Pobili 4791 ranjenika u 11 zagrebačkih bolnica
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Listopad 2023 18:15
Čišćenje bolnica od teških vojnih ranjenika radilo se noću utovarom u kamione
Polazi se od toga da su bolnice poznate zdravstvene ustanove u starim kulturama i civilizacijama: Indije, Grčke, posebice starog Rima”.
Rat od 1941. do 1945. na području hrvatske države donosi golema razaranja i velik broj mrtvih i teže ili lakše ranjenih. Kad je o ranjenicima riječ, obično su posrijedi prostrijelne rane na pojedinim dijelovima tijela. Složeni zahvati i komplicirani prostrijeli liječeni su u zagrebačkim bolnicama. Posebice valja istaknuti vojna bolnica Rebro, Vlaška i Kuniščak. No i ostale su bolnice u Zagrebu primale i liječile vojne ranjenike pripadnike HOS-a. Djelovale su i pomoćne bolnice koje su bile u sastavu vojnih bolnica.
Koja riječ o bolničkoj ljepotici u Hrvatskoj, bolnici Rebro. Gradnja je dovršena i bolnica je predana na upotrebu godine 1942. Po svojoj arhitekturi, funkcionalnosti i kvaliteti izgradnje ubrajala se u suvremene europske bolnice toga doba. Bolnica je sagrađena na posebice atraktivnom položaju koji dominira na visini iznad grada Zagreba. Strujanje svježeg zraka je stalno, jer se bolnica nalazi na pravcu zagrebačke ruže vjetrova. I podnožje Zagrebačke gore djeluje svojom svježinom. U danima kad Zagreb pokrivaju magle, Rebro je iznad maglenoga tijesta. Lokacija ima svoje logično opravdanje, a to potvrđuje bolnica za plućne bolesti Jordanovac u neposrednoj blizini.
Pogledajte: Video – Svjedočenje Branka Mulića (partizana), o masovnom pokolju ranjenika Hrvata u Jami – Jazovka od strane partizana i snimak pronalaska velikog broja skeleta Hrvata u istoj Jami – Jazovka!
Zagrebačka bolnička ljepotica nije imala sreću, postaje Vojna bolnica koja nosi teret Drugoga svjetskog rata, a pod upravom je Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. I ostale zagrebačke bolnice na raspolaganju su za liječenje vojnih ranjenika. Isto tako i novootvorene bolnice, koje su preimenovane iz javnih ustanova, postale su bolnice za ratne ranjenike.
Vojne bitke smanjenog opsega koje su vođene ispod podnožja Medvednice Sljemena, označit će kraj rata na zagrebačkom području. Kad je umuknulo oružje na području Zagreba, dolazi vrijeme pokolja – sudnji dan!… Ili komunističko oslobođenje, kako govore i pišu pobjednici.
Ujutro u utorak 8. svibnja 1945., godine ušle su prve partizanske jedinice koje čine 28. udarna divizija; 17. udarna srbijanska brigada i 6. lička proleterska, popunjena srbijanskim četnicima, koji su prešli u partizane. Tada je dobila i rusko oružje i bila je osposobljenija za borbu na srijemskoj fronti. Dobro je popunjena srbijanskim i ličkim četnicima koji su jedni i drugi, u sebi nosili isti prezir prema Hrvatima, odnosno, kako su govorili “ustašama’. U bolesnim umovima nose revanšističku želju da “ustašama” napune jame i jaruge na prostorima Zagreba, Taj valjak smrti do temelja će zatirati sve što je hrvatsko, bez obzira na dob i spol: mlado, staro, žensko, muško. Ne će izostati ni pljačka svega što se moglo nositi i odvući u Srbiju.
Iz Dubrave i sljemenskog područja, kretali su prema Jelačić placu. U gradu su bili drugovi u različitim odorama, a zajedničko im je bilo zaigrati “Kozaračko kolo” na Jelačić placu. Bilo je još pojedinačne pucnjave. Je li to bilo iskazivanje pobjedničkog slavlja ili su posrijedi bili manji vojni okršaji? Koliko znam, bilo je okršaja oko Kvaternikova trga, u Vlaškoj ulici broj 116, gdje je bila Krugovalna postaja Nezavisne Države Hrvatske. Bilo je i mrtvih. Grupa Nijemaca s časnicima predala se ruku uzdignutih u vis, no drugovi Srbijanci kundacima su napali Nijemce. Pojedincima, posebice časnicima, razmrskali su lubanje. Ostali su nepokriveni ležati mrtvi na cesti. Medu građanima moglo se vidjeti pokoje “žensko” biće – vjerovati je da je to bila peta kolona – koje se željelo priključiti pobjedničkom slavlju. Tu se našla zagrebačka grupa skojevaca, koja je sudjelovala u borbama za Krugovalnu postaju. Ta zgrada, divne barokne ljepote u unutrašnjosti, bila je u vlasništvu “Arko”, a danas je u vlasništvu “Badela 1861”. Kad su vidjeli krv i leševe i sastali se s drugovima partizanima iz Srbije koji su vodili borbe i osvajali Krugovalnu postaju u Vlaškoj ulici br. 116 između tih dviju borbenih skupina skojevaca i srbijanskih partizana došlo je do “nesporazuma”. Borci partizanskih brigada tražili su odstup skojevaca govoreći, da im “ustaška” pomoć nije potrebna. Tada među skojevcima dolazi do konfuzije i nesuglasja i oni spoznaju da je zapravo posrijedi okupacija, a ne oslobođenje. Skojevske se riječi upućene Hrvatskom narodu ne će čuti na Državnom krugovalu. Nakon te nesuglasice, mladi se drugovi razišli, rekao bih prije, razbježali. Osobno sam imao priliku o tom slučaju razgovarati s vođom skojevske grupe. Razočarani Dalmatinac, tad je doživio šok i političku katarzu i buđenje Hrvatske nacionalne svijesti. Kao ugledni novinar, danas pokojni, svojim perom bio je na braniku sveopćih hrvatskih snova “imati svoju državu”. Bio je stradalnik u hrvatskom proljeću godine 1971. i tada mu je narušeno zdravlje.
Gradom Zagrebom odzvanjala je pjesma “Drug je Savo heroj pravi… na Sutjesci juriša i proletere vodi…” Kozarački dikanac! Razmahane Jugoslavenske zastave s petokrakom, proleterske zastave i zastave ratnih jedinica. Što je to dobila Hrvatska? Svoje su državno znamenje komunisti Hrvati palili, a donijeli tuđe, hrvatskom puku strano! Hrvatskom biću to će biti okovi “jugoslavenstva”. To će u budućnosti potvrditi Komunistička povijest. A danas? Danas su u granitu urezana slova, vječnosti će ostaviti tu istinu.
Drugog dana u srijedu, pobjedničko slavlje popušta, i dolazi vrijeme lova na vještice. Sudnji dan i zagrebački pakao, koji se pretvara u “kazan krvi i mesa” što će ga puniti Hrvati. Milija je riječ srpskim okupatorima kvalifikacija “ustaše” koji će sad polagati račune pred razjarenim pobjednicima – hedonistima s istoka, koji guraju svoje carstvo prema zapadu i Jadranskom moru. Posao će obavljati vojna i cililna OZN-a, uz pomoć ruskih časnika “savjetnika” koji su ušli u sastav Jugoslavenske armije; partizanskih brigada i divizija u Beogradu. Prepoznatljivi su bili ruski savjetnici, po tamnim kožnim kaputima, svučenih sa zarobljenih njemačkih tenkista.
Pobjednicima nad gradom koji je napušten, “zajedničko je bilo zaigrati Kozaračko kolo na Jelačić placu”. Istovremeno priprema se pravi pakao za bolesnike i ranjenike u bolnicama: lakši su otpušteni i krenuli za svojom sudbinom, nepokretni, nemoćni ostadoše u svojim krevetima na milost i nemilost. “Zagreb ulazi u sablasnu tišinu koju poznaje groblje. Steže se komunistički obruč oko teških ranjenika”. Komesari OZN-e i vojne policije rade plan za likvidaciju ranjenika svih bolnica u Zagrebu, Rebro, Vlaška 87, Kunišćak, Sv. Duh, Milosrdnih sestara u Vinogradskoj, Bolnica za plućne bolesti Brestovac, privremene bolnice: Ratkajev prolaz, Savska cesta (sada Pedagoška akademija), Runolist na Sljemenu. “Čišćenje bolnica od teških vojnih ranjenika radilo se noću utovarom u kamione. Sa sigurnošću se govori za stratišta na kojima su bolnički teški ranjenici pogubljeni: Jazovka na Žumberku-Sošice, Fučkarov Jarek na Mirogoju – današnji Krematorij, Dotrščina i Gračanska Jozovka-stratišta itd”. Na svirep i zvjerski način ubijen je 4.791 ranjenik iz zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica. Ubijeno je pet tisuća nemoćnih hrvatskih ranjenika a da se o tomu šuti i da nitko nije kažnjen za ovaj težak zločin!
Ubojice nedužnih
Naredbodavci, izvršitelji i ubojice ovih teških zločina su partizanske komunističke jedinice koje čine: 6. lička proleterska i 17. srbijanska brigada 28. udarne divizije iz sastava II Armije. Jedinicama (grupom) zapovijeda general Đoko Jovanić, razjareni lički komunista. “SVOJIM ZLODJELIMA ZAUZIMA PIJEDSTAL RATNOG ZLOČINCA U HRVATSKOJ”.
Za smrt i stradanja hrvatskih ranjenika na Bleiburgu i Križnim putovima, zarobljenicima i ranjenicima i bolesnicima, na putovima, u transportu i nadasve onih teških ranjenika i bolesnika zatečenih u bolnicama, krivi su i mnogi drugi. Navodimo dvojicu: Milan Basta i Gojko Nikoliš. Treći i glavni odgovoran za zločine bio je diktator Josip Broz Tito.
Partizanski je general Gojko Nikoliš jedan od odgovornih za sudbine hrvatskih ranjenika. On je u Zagrebu dva puta u kratkom vremenu. “Zaposjeda kliniku Rebro” piše ovaj liječnik sa crvenom zvijezdom na glavi. Kao da je Rebro neka tvrđava, a imala je znak Crvenog križa na bijelom polju na svojim krovovima i teške ranjenike u bolničkim prostorima. Izbačeni su na kamione kao cjepanice i odvedeni: “Svi bolesnici odvedeni su kamionima u Maksimir iznad trećeg jezera i tamo poubijani i politi živim vapnom” svjedoči Pavao Gomerčić, Dokument LX., “Hrvatski holokaust, op. cit. str. 443.).
Gojko Nikoliš je kriv i odgovoran za pokolj ranjenika u Zagrebu. Nije to tek puka zapovjedna odgovornost, to je izravna, neposredna odgovornost šefa saniteta komunističke vojske koja uklanja “neprijateljske ranjenike”, njihovim odvođenjem u smrt. Partizanski je general Nikoliš obavio zločinački posao.
Međunarodno humanitarno pravo – bez vrijednosti za partizane!
General saniteta koji je bio u dva rata, španjolskom i partizanskom, kao ni njegovi podčinjeni, ne može se pozvati na nepoznavanje prava. Protiv njih su i Božji zakoni iz Dekaloga “Ne ubij!” i svjetovni zakoni međunarodnog humanitarnog prava i profesionalna etička liječnička načela iz Hipokratove i Ženevske liječničke zakletve. Sve je to bačeno u blato trećeg maksimirskog jezera i u dubine Jame Jazovke. S ubijenim nesretnim, nedužnim hrvatskim ranjenicima krajem svibnja 1945. kada su na ulicama Pariza, Londona i Moskve saveznici slavili svoju pobjedu. U uljudbi koja od davnine poznaje skrb za ranjenike.
Društvo Naroda donosi 1929. godine u Ženevi Konvenciju o zaštiti ranjenika, bolesnika i ratnih zarobljenika, koja je na snazi upravo u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, do donošenja četiriju danas poznatih Ženevskih konvencija, od kojih je ovdje važno spomenuti Konvenciju o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u snagama u« ratu koja je vrijedila u vrijeme zločina na Ovčari kod Vukovara u studenom 1991. godine. Gojko Nikoliš u Zagrebu 1945. a Veselin Šljivančanin u Vukovaru 1991. drastični su primjeri kršenja pravila međunarodnog prava o zaštiti ranjenika, bolesnika i ratnih zarobljenika. Crvena petokraka je bio simbol oba ova zločinca, koju su nosili ponosno na svojim kapama a apsurda nikada dosta jer ovaj krvavi simbol zla i zločina ni danas nije zabranjen u Hrvatskoj!
Titina je odgovornost najveća
Do neba vapi nepravda nanesena žrtvama Bleiburga, križnih putova, Maribora i Zagreba. Zločin je bio prikriven. Sada je poznat. A što je sa krivcima, sa zločincima? Većinom su pomrli, ali, naš dug prema žrtvama nije nestao. Partizanski general Nikoliš znao je za zločine nad ranjenicima i bolesnicima. Bio je u Zagrebu dva puta u svibnju 1945. Možemo pretpostaviti da ih je sam naredio i organizirao ili, u najmanju ruku odobrio. TITO se branio u Karađorđevu, kada je brutalno (privremeno) ugušio veliki hrvatski preporod 1971. godine, da ima onih koji sada popisuju one koji su bili “egzekutori” za vrijeme rata, to jest one koji nose izvjesnu ‘krivnju’ za izvjesna strijeljanja. Prave se spiskovi, kaže Broz, koji su to sve ljudi. To radi klasni neprijatelj. U ratu se ne gleda što će netko sutra kazati, nego u ratu se ratuje i uništava tko koga može.” Tito je pozivao na odgovornost one koji se usuđuju istraživati izvršitelje zločina. Da bi skrenuo pažnju od vlastite odgovornosti. On je u svojoj zapovjedi od 15. svibnja 1945. pohvalio Treću armiju i njezine vodeće zapovjednike, priznavši da su trupe treće armije “za posljednjih petnaest dana zarobile oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira” i da su tako “uspješno izvršile postavljeni zadatak. “Da su zločini protiv hrvatske vojske i naroda bili unaprijed planirani pokazuje i izjava Titova najbližeg suradnika Milovana ĐILASA koji će tada reći: “Hrvatski vojnici moraju umrijeti da Jugoslavija može živjeti”. Smislili su genocid nad Hrvatima i Hrvatskom da bi opstala njihova Jugoslavija. Ubijali su bez suda i zakona, brutalno i okrutno, vojnike i ranjenike, žrtve koje su morale imati zaštitu prema međunarodnom humanitarnom pravu.
Prvi krug pakla u bolnicama
Teški nepokretni vojni ranjenici prikovani su za bolničke krevete, čekajući tešku i krvavu sudbinu da se suoče s onima koji dolaze po njihove glave. Ratovali su na bojišnicama četiri godine, na nož jedni protiv drugih. Vezani uz bolesničku postelju, nemoćni će gledati na sobnim vratima “trorogu kapu” s crvenom petokrakom, na kojoj se ističu čekić i srp, simbol proletera. To je obilježje proleterskih dragovoljačkih jedinica.
Kako su bolnice dočekivale komuniste. Vidljivo je iz isprava da su liječnici davali otpusna pisma pokretnim ranjenicima. Dana 3., 4., 5., 6. i 7. svibnja 1945. takvim su ranjenicima obrađene rane i otpušteni su da spase glavu pred komunistima, zvanim “oslobodiocima” iz Srbije. Valja napustiti bolnicu pa makar išao i četveronoške, te pobjeći iz bolničkog kruga. Ne zna se li je duševno stanje bilo teže kod ranjenika ili zdravstvenog osoblja? No, hipokratovci nisu očekivali tešku odmazdu – klanje. U to će ih uvjeriti stvarnost, kad budu svojim očima gledali kako teške vojne ranjenike ubacuju u vojne kamione i odvoze ih u nepoznato – na klanje i smaknuće.
Događaji tih dana u bolnici Rebro isti su kao i u ostalim zagrebačkim bolnicama u kojima su ležali nepokretni vojni ranjenici. Prilažem preslik Upisne knjige bolesnika u bolnici Rebro, za mjesec svibanj 1945. str. br: 337, tekući broj: 3361.-3370, str. 339; tekući broj: 3381.-3390. i str: 340; tekući broj: 3391.-3400. Na tim trima stranicama Upisne knjige bolesnika lijepo se čitaju sve generalije o ranjenicima, s liječničkom dijagnozom. Posebno skrećem pozornost na redni broj: 3368; upisan je: Božidar Zelić, rođen godine 1927. iz Teskera kod Karlovca; redni broj: 2927; upisan je: August Conar, rođen godine 1928. iz Kruševa, Varaždin; redni broj: 2328; upisan je: Slavko Radovanić, rođen godine 1927. iz Peckog, općina Gora kod Petrinje.
Ovi su golobradi mladići, zrela djeca, bili u momačkom zametku zrelog puberteta. To su zadnji pozivni novaci iz mjeseca veljače ili ožujka godine 1945. koji su pozvani u HOS (Hrvatske oružane snage) Nezavisne Države Hrvatske, na odsluženje novačkog roka. Položili su prisežnicu, “stavljajući desnu ruku na srce”. To je bila prisežnica u HOS-u, uvedena na temelju Zakona generala Tomislava Sertića i generala Matije Canića, kad su vojne postrojbe Nezavisne Države Hrvatske, ustaše i domobrani, ujedinjeni godine 1943. u jedinstvenu vojsku “Hrvatska vojska” – HV.
Ova su djeca došla u pandže komunističke smrti, kojima i ne će im se znati mjesto smaknuća, kao ni mnogima koji su u bolnicama ušli u komunističke ralje.
Stanje teških vojnih ranjenika u bolnicama bilo je stravično. Duše ranjenih bojovnika bile su pritisnute spoznajom da će ih komunisti naći nemoćne u posteljama i ta se depresivna bol pomiješala s bolovima od teških rana na njihovim tijelima. Olakšanje traže u zapomaganju, u plaču i jecanju! Užasno od sudbine koja ga isporučuje najvećem neprijatelju, koji traži njihovu glavu. Strašno, strašno. Ta pomisao bila je pomiješana s nevjericom da se takvo što može dogoditi. Bolesnička je soba strašna. U krevetu nepokretni vojni ranjenik, u duševnoj je agoniji, na momente se izmjenjuju fizički bolovi rana i duševna napuštenost – osamljenost. Bliska Isusovim mukama na križu. “Eli, Eli! lema sabahtani”?! (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!). Da, to je sudbina ranjenoga hrvatskog bojovnika. Nemoćan, u smrtnom strahu kupa se u mokroj postelji, u vlastitoj mokraći i proljevnim fekalijama koje ga obljepljuju kao ilovača. Sve zajedno čini smrad raspadajuće truleži. Zadah teškog ranjenika ima miris raspadajuće životinje.
U toj agoniji ranjenik ne će razlikovati svojim vidom slike koje će u dogledno vrijeme događati oko njega – egzekutori!! Pri odvozu ranjenika i utovaru u vojne kamione, čut će se glas komesara. Bit će prozvani hrvatski vojnici. “Bre, ideš u drugu bolnicu”. Bila je to cinična nada. I tu nadu razuvjerava petokraka sa srpom i čekićem na kapi koja je na glavi komesara, izobličenog lica i natečenih krvavih očiju, koje skriva rub kape. No, odora je komesara zbunjujuća, može biti: ustaška, domobranska ili njemačka? Ustroj partizanske vojske po odorama bio je šarolik i ovisio je o plijenu i zarobljavanju suparničkih jedinica, koje su svlačili i sebe oblačili.
Lakši ranjenici koji su prije napustili bolnicu i tako se spasili od sigurne smrti, svoja su skloništa potražili u obližnjim, kućama, podrumima, tavanima, sjenicima i grmovima. To su ranjenici činili na svoju ruku, pretvarali se u krtice i svakamo se uvlačili. No to će biti kobno i za ranjenika i za vlasnika objekta. Prigodom temeljitoga komunističkog pretraživanja i češljanja OZN-a je imala je isti tretman i prema ranjeniku i prema vlasniku prostora. Ukratko: stratište i smaknuće! Svojim postupcima OZN-a (Odjel zaštite naroda ), ulila je strah u kosti svakog građanina Zagreba.
Mnogi su pokretni ranjenici ipak ostali u bolnici, s osobnom motivacijom: nisam nikomu ništa učinio, nisam “klao i palio”, pa zašto da bježim, meni se ne će ništa dogoditi. Nisu bili svjesni nacionalističke i šovinističke mržnje i osvete, koja je odnjegovana u diktaturi Kraljevine Jugoslavije, crnoj ORJUNI.
Lakši ranjenici željeli su biti korisni i pomoći teškim ranjenicima. Nedvojbeno, bio je to altruistički osjećaj prema Božjem biću, “čovjeku u nevolji”. Komunisti, šovinisti i ateisti to nisu mogli shvatiti. Toga lakšeg ranjenika, koji je želio pomoći “bratu suborcu” u teškoj bolesti i nevolji, zadesit će ista sudbina kao i teškog ranjenika smaknuće.
Lakši vojni ranjenici koji su se odlučili ostati u bolnici, trebali su tu imati svoj privremeni dom i osigurano preživljavanje i smještaj. Nisu imali kamo ići, jer su mnogi dijelovi Nezavisne Države Hrvatske okupirali partizani. Ti lakši ranjenici bili su u statusu “ratnih izbjeglica”, podrijetlom iz Like, Banovine, Hercegovine, Bosne, Istre i Srijema. Beskućnici bez doma i egzistencije. Mnoge su obitelji bile pomoćna radna snaga kod Hrvatske vojske, samo da bi preživjele.
Bolnice su bile u teškoj situaciji, no političke promjene koje su uslijedile dolaskom komunista donijet će veliki “obračun”. To će se potvrditi u idućim danima komunističke vlasti. Skrb za ranjenike nalaže humanizam i etiku liječničkog kodeksa. Na toj osnovi, bolnički liječnici sa zdravstvenim radnicima na dragovoljnoj su osnovi odlučili biti pojedinci uz teške vojne ranjenike. Treba shvatiti daje svakomu mila vlastita glava na ramenu. Nije ju dobro izlagati riziku u ovom teškom vremenu. Navodim primjer prim. dr. Tadije Drinkovića, koji je bio ravnatelj Bolnice za plućne bolesti Brestovac na Sljemenu, od godine 1942. do 1946. Dolaskom partizanskih jedinica u Bolnicu, general Đoko Jovanić, obavljao je probir plućnih bolesnika za smaknuće na ubijalištima. U zaštitu bolesnika stao je prim. dr. Tadija Drinković. No, Đoko Jovanić reagirao je s odgovorom: doktore, čuvaj se da i ti ne dobiješ žicu na ruke!… Drinković je toga trenutka nestao i više ga se nije moglo vidjeti. Ovaj je primjer “poučan” za sva vremena u ovakvim prilikama. Posebice valja istaknuti još veću opreznost, kad se imaju tumačiti: etika i humanizam, a imaš za sugovornika europskog barbarina s istoka! Za teške ranjenike u bolnicama skrbili su se zdravstveni radnici – dragovoljci i studenti dragovoljci Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Tom je prigodom jedinac u roditelja Zvonimir Halup, apsolvent medicine, izgubio život zato što je zaštitio teške ranjenike. Ubila ga je OZN-a. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju na sjevernoj strani blizu groblja žrtava Domovinskog rata (1991.-1995.). U smrt su ga odvele: mladenačka naglost, kršćanski odgoj, altruizam i domovinska ljubav!… Tragedija se dogodila u bolnici Rebro.
Komesarski obruč oko teških ranjenika
Komesari vojne i civilne OZN-e imaju pune ruke posla. Kako osmisliti zamke za bolnice i likvidirati ranjenike u njima. Sve Bolnice moraju biti u obruču i planirana likvidacija ranjenika mora se provesti u svim bolnicama istodobno. Treba pohapsiti mnoge građane, po naputku mjesnih partijski komiteta, koji će izvršavati poslove kod utovara nepokretnih i nemoćnih ranjenika, kopanje jama i zatrpavanje ubijenih. Kada su obavili svoj zadani posao, za sebe su iskopali jamu i nad njom im je presuđeno. Pokošeni su strojnicama streljačkog voda. Vrtače su bile priželjkivano stratište: uhićeni su žicom bili povezani jedan za drugoga, tupim predmetima jednom po jednom smrskane su im glave nad vrtačom i tako u lancu padali su jedan za drugim.
Komesarske aveti oko bolnice Rebro. Osmišljen je plan za smaknuće teških ratnih ranjenika. Bolnica je opasana boračkom stražom, s automatima “dobošarima” ruske proizvodnje dobivenima od Crvene armije u Beogradu. Pobjedničkim nasilničkim mentalitetom bizantinca, oficiri OZN-e s boračkim osiguranjem ušli su u Upravu bolnice i preuzeli UPISNE KNJIGE BOLESNIKA, pod prijetnjom: službujućem dragovoljnom osoblju da ništa ne smiju zatajiti i da moraju prijaviti skrivene ranjenike. Počeo je lov na ranjene pripadnike HOS-a u bolnici, koja na krovu zgrade ima međunarodnu oznaku, po Haaškoj i Ženevskoj konvenciji – veliki crveni križ na bijelom polju. No, to komunistički barbari ne poštuju, jer crveni kodeks ima pravila revolucije. Sve što je na proleterskom putu, treba fizički uništiti. Tom proizvoljnošću ranjenici su osuđeni na smaknuće, bez utvrđivanja pravnih činjenica za svakoga pojedinca.
Strašno je to stanje da je čovjek toliko obezvrijeđen i ponižen, kao da živi u robovlasničkom društvu. Zaboga, što se to događa, pomračenje ljudskoga uma u uspostavi crvenog carstva koje pliva u ljudskoj krvi?
Upisne knjige bolesnika u rukama su komesara OZN-e, koji ih pomno prelistavaju pazeći što piše za pojedine pripadnike vojnih postrojbi: ustaša, domobran, legionar, oružnik, policajac, vojni djelatnik struke i zanata, vojnik drugih država i ratni vojni zarobljenik na liječenju.
Navodim slučaj mađarskog vojnika na liječenju u bolnici Rebro. Na str. 339. pod redni brojem upisa: 3389, upisan je 4. svibnja 1945. mađarski vojnik: Frane Koloman, rođen godine 1922., rkt.; došao iz Državne bolnice u Senti. Komesari su ga zaokružili i 9. svibnja 1945. odveden je na stratište. Završetak nepoznat.
Na bolničkom liječenju bilo je i zrakoplovaca Engleza i Amerikanaca, kojima su zrakoplovi oštećeni, a piloti se padobranima spustili na područje države Hrvatske.
Taj ratni slučaj prikazujem čitaocu da bi vidio kako je funkcionirao vojni ustroj Nezavisne Države Hrvatske.
“U samoborskom polju, između mjesta Velika Rakovica i Sv. Nedjelja, u ožujku 1945. dok je na zemlji još bio snijeg, prisilno se spustio američki zrakoplov “leteće Tvrđava B.29”, koja je oštećena u zračnim bitkama nad Mađarskom ili Njemačkom. Posada oštećenoga ratnog zrakoplova padobranima se spustila na zemlju. Pri padu neki su članovi posade ozlijeđeni, a zrakoplov je pritom zaorao snijeg i zemlju, ali se nije zapalio.
Cjeli je prostor blokirala Vojna policija NDH. Zrakoplovci su pod pratnjom vojnih policajaca kolima Hitne pomoći otpremljeni u neku zagrebačku bolnicu, pretpostavljam na Rebro, jer je bila glasovita vojna bolnica. Osobno sam kao časnik HOS-a bio nazočan tom događaju jer je jedinica kojoj sam pripadao bila je u samoborskoj posadi.
Molim čitatelja da sam donese “komparativni” sud, jer se radi o hrvatskim vojnicima ranjenicima u zagrebačkim bolnicama. Komesari su načinili popis ranjenika na temelju Upisne knjige bolesnika, koja je uredno vođena i nalazi se u bolnici. Bilo je tu teških vojni ranjenika, koji su bili prikovani za postelju, ali i lakših ranjenika- beskućnika, koji su u svojoj nevolji bolnicu izabrali kao “Dom-utočište”. Svi će oni u biti izgubiti ono što je čovjeku najvrednije, vlastiti život. Potpuno rasulo u kojem su se miješali strah i smrt. Slutnja i nemir kod ranjenika spustile su se do najniže točke depresije. Trebalo je ustrojiti mašineriju za otpremu ranjenika na gubilišta, i to za sve bolnice grada Zagreba: Rebro, Bolnica u Vlaškoj ulici broj 87, Bolnica Kuniščak, bolnica na Sv. Duhu broj 60, druga bolnica na Sv. Duhu broj 20, bolnica Milosrdnih sestara, Vinogradska broj 13, privremena Bolnica u ulici Račkoga br. 4, privremena bolnica Ratkajev prolaz broj: ?, privremena bolnica u Savskoj cesti 77 (gimnazija časnih sestara Milosrdnica, danas Pedagoška akademija), privremena bolnica “Runolist” na Sljemenu, Bolnica za plućne bolesti Brestovac na Sljemenu, i Bolnica PTS u Krajiškoj ul. (Osnovna škola). Sve bolnice trebalo je očistiti od “bande” – ranjenika koji su služili okupatoru “naše” zemlje. Zaključak, na stratišta!!… Sve otpreme ranjenika obavljati… noću da bi se sve skrilo očima građana. Na gubilištima živote gubi 4791 teški ranjenik. Tablica žrtava pojedinačno iskazuje ranjenike u pojedinim bolnicama koje su navedene. Bolnica za plućne bolesti Brestovac, na Sljemenu, bit će posebice obrađena. Ona se smatra “Zagrebačkom Ovčarom” iz 1945. godine, o kojoj se ništa ne zna.
I noć ima oči, ne može se ušutkati jauk zbog bolova teških ranjenika, a noći jauk odzvanja, te brujanje kamionskih motora, buka i vika drugova egzekutora. Sve ovo čini žamor na ulicama. Ljudske oči iza prozorskih zastora, u noćnoj tami, svjedoče ovu hrvatsku tragediju! Uzdah i trganje duše u promatrača ne mogu se skriti. U podsvijest naviru misli: što je s mojim ocem, majkom, mužem, sinom, kćeri, bratom, sestrom? Odgovor je na to nestao u Bleiburškoj tragediji, koja se dogodila 15. svibnja 1945. godine.
Navodim slučaj kako je 150 Nijemaca zarobljeno na prostoru Maksimira i upućeno na bolničku obradu na Rebro. Poslužili su kao radna snaga za utovarivanje ranjenika u vojne kamione. Kao zadnji i oni su otišli na stratište da zakopaju potučene ranjenike. Sebi su iskopali jamu nad kojom su pobijeni. Podaci iz knjige “Sjećanje logoraša br. 2544” str. 16. Ova golgota s ranjenicima potrajala je oko osam dana. Stratišta su bila posvuda. I zemlja je progovorila. No, narod se koliko-toliko oslobodio straha uspostavom hrvatske države 1991. godine. U komunističkom režimu komunisti su sustavno zabranjivali i kažnjavali svaki govor ili pisanje o ovom tragičnom događaju s bolničkim ranjenicima. Sa sigurnošću se govori o stratištima na kojima su pogubljeni teški bolnički ranjenici: Jazovka na Žumberku-Sošice, “Fučkarov jarek” na Mirogoju – današnji Krematorij, Dotrščina i Gračanska Jazovka – stratišta.
Bili su to strašni prizori: kamioni s polumrtvim tijelima koja se voze na zadnji počinak, izvršen na brutalan način, komunističkim klanjem. Kategorički tvrdim da su svi vojni ranjenici u bolnicama diljem Hrvatske doživjeli su sudbinu jednaku zagrebačkim vojnim ranjenicima.
I bolničke UPISNE KNJIGE za bolesnike također, su završile na lomačama. Tako se gubi svaki trag o teškim vojnim ranjenicima koji su liječeni u zagrebačkim bolnicama, a završili su na gubilištima. Uništenjem upisnica gubi se trag statističke evidencije o broju liječenih vojnika u bolnicama. Slučajnost je, uz zalaganje zdravstvenih djelatnika da su sačuvane Upisne knjige bolnice Rebro. Zanimljiv je njihov preslik priložen u ovom članku kao dokazana činjenica. U jednom dijelu Upisnice na str. 337; 339; i 340. navedeni su ranjenici za koje znamo da su doživjeli kobnu sudbinu i tragediju što ih uzrokovaše komunisti: brutalnu smrt na stratištima. Po svojoj dobi bili su djeca, u zametku momaštva.
Što se danas zna o tragediji bolničkih teških ranjenika?… Nigdje ništa nije zapisano, rekao bih da pripada zaboravu. U komunističkom režimu sustavno se zabranjivalo pod prijetnjom kazne pisati o tome. Pisati nije imao tko, jer je inteligencija toga vremena, koja je humanistički obrazovana tragično završila na Bleiburgu ili u kolonama križnih putova godine 1945.
U poraću su pak komunisti osmišljeno zatirali Hrvatsku inteligenciju Bleiburškog vremena. Potom dolazi novo vrijeme školovanja marksista i marksističke inteligencije, koja internacionalistički ima materijalistički svjetonazor. Nadošla nova inteligencija izgubila je osnovu za nacionalne vrijednosti. Zavičaj i događaji u tome prostoru, to je biološka veznica čovjeka, za rođenu majku; pa onda Domovinu!
Izvor: Milan Marušić, Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945, Zagreb, 2001.; Uredništvo/komunistickizlocini.net
https://komunistickizlocini.net/hrvatski-fokus.hr
