Obilježavanjem sjećanja na Bleiburg u Hrvatskoj gubi se europska dimenzija zločina
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Lipanj 2023 18:01
Prošao je još jedan svibanj, mjesec u kojem se, među ostalim, sjećamo strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civila, od kojih je uvjerljivo najveći broj Hrvata, koji su se 15. svibnja 1945., nakon službenoga kraja Drugoga svjetskoga rata u Europi, predali Britancima u blizini gradića Bleiburga u današnjoj Austriji, a oni ih izručili jugoslavenskim partizanima i tako postali suodgovorni za najveći ratni zločin
na tlu Europe nakon rata. Prisilni povratak zarobljenika u tadašnju Jugoslaviju pretvorio se u marševe smrti i masovna pogubljenja na području Austrije, Slovenije i Hrvatske, a žrtvama se i danas ne zna broja niti su im poznata mjesta posljednjega počivališta.
Već godinama traju svakovrsni prijepori oko samoga obilježavanja sjećanja na Bleiburg i sve žrtve križnih putova, a onda i oko mjesta obilježavanja. Zbog protivljenja pojedinih političkih krugova u Austriji, komemoracije se posljednjih godina održavaju u Hrvatskoj (u manjoj mjeri i u Bosni i Hercegovini) umjesto, kako se to bilo uobičajilo, na Bleiburškom polju.
Bleiburg je simbol
Premda je u samom Bleiburgu stradao manji dio zarobljenika, to je mjesto postalo simbol svih stradanja i kao takvo je zapisano u sjećanje naroda. Simbolsko mjesto teško je preko noći i mimo volje naroda, posebice obitelji i rodbine stradalnika, zamijeniti nekim drugim mjestom. To se najbolje očitovalo prigodom ovogodišnje komemoracije – 78. godišnjice bleiburške tragedije i križnih putova – koja je obilježavana na više mjesta, no ni jedno od tih mjesta, posve logično, ne može zamijeniti simbol – Bleiburg – pa tako ne može okupiti ni mnoštvo koje je donedavno okupljao Bleiburg.
Komemoracija prigodom 74. godišnjice bleiburške tragedije
U Bleiburgu je ove godine u organizaciji Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i HKM u Klagenfurtu u župnoj crkvi služena sv. misa 12. svibnja. Sljedećega je dana komemoracija u jutarnjim satima održana na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu, u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a HBK je bio suorganizator u liturgijskom dijelu (molitva za sve žrtve bleiburške tragedije i križnih putova). Istoga dana služena je i sv. misa zadušnica koju je u Maclju predslavio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Članovi Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva i manji dio drugih poštovatelja žrtava pribivali su pak sv. misi u crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini 14. svibnja (u Udbini je prošle godine bila središnja komemoracija). Središnja komemoracija u BiH održana je 28. svibnja u Radimlji kod Stolca. Osim navedenih, komemoracije su uz manji broj okupljenih održane u još nekim drugim mjestima. Za sljedeće komemoracije, našao se i jedan prijedlog da bi Marija Bistrica bila prikladno mjesto...
Neki će pomisliti da je mnoštvenost komemoracija pozitivna jer ona svjedoči o tome koliko je u narodu još uvijek utkano sjećanje na strašnu tragediju pa ju želi obilježiti na što više mjesta. Mi se pak pitamo nije li cilj bio upravo ovo što se dogodilo: umjesto jedne središnje komemoracije prirediti nekoliko mjestima i datumima odvojenih obilježavanja i pustiti da se narod raštrka i – izgubi.
Bleiburg nosi europsku dimenziju i europsku odgovornost
Obilježavanjem sjećanja na Bleiburg po mjestima u Hrvatskoj (i BiH) postignut je još jedan mnogo ozbiljniji cilj, a to je da se izbriše europska dimenzija zločina, a i europska moralna i politička odgovornost. „Civilizirana“ Europa dopustila je da se na njezinu tlu, na području Austrije koja je bila pod britanskim nadzorom, dogodi najveći ratni zločin neposredno nakon završetka rata. Štoviše, ta „uljuđena“ Europa postala je suodgovorna za njega onoga trenutka kad su Britanci zarobljenike predali na milost i nemilost Titovim jedinicama. To se ne smije smetnuti s uma. Premještanjem mjesta obilježavanja premješta se i odgovornost. Europa bi odahnula kad bismo sve sveli na prostor bivše Jugoslavije, obilježavali kako smo obilježili ove godine i potpuno zaboravili na to tko nosi dio krivnje, a pogotovo kad bismo se prestali pitati zašto se nisu poštovala osnovna načela Ženevske konvencije.
