Utjecajni njemački FAZ: Bleiburg je najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 31 Svibanj 2023 19:02
Njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio je članak o Bleiburškoj tragediji u kojemu tvrdi da je to najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U naslovu članka čak piše da je riječ o najvećem ratnom zločinu u Europi. Naslov glasi: “Treba li se prikriti najveći ratni zločin u Europi?”. Zanimljivo je kako tekst ima dvije verzije naslova. U poveznici je ostao ovaj koji smo naveli, no druga verzija, očito ublažena, glasi: Bez komemoracije, nigdje?
Prva i druga verzija naslova na FAZ-u, izvor: Snimka zaslona
Bez obzira na naslov, ovo je prvi put da neki ozbiljni njemački medij piše o Bleiburgu na ovaj način, stavljajući u prvi plan sam zločin, a ne okolnosti koje su mu prethodile niti današnje reperkusije toga događaja. A FAZ je najozbiljniji i jedan od najutjecajnijih.
Novinar FAZ-a Michael Martens u tekstu otkriva kako je austrijsko mjestance Bleiburg poznato u Hrvatskoj i kako ga se ondje često spominje, posebice u svibnju: “Tada naime pada obljetnica najvećeg zločina u poslijeratnoj europskoj povijesti”.
Bleiburg daleko veći od masakra u Srebrenici
Autor odmah pojašnjava nedoumice zbog uvrštavanja zločina u kategoriju ratnih.
Podsjeća kako se masakr u Srebrenici smatra najvećim nakon Drugog svjetskog rata. To je točno jedino ako se krajem rata ne smatra dan njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945., piše autor i nastavlja: “Sustavna masovna ubojstva, koja su počela 15. svibnja 1945. u Bleiburgu i nastavila se tjednima, svojim opsegom uvelike nadilaze zbivanja u Srebrenici”.
Martens piše kako su, kad je u Europi već vladao mir, u Bleiburškoj tragediji Titovi partizani pobili tisuće bespomoćnih ljudi. Da je tada postojao međunarodni sud za ratne zločine poput onoga u Den Haagu, Tito bi morao biti optužen kao vrhovni zapovjednik i politički odgovoran za te zločine i bio bi osuđen na doživotni zatvor, piše autor.
Podsjeća kako su tada vrijedila drugačija mjerila, a Tito se ubrajao među pobjednike. Zatim opisuje tijek zbivanja u Drugom svjetskom ratu, spominje ustaške zločine i logor Jasenovac, navodeći brojku od oko 350 tisuća ustaških žrtava u ratu. Piše također kako su među izbjeglicama koji su se sklonili u Austriju bili i mnogi ustaše.
“Desetci tisuća Hrvata, kao i tisuće Slovenaca, Srba i Crnogoraca pobjegli su pred partizanima u Korušku, kako bi se predali britanskim postrojbama”, navodi se u tekstu.
Za mnoge je Bleiburg bio hod u smrt
“Ali Britanci, koji se tada nisu željeli zamjeriti svome savezniku Titu, poslali su izbjeglice, među kojima su bile i žene i djeca, natrag u Jugoslaviju. Za mnoge je to bio hod u smrt, smaknuti su bez sudskog procesa”.
Autor se osvrće i na znanstvena istraživanja zločina. Spominje da je Franjo Tuđman kao povjesničar govorio o brojci od oko 30 tisuća ubijenih, ali to je bilo prije nego što su otkrivene masovne grobnice.
“U međuvremenu se stručna javnost jedinstvena u ocjeni da su Tuđmanove brojke preniske. Prema najnovijem stanju istraživanja, najmanje 70 tisuća ljudi palo je kao žrtve masovnih ubojstava u svibnju i lipnju 1945. Leševi su bacani u kraške jame, zatrpavani u tenkovske rovove ili odnošeni i zazidani u napuštene rudnike”.
Martens podsjeća da se o tragediji smjelo govoriti tek nakon raspada Jugoslavije i da se tada moglo početi istraživati, nakon čega su otkrivene stotine masovnih grobnica.
“Na najveću kosturnicu jugoslavenskog komunizma naišlo se 1999. tijekom građevinskih radova na izgradnji autoceste u Teznu, predgrađu Maribora. U samo jednom bivšem tenkovskom rovu, na dužini od 70 metara, bilo je zakopano gotovo 1.200 ljudi. Masovne grobnice nedaleko drugog po veličini slovenskog grada navodno kriju ostatke gotovo 15 tisuća žrtava. Većina njih bili su Hrvati”, piše Martens.
Problem bleiburških komemoracija
On se u tekstu osvrće i na nastanak tradicije memorijalnih okupljanja u Bleiburgu. “Budući je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zabranjeno čak i spominjanje partizanskih zločina, da i ne govorimo o njihovu javnom obilježavanju, Bleiburg, iz kojega je krenula tragedija, postao je još u pedesetim godinama mjesto sjećanja, na kojemu se barem mogla okupiti emigracija”.
Podsjeća na osnivanje Počasnog bleiburškog voda 1953., tvrdeći kako su utjecaj na njega imali ustaški borci koji su sami ranije bili upleteni u zločine. Spominje moralne nedoumice vezane za Bleiburg, uz tvdnju kako se u komemoracijama nevinim žrtvama ondje veličalo i one koji su sami bili odgovorni za zločine, iako su kasnije ubijeni bespomoćni i bez suđenja.
“Doduše, nepošteno je i netočno zbog toga sveukupno komemoraciju u južnoj Koruškoj oklevetati kao ‘najveći fašistički skup u Europi’, kako su to činili neki mediji. To ne bi bilo ispravno prema mnogim obiteljima, koji su doista pristizali u Bleiburg samo kako bi se u miru prisjetili svojih ubijenih rođaka i predaka. Međutim, stvarno je bilo desno-radikalne instrumentalizacije skupa – a ona je pomogla onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje na Bleiburg i druge zločine Titovih partizana”.
“Ljevičari u Hrvatskoj slavili su” zbog austrijske zabrane komemoracije
Martens nadalje podsjeća kako je biskupija Graz 2019. uskratila dopuštenje skupu. “Ljevičari u Hrvatskoj slavili su zbog crkvenog udarca s boka ‘okupljanju fašista'”, navodi autor, napominjući kako su s druge strane Hrvatska biskupska konferencija i hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova izrazili nerazumijevanje zbog te odluke.
“Mnogi ljudi u Hrvatskoj nepomirljivo su suprotstavljeni jedni drugima kad je riječ o Bleiburgu. Postavlja se pitanje, kako se mala zemlja treba odnositi prema sjećanju na najveći masakr koji se dogodio u Europi nakon kapitulacije Njemačke. Krajnje desničarsko prekrajanje povijesti samo je jedan od problema. Pitanja nameću i reakcije lijevog spektra. Protive li se određeni krugovi doista bleiburškoj komemoraciji samo zbog toga što je u prošlosti često bila praćena ekstremno desnim izobličenjima i trivijaliziranjem? Ili načelno ne žele da se podsjeća na ‘lijeve’ zločine jugoslavenskih partizana? Žele li spriječiti da se slika blistavog partizanskog junaka Tita umrlja krvlju prolivenom u njegovo ime? Žele li da sjećanja na zločine iz ranog razdoblja Titove vladavine ne budu dio europske kulture sjećanja? Treba li to značiti: Bez prisjećanja, nigdje?”, pitanja su koja se nižu u tekstu.
Različita mišljenja o Bleiburgu u Hrvatskoj
U FAZ-ovoj tradiciji prikaza suprotstavljenih mišljenja, Martens navodi izjave književnika Miljenka Jergovića i znanstvenice s Hrvatskog povijesnog instituta u Zagrebu Martine Grahek Ravančić. Jergovićeva izjava pritom u određenom smislu potvrđuje navedena pitanja autora. Jergović smatra da su događaji u svibnju i lipnju 1945. bili “masovni zločin” i “strašna osveta”, ali smatra da se u Bleiburgu veličao fašizam.
Istodobno, Jergović osuđuje i pokušaje relativiziranja partizanskih zločina s obzirom na Bleiburg, navodeći izjavu bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da “ni jedna žrtva koncentracijskog logora u Jasenovcu nije bila odgovorna za žrtve u Bleiburgu, ali su mnoge žrtve Bleiburga bile odgovorne za žrtve u Jasenovcu”. Jergović kaže kako mu se ta rečenica nikad nije dopadala: “Na nešto suptilniji način opravdava jedan zločin drugim. Ne znam zašto bi se to činilo”.
Martina Grahek Ravančić pak podsjeća da ozbiljni povjesničari u Hrvatskoj ne niječu da je u izbjegličkoj koloni bilo mnogo onih koji su sudjelovali u ustaškim zločinima, ali i na činjenicu da su zatočenici i prema tadašnjim propisima imali pravo na suđenje. Smatra da možda nije bilo realno očekivati da će se u svakom slučaju poštivati propisi i da nakon svakog svršetka rata ima osvete, “ali vremenski okvir, broj žrtava i programatska provedba likvidacija u nekoliko etapa upućuju na to da nije bila riječ samo o osveti”.
Sustavno, naređeno uništenje ljudi
Martens podupire tu ocjenu hrvatske znanstvenice. “Zaista su moćni dokazi da u ‘Bleiburgu’ nije bila riječ o spontanim činovima osvete partizana, kako se kasnije umanjivalo. Štoviše, sve upućuje na sustavnu, odozgor naređenu akciju uništenja ljudi, koju su proveli partizanski pobjednici nad svojim zarobljenim protivnicima”.
Martens se slaže i s ocjenom Grahek Ravančić koja tvrdi da je teško doći do sadržajne rasprave u Hrvatskoj o toj temi, jer i jedna i druga strana polažu pravo na istinu i to pitanje promatraju u svjetonazorskom smislu.
“Rasprava je otežana i time da počinitelji Bleiburga nikad nisu pozvani na odgovornost. Nije postojao Nürnberg za komunističke zločine. A neke se počinitelje moglo optužiti, smatra Grahek Ravančić. Poznato je koje su vojne postrojbe sudjelovale u zločinima, poznat je i zapovjedni lanac. Unatoč tome, ni jedan počinitelj nikad nije morao strahovati od uhićenja ili barem suđenja. Bleiburg ostaje otvorena rana. Odnos prema najvećem ratnom zločinu u Europi nakon 8. svibnja 1945. dijeli hrvatsko društvo do danas”, zaključuje novinar FAZ-a Michael Martens.
Nova međunarodna perspektiva Bleiburške tragedije
Članak je zanimljiv zbog toga što otvara novu perspektivu na Bleiburšku tragediju, onu na koju se dosad upozoravalo samo u Hrvatskoj. Njemački su mediji dosad redovito na spominjanje imena Bleiburg podsjećali kako je doista riječ o zločinu, ali su u pravilu gurali tu činjenicu na rub, iskorištavajući to kao povod za pisanje o ustaškim zločinima. Često se to događalo kao dodatni argument kritici političkih zbivanja u Republici Hrvatskoj.
Ovo je prvi put da neki njemački utjecajni medij piše o Bleiburgu u perspektivi samog zločina. FAZ ovim člankom očito nastoji na međunarodnoj razini potaknuti razmišljanje o tom događaju, a valja podsjetiti da je riječ o novinama koje su utjecajne na svjetskoj razini. Riječ je o pokušaju da se upozori na važnost te tragedije koja je dosad u međunarodnoj javnosti, u onoj mjeri u kojoj se uopće o njoj govorilo, u pravilu banalizirana, iskrivljavana i iskorištavana u političke svrhe.
Članak FAZ-a dodatno je zanimljiv i zbog toga što otvara novu stranicu u kontekstu ratnih i masovnih zločina u Europi uopće, što je posebno u Njemačkoj još uvijek izuzetno teška tema. To je vidljivo i u komentarima čitatelja članka na mrežnim stranicama, gdje se razvila rasprava o različitim aspektima pitanja masovnih zločina. Bleiburg sam po sebi pritom i nije u središtu pozornosti, nego teme koje on predstavlja, a koje su rijetko u središtu javne pozornosti.
Reakcije čitatelja: Bleiburg samo jedan od brojnih masovnih zločina
Čitatelji nabrajaju mnoge slučajeve masovnih zločina o kojima se ne govori, od progona Nijemaca iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, preko događaja iz novije povijesti njemačko-poljskih odnosa koji za obje strane nisu jednostavna tema, zatim savezničkih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu, pa sve do temeljnih pitanja uloge zločina u međunarodnoj politici.
Jedan od važnih aspekata Bleiburške tragedije, uključujući i današnji odnos Austrije naspram komemoraciji u Bleiburgu, predstavlja i činjenica da su Austrijanci suradnjom s Englezima i Titom tada praktički kupili svoju neovisnost, na što je nedavno u Glasu koncila podsjetio austrijski povjesničar Florian Thomas Rulitz. Kolektivna savjest postoji, kao i kod pojedinca, a u oba slučaja ako i nije uvijek aktivna, nekad proradi.
Govoreći o drugima, Nijemci govore i o sebi
Za same Nijemce rasprava o ratnim zločinima od druge polovice dvadesetog stoljeća tradicionalno predstavlja težak zalogaj, u prvom redu zbog osjećaja krivnje za Hitlerove zločine, koji u njemačkoj javnosti zasjenjuju sve ostale. Iz tog razloga nerado se pokreću teme vezane za zločine drugih, osim ako su činjeni u suradnji s Hitlerom. U tom slučaju oni su desetljećima bili omiljena tema u njemačkim medijima, pa stoga i ne čudi da se Hrvatsku i Hrvate prečesto gledalo upravo kroz tu prizmu i da su se ustaški zločini rado isticali.
Pišući o zločinima nad Hrvatima, FAZ s namjerom ili bez nje podsjeća Nijemce nad zločinima nad njima samima, o kojima oni sami najmanje govore. Primjerice, za njemačko društvo izuzetno bolna tema sovjetskih zločina nakon Drugog svjetskog rata u istočnoj Njemačkoj gotovo se nikad ni ne spominje. Sovjetski vojnici odgovorni su za masovna silovanja žena u tom dijelu Njemačke. O tome postoje rijetka znanstvena istraživanja, ali zbog različitih aspekata toga problema u javnosti se o tome šuti. Sve su to razlozi zbog kojih hrvatsko viđenje značajnih tema iz vlastite povijesti u Njemačkoj nije nailazilo na razumijevanje, a odgovarajuće impulse iz Hrvatske obično se komentiralo izričajem preuzetim iz jugoslavenske propagande.
Uzgred, poznato je da Njemačka službeno vodi brigu o njemačkim grobovima svuda po svijetu, bez obzira tko su bili i što su činili oni čije kosti u njima leže. I u Hrvatskoj postoje takva uređena groblja njemačkih vojnika, o kojima brine njemačka država. U Njemačkoj je to naprosto civilizacijsko pitanje, stvar temeljnog ljudskog dostojanstva, grob je grob i svaki zaslužuje jednak pijetet, bez obzira čiji je. Groblja hrvatskih vojnika, njihovih saveznika, ne postoje, za njihove se grobove često i ne zna. Ali u političkom diskursu, u Njemačkoj sigurno ima onih koji bi smjesta poduprli one u Hrvatskoj koji zahtjeve za uređenjem grobova smatraju veličanjem fašizma.
Dobra podloga za širu raspravu o fenomenu masovnih zločina
Stoga bi članak mogao biti dobra podloga za širu raspravu o fenomenu masovnih zločina, ako do nje ikad dođe na međunarodnoj razini. U tom kontekstu autorovo pitanje o tome hoće li zločin nad Hrvatima biti pripušten kao dio “europske kulture sjećanja” zvuči kao vapaj za novim pristupom politici uopće, u kojoj bi vrijednosni sustavi činili okosnicu međunarodnih političkih procesa.
Kad bi bila riječ o tome, Nijemcima je zasigurno lakše pokrenuti tu temu na hrvatskom slučaju nego na vlastitom. No, bilo da je riječ o pokušaju ukazivanja na dublji problem ili naprosto na zanimljiv detalj iz povijesti jednog europskog naroda, članak nesumnjivo otvara neka opća pitanja važna za Europu. Ona će ostati otvorena sve dok se jednog dana ne počne o njima razgovarati u međunarodnim forumima.
U svakom slučaju, uzevši u obzir zločine koji su se događali u NDH, ovim člankom list pokazuje da se Hrvatsku, njezinu povijest, njezinu ulogu u međunarodnoj zajednici, ne može kao često dosad gledati naprosto u kontekstu ustaša. Da je ovakav članak objavio neki hrvatski medij, u Njemačkoj bi se našlo medija koji bi, ako bi imali potrebu uopće se na njega osvrnuti, naprosto napisali kako Hrvati time šire ustašku ideologiju.
Komentirajući ovaj članak, s osvrtom upravo Bleiburg i na činjenicu da se i u njemačkoj javnosti Hrvate koji bi pokušali ukazati na pojedine aspekte povijesti često bez ikakve podloge poistovjećivalo s ustašama, netko je napisao: “Postali i oni ustaše!”
