Od predaje hrvatske države Jugoslaviji hrvatski komunisti, zakrabuljeni u antifašiste, neće se nikada moće oprati
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Srpanj 2024 19:05
„Jugoslavenskom nacionalizmu, koji je danas umotan u ruho antifašizma i globalizma, valja suprotstaviti hrvatski nacionalizam kao obranu hrvatskog naroda i hrvatske baštine od svih snaga koje ga žele uništiti ili mu oduzeti njegov poseban, povijesno oblikovan značaj. Nikakvi ’antifašisti’ više ne mogu razdvojiti hrvatski narod od ideje državne nezavisnosti.
Iako doživljavamo teška poniženja, hrvatski narod danas u svojoj šutnji i prividnoj nemoći nosi budućnost, koju nikakva sadašnjost ne može uništiti, koliko god teška izgledala“ – ističe kolumnist Hrvatskog neba Mario Marcos Ostojić.
U šumi Brezovica i ove se godine obilježilo Dan antifašističke borbe, u spomen na 22. lipnja 1941., kada je po partizanskom mitu osnovan Prvi sisački partizanski odred i počela organizirana tzv. narodnooslobodilačka borba u Hrvatskoj. No valja ići malo dublje u prošlost da bi se, barem u kratkim crtama, malo bolje kontekstualiziralo cijelu priču.
Zasluge Moskve te srpskih i ostalih komunista za učvršćivanje Jugoslavije
Do 1918. Moskva načelno nije bila protiv hrvatske samostalnosti. Srpski komunisti uspjeli su utjecati na Moskvu i nametnuti joj srpsko-jugoslavensko stajalište, pa je svaki komunist morao biti za Jugoslaviju, a time i protiv slobode hrvatskog naroda. Srpska diktatura prve monarhističke Jugoslavije ubrzo je shvatila koliku korist može imati od širenja komunizma u hrvatskim krajevima kao kanala za prihvaćanje Jugoslavije i sredstva za slabljenje hrvatske nacionalne svijesti, te ga je – u toj dimenziji – stvarno širila i podupirala. No hrvatski narod osjećao je komunizam kao nešto strano, a komuniste smatrao protunarodnima.
S takvim srpsko-komunističkim i protuhrvatskim pečatom vođena je tzv. „narodno-oslobodilačka borba“ i stvorena je druga Jugoslavija, u kojoj su se hrvatski komunisti našli na izdajničkoj liniji prema vlastitom narodu, a Moskva i zapadne demokracije nazivale su fašizmom borbu hrvatskog naroda za slobodu te davale legitimitet jugoslavensko-komunističkoj protuhrvatskoj represiji.
Došlo je do jugoslavensko-komunističke simbioze, jugoslavensko-komunističke diktature i brutalne represije protiv Hrvata
Za komuniste hrvatska državna ideja bila je fašizam, katolička vjera klerikalizam, a seljaštvo konzervativizam. Kako je Jugoslavija bila na istoj liniji, došlo je do jugoslavensko-komunističke simbioze, jugoslavensko-komunističke diktature i brutalne represije protiv Hrvata. U Hrvatskoj komunizam je bio izrazito antihrvatski jer je pripadao jugoslavensko-srpskoj koncepciji.
Dana 22. lipnja 2024. – dakle prije dva dana, a ne nekoć – u Sisku se okupila protuhrvatska koalicija, a riječ koja se najviše izgovarala bila je „fašizam“. Ta riječ smišljena je za vrijeme rata kako bi sadržavala sve negativne političke konotacije koje su komunisti i njihovi saveznici izgradili za vrijeme Španjolskoga građanskog rata. Ustaški pokret etiketirali su kao fašistički da bi se s njime lakše obračunali. Smiješno je bilo slušati baštinike jugoslavenskog komunizma kako tvrde da su njihovi očevi i djedovi bili u partizanima kao antifašisti, a ne kao komunisti. Naime riječ antifašizam bila je krabulja kojom su prikrivali protuljudski i protudemokratski komunizam da bi dobivali pomoć i uživali političko pokroviteljstvo od Zapada.
Ustaški pokret nije bio fašistički, pa ni totalitaran, zato što nije ni imao ideologije
Ustaški pokret nije bio fašistički, pa ni totalitaran, zato što nije ni imao ideologije. Bio je to autoritativni pokret koji je nastao u jednom trenutku krize u hrvatskom narodu odnosno u tadašnjoj Kraljevini, a nakon atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini i, zatim, zabrane stranaka i uspostave diktature kralja Aleksandra. Ustaški pokret bio je za stvaranje hrvatske države, i to je bilo sve. Ustašama nije bilo bitno tko je katolik ili musliman, liberalan ili konzervativan, nego im bitna bila samo odanost hrvatskoj državi. Ustaški pokret svoje je izvršio jer je usvijestio u hrvatskom narodu da može biti slobodan samo ako ima vlastitu državu. Partizanski komunistički pokret bio je totalitarni pokret, koji nije tražio samo posluh, nego i da se prihvati i misli sve što njegovi vođe kažu.
Glavna krivnja Ustaškog pokreta jest ta što je bio poražen. Velika krivnja hrvatskih komunista jest ta što se oni nisu borili samo protiv ustaškog režima i okupacijskih Nijemaca odnosno Talijana, nego protiv same koncepcije hrvatske države. Da su kao hrvatski pokret preuzeli vlast u Hrvatskoj i spasili hrvatsku državu, pa makar ova bila i crvena, uzdizanje partizanskog pokreta bilo bi u hrvatskom narodu opravdano. No predali su hrvatsku državu drugoj državi i hrvatski narod drugom narodu, i od toga se ne će moći nikada oprati. A, usput rečeno, od svoga generalnog sekretara stvorili su maršala Tita – sa svim dodijeljenim mu medaljama i ordenima, sa svim sjajem koji priliči više jednom Mussoliniju negoli jednom narodnom vođi.„Jugoslavenskom nacionalizmu, koji je danas umotan u ruho antifašizma i globalizma, valja suprotstaviti hrvatski nacionalizam kao obranu hrvatskog naroda i hrvatske baštine od svih snaga koje ga žele uništiti ili mu oduzeti njegov poseban, povijesno oblikovan značaj. Nikakvi ’antifašisti’ više ne mogu razdvojiti hrvatski narod od ideje državne nezavisnosti. Iako doživljavamo teška poniženja, hrvatski narod danas u svojoj šutnji i prividnoj nemoći nosi budućnost, koju nikakva sadašnjost ne može uništiti, koliko god teška izgledala.
Mario Marcos Ostojić/Hrvatskonebo
