunistička kolektivizacija i otimačina uništila Hrvate Podvučjaka
Hrvati Podvučjaka imali su jedan od najvećih standarda življenja u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Dolaskom partizanske vlasti oni su svedeni na granicu preživljavanja smanjenjem stočnog fonda za pedeset posto. Hrvati Podvučjaka većinom su živjeli u velikim obiteljskim zajednicama koje su imale 200 dunuma šume i 300 dunuma obradive zemlje. Agrarna reforma uništila je seoska gospodarstva Podvučjaka. Naravno, nastupila je prisiljena djelidba oduzete zemlje kako bi se zemlja spasila. Time se uništila ekonomska baza Podvučijaka -obiteljsko gospodarstvo. Oko sedamdeset posto gospodarstva vodile su žene s maloljetnom djecom.
Kad su tek izbjegli gladovanje, partizanska vlast uvodi obavezu. Toliko jaja, masla, sira, pšenice i kukuruza. Na prste jedne ruke po pojedinim mjestima moglo se nabrojati one koji su mogli izmiriti obvezu. Svoju maloljetnu djecu slali su preko Save da kopaju po cijelo ljeto, samo da bi se izmirila obveza. Starce i starice, kojima je sve pobijeno, kiselili su po podrumima do pasa u vodi u pola zime.
Svaku riječ koju sam napisao i svaki podatak o stradalnicima više puta sam provjerio. Razmjerno broju stanovnika, Podvučiak je najveće stratište II. svjetskog rata, i to samo jednog naroda. U samo nekoliko dana ubijena je trećina živućeg hrvatskog življa.”
Cijeli članak pročitajte ovdje
Izvori i literatura: fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja, Odžak, 2005.
*Fra Grga Vilić rođen je 1. rujna 1945. godine u selu Jošava, župa Potočani (općina Odžak), od oca Stipe i majke Kate r. Gašić. Kršten je pod imenom Juro. Osnovnu školu pohađao je u Jošavi i Odžaku, a franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom
Dana 14. srpnja 1964. godine stupa u franjevački novicijat i uzima redovničko ime fra Grga. Nakon novicijata studira na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Svečane redovničke zavjete polaže 29. ožujka 1970. godine, a godinu dana poslije (29. lipnja) biva zaređen za svećenika. Prva župa mu je Kotor Varoš gdje pastoralno djeluje kao kapelan. U istoj službi djeluje i u Livnu, Zenici, Plehanu i Potočanima. Župnik je bio u Sivši, Dubici i Potočanima, a u jednom mandatu (1976.-1979.) i član provincijske uprave (definitor).
Fra Grga je služio i u diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Zatim je utemeljio i vodio Dom invalida Bosanske Posavine u Đakovačkoj Brežnici. Osim toga, objavio je i niz članaka te četiri zapažene knjige: Korijenski izričaj Latina (priručnik latinskoga); Vrijeme stradanja (stradanje podvučjačkih Hrvata 1945.), Vrijeme sađenja (matica vjenčanih župe Podvučjak od 1773. do 1788.) i Podvučijak, zemlja i ljudi (monografija povodom 150-te obljetnice župa Potočani i Dubica).
Fra Grga je preminuo 7. siječnja 2009. godine na službi župnika u rodnoj župi Potočani.
