Ususret našim mrtvima i živima
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 28 Listopad 2023 13:01
Polazak na Mirogoj bio je nekada u onom režimu vrlo važan ne samo za pojedince, nego i za narod koji bi čekao strpljivo u dugačkom redu sve tamo od Frankopanske pa do autobusa na Kaptolu.
To se počelo događati krajem socijalističkih godina našega života i predstavljalo je oblik otpora službenom materijalističkom stajalištu sukladnom tadašnjoj filozofskoj školi kako duhovnoga života nema jer nema duše, najkraće bi rekao recimo Berdjajev.
Taj red predstavljao je i otpor nacionalnom ugnjetavanju, reklo bi se njihovim rječnikom, koje se masovno u svim segmentima društvenoga i javnoga života provodilo. Odlazak u red uključivao je pojam groblja ne samo kao mjesta gdje počivaju pokojnici, nego i zajedničkoga mjesta katarze i čestoga kajanja koje bi mnoge obuzimalo na grobovima hrvatskih velikana. Tu su se palile svjetiljke koje su s tim našim sinovima i kćerima pokopane u zemlju jer često nismo vidjeli njihovu svjetlost dok su bili s nama. Zato smo dolazili na zapuštene grobove Matoša, Tina, ili dobro održavane one u arkadama Stipice Radića i prijatelja. Pohodili smo i grobove naših davno zakopanih nesretnih mučenika i junaka, čija grobna mjesta su razvaljena i zabranjena i danas ih pokriva samo trava. I tu bismo zapalili svijeću za sina ili muža, oca ili brata. To su hrvatski grobovi naših zabranjenih pokojnika. Nismo ni bili svjesni koliko nam nedostaju osobito ti zabranjeni, naši mili i dragi, sve dok ne bismo uzalud pokušali naslutiti gdje je bio zakopan…
Pokapali smo naše pretke kako i dolikuje u grobove na Mirogoju, lijepom i arhitektonski skladnom groblju poznatom i u europskim razmjerima. Nekada je bilo važno i koliko si dugo građanin Zagreba kako bi se steklo pravo ukopa. To je davno ukinuto pa se više pokojnici ne šalju u mjesto rođenja. Svatko tko ima novaca i nabavi grobno mjesto, može biti pokopan na Mirogoju.
A oni naši najstariji koji su došli u Zagreb još u 19. stoljeću, doživjeli su u kriznim vremenima, već pokopani u svoje grobove, pogrome u vlastitom gradu i to davno nakon prestanka Drugoga svjetskoga rata, točnije poslije Hrvatskoga proljeća.3 Groblje Mirogoj Zagreb Naša baka E. J. koja se udala 1898. u crkvi Svetoga Marka, imala je lijep grob iza velikoga Križa na Mirogoju. Pomahnitalim nasiljem provodilo se uništavanje grobnih polja, a sve pod vidom modernizacije groblja. Pokazalo se, međutim, zbog obične pljačke. Ne znamo ime poticatelja tih događaja, kao što na primjer znamo za ono preoravanje po naredbi V. Krstulovića, jer odluku o tom drugom preoravanju donijela je grobljanska uprava tj. neki njen organ kojih je tada bilo nekoliko. Odluka je glasila: na tom i tom polju grobovi se ruše, pokojnici mogu ostati u zemlji ako vlasnik groba plati ondašnjih 8 milijuna dinara. Ako ne plati, mora ekshumirati pokojnika i odnijeti na drugo mjesto, a ako to ne učini, bit će pokojnik ekshumiran i zakopan u zajedničku grobnicu. Dakle: tko nema taj tada veliki novac (kuća na Krku stajala je toliko dinara!), mora izvaditi posmrtne ostatke svoga pokojnika i odnijeti na drugo mjesto. Naravno da mnogi nisu imali toliko novca u tim vremenima, pa su ti pokojnici i završili u skupnoj grobnici, čemu smo svjedočili. Naša se baka morala oprostiti sa svojim Zagrebom, a mi smo morali preseliti u malom kovčežiću njene posmrtne ostatke.
Možda bih povjerovala da se radi samo o novcu koji je netko zaradio, da nije bilo izbacivanja iz arkada, pa se npr. hrvatski prirodoslovac S. Brusina upravo tako i proveo. Nepoznato mi je kakvo se rješenje za njega našlo.
Na sve to i o mnogo toga više mislim kad se bliže ovi dani Svih svetih i Dušni dan. Mislim i na moje mrtve koji žive u mojim knjigama. Čitam u jednom pristojnom listu kako je očit nedostatak naših književnih djela o Domovinskom obrambenom ratu (DOR), a čini mi se da su mnogi neubrojeni u taj niz knjiga koje su posvećene DOR. U tim neubrojenim često sam i sama unatoč doprinosu ratne (ili antiratne) književnosti. cvijet svijecaPisala sam upravo o tim danima i to u vrijeme kad su saznanja bila svježa i provjerljiva. Obilazila grobnice, nazočila iskopavanjima. Tako je nastao roman „Jean ili miris smrti“ koji se godinama može naći kao suvenir na Trpinjskoj cesti i na Ovčari u spomen-domovima. Roman o Tovarniku i martiriju njegovih stanovnika „Burik“, rasprodan je i preveden na talijanski jezik. Roman „Omerta“ govori i o tragediji Vukovara, ali i jugu Hrvatske. U romanu „Demon i sveta krv“ ima dijelova koji se vremenski odvijaju tijekom Domovinskog rata. Roman „Radnoti Miklos i dvije posljednje večere“ potanko provodi čitatelja kroz vrijeme od polovice tridesetih godina do samoga početka DOR u Baranji. Među zbirkama pripovijedaka o ratu za domovinu govore „Kupite igračke“, „Gospodična i drug“, „Vukovarske elegije“. Vukovaru je posvećena zbirka pjesama „Anđeo tame“. Uredila sam zbornike „Svjedoci života i smrti Ivana Burika“ i „Zbornik Vukovar“. Čak i mali kriminalistički roman „Sudbonosni patuljak“ na posredan način govori o DOR. I na koncu maleno djelo o našem vrijednom Vukovarcu „Život i rad dr. Antuna Bauera“, koji tekst ćemo objaviti na Portalu HKV-a, nastalo je tijekom DOR.
Pisati znači živjeti i preživjeti. Osvrnuti se na davne dane tjeskobe kada smo pritajeno disali i tiho pjevali moguće je uvidom u razna djela mojih suvremenika i mene, jer zabilježeno se ipak sačuva. Strašno se čini da u istom prostoru ponavljamo ono vrijeme pritajenoga disanja i tihoga pjevanja. Uhićuju našu mladež, dječake i mlade ljude zbog pjevanja ustaških pjesama. Nisam mogla shvatiti što je to ustaško u transparentu: Lijepo me je naučila majka!? Hajde da piše hrvatska majka, onda već njima miriše na ustaštvo. Ali ovako! Nadajmo se da je to izlet u srčano mjesto prkosa mladih leoparda kojima su kavezi uvijek tijesni. A tijesni su poradi nasilja kojega nam opet provode, ovoga puta u vlastitoj domovini za još neiživljenu slobodu otaca i djedova. Privode ih ulisičenih ruku, strogo kao razbojnike, onako kako nisu nikoga od četnika, ubojica tisuća ljudi, privodili, ako su ikako privodili naočigled javnosti. Osobito se čudovišni neki bajić i nasljednici klonio uhićenja četnika, unatoč svim dokazima i živim svjedocima. Njih nismo vidjeli ni kako ih ulisičuju, ni guraju, ni da im pokrivaju glave.
Kako će ti naši mladići biti puni ogorčenja koje može izrasti u mržnju na one koji ih ponižavaju… Želimo da im duše ostanu neranjene mržnjom jer ona je najteže breme u budućem životu. A vjerujem da imaju i planove za budućnost koje bi morali ostvariti u domovini. Njima će zauvijek pisati u dokumentu: kažnjavan… Tko o tome misli?
Onih 105 mladića koji sjede u grčkim zatvorima polako zaboravljamo jer ima dosta krvavih ratova i nasilja raznih vrsta pa više nisu zanimljivi. (Sjećamo se potrage za jednim jedinim našim sugrađaninom iz Splita, čini mi se, koji je izgubio život u nekadašnjoj prijestolnici u valovima Save. Vrlo dugo i uz svu podršku javnosti.) Kad bi bar glasovima javnosti spašavali ove mladiće u grčkim zatvorima!Hrvatska najvijaci Kada bi bar isti novinari putovali u Grčku kao što su onda na obale Save i tragali po zatvorima da vide kako mladići žive? Zašto nitko ne ode na vrata zatvora i pokuca kao posjetitelj?! Ako već ne možemo dovesti kući tu vjerojatno već raskajanu mladost, da im bar nekako damo potporu donoseći riječ, banalne stvari svakodnevice s obećanjima koja se moraju ostvariti. Kažimo da ćemo ih dovesti kući makar i ulisičene pa ih onda pustiti kako smo puštali četnike! Jesu li koga ubili? Još ne znamo. Slutnje nam govore da bi takvu činjenicu već odavno znali da ona postoji forenzički dokaziva.
Čujemo da su neki od njih bolesni i razmišljamo što bi se moglo dogoditi da netko strada u zatvoru. Koliki bi očaj obuzeo roditelje? Što bi takva tragedija mogla izazvati? Kako sada ne čujemo razne nevladine organizacije za ljudska prava, i gdje je ona skupina uzrujanih vikača i pocikuša koji su spašavali trgovce djecom iz Afrike?
Negdje na tragu toga događanja vezuje se i suđenje nogometnim velikim i zaslužnim igračima, Modriću i Lovrenu. Ne znamo pojedinosti, ali nešto se u zluradosti nekih javnih djelatnika i novinara uporno pokazuje kao namjera da se ta naša nogometna momčad ponizi i po mogućnosti dotuče. Već i činjenica da imaju sudski proces je neugodna, a kamoli da im se prijeti zatvorom što se počinje sve više spominjati, kombinirati s uhićenjima mladića za ustaštvo, uhićenjima onih nesretnika u Grčkoj i sveukupnim ozračjem u ovoj žilavoj i pomalo izgubljenoj zemlji Hrvatskoj. Ostaje dojam da treba uništiti hrvatsku nogometnu reprezentaciju i njen ugled, na bilo koji način. I sami smo to dozvolili prepustivši komunističkim sljedbenicima one koji izgovore one tri smrtonosne riječi: za dom spremni! Sada više ne moraju ni to: dovoljno je napisati riječi majka i učila, pa smo se predali u lisičine.
Vjerujem u čuda. Sve je čudo: naš DOR, naše uskrsnuće državnosti, naša mladost koja, iako nadobudna i prehitra jer to je svojstvo mladih, ima obraza stati u nevoljama na stranu ugroženih kao što su njezini očevi i djedovi stajali davnih dana. Po djelima ćemo ih prepoznati. Valjalo bi svaki puta pozvati pjevača Thompsona da nas ohrabri pjesmom.
