Božić u Jasenovcu 1941.
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 02 Listopad 2024 18:00
Mržnja prema Hrvatima, katolicima i najvećim svetinjama kao što je blagdan Božića su pojmovi dovoljni za opisati puno srpskih uradaka o Hrvatima u 146 godina od kad postoji država Srbija. Isto se može reći i za „dejstvovanje“ jugoslavenskih komunista od 1941. pa sve do danas kad su se preodjenuli u „demokrate“, „zajedničare“, „liberale“, „globaliste“, „zelene“ ili u neku od inačica šarene abecede.
Jugokomunisti su sve do propasti njihove tvorevine u svojoj propagandi o Jasenovcu spominjali brojeve od najmanje 500 tisuća do 1,4 milijuna žrtava. Službeno se to u takozvanoj SFR Jugoslaviji ustalilo na oko 700 tisuća jasenovačkih žrtava. Tekst donose Mladen Koić i Nikola Banić.
Uglavnom, u zemlji naroda i narodnosti pod vodstvom jedine partije lagalo se skoro bez ikakvih ograničenja. Srbi i danas nastavljaju istu propagandnu agendu iz razdoblja jugokomunističke diktature uz taktički dodatak jedne struje tamošnjih povjesničara čiji nešto malo umanjeni, ali još uvijek šesteroznamenkasti broj jasenovačkih žrtava služi kao rezervna inačica za slučaj da se izjalovi dominantna politička agenda o 700 ili 800 tisuća žrtava.
Razvoj mita o Jasenovcu
Nekoliko je neznanstvenih načina na koji se razvija jasenovački mit. Glavni način je razbacivanje „procjenama“ broja žrtava odnosno propagandnim izmišljotinama, primjerice o 700 tisuća jasenovačkih žrtava. Nakon toga slijedi faza „dokazivanja“ koja se uglavnom sastoji od „svjedočanstava“. Dakle, prvo se postavi cilj pa se onda taj cilj opravdava. Drugi način je pseudoznanstveni pristup. Prvo se sakupe „svjedočanstva“, odnosno priče i razni popisi žrtava pa se na temelju toga gradi mit. Broj jasenovačkih žrtava u takvom pristupu je manji, oko desetine broja dobivenog „procjenama“.
Apologeti mita o Jasenovcu ‘kolerično’ se protive terenskim istraživanjima
Glavna mana kod obaju spomenutih načina je da za njih nema potvrde u smislu materijalnih, odnosno forenzičkih dokaza. Apologeti mita ne samo da napadno izbjegavaju terenska istraživanja, već im se i kolerično protive. Zašto je to tako? Odgovor je jasan. Zato jer vjerojatno znaju da broj jasenovačkih žrtava nije 800, 700, 130, 100 ili 80 tisuća. S prvim terenskim istraživanjima jasenovačkom mitu je u Hrvatskoj zagarantiran kraj.
Atomarni dijelovi
Jasenovački mit je kreiran i od puno manjih dijelova, odnosno manjih mitova i priča. Ti atomarni dijelovi mita su važni jer se relativno lako mogu usporediti s drugim podatcima i može se provjeriti koliko su pouzdani, odnosno koliko su temeljeni na činjenicama.
U nastavku ćemo pokazati jedan primjer koliko se glede Jasenovca možemo pouzdati u podatke iz raznih srpskih, jugokomunističkih i „postjugoslavenskih“ izvora. Prema dosadašnjem iskustvu izuzetak nisu ni izvori koje je prikupila i pripravila službena vlast u Srbiji. Pri tome se ne vidi razlika u navodno različitim srpskim političkim opcijama. Strategija im je uvijek ista: fabuliranje, pretjerivanje i optuživanje. Ako naizgled postoji razlika, to je samo zato jer se istovremeno ide na maksimalističku i potencijalno prolaznu, ali također friziranu inačicu „istine“.
Srpsko svjedočanstvo
U „Izvodu iz zapisnika Komesarijata za izbjeglice i preseljenike“ u kojem je Lazar Orozović 30. travnja 1942. u Beogradu (Miletić 1, 1986., s. 272) govorio o svojem boravku u logorima Stara Gradiška i Jasenovac spomenut je i slučaj odvođenja grupe Srba iz Pakraca i Lipika u logor Jasenovac na Badnjak 1941. godine. Orozović je poimenično spomenuo 14 Srba iz Pakraca i okolice od navodno 32 iz te grupe Srba ubijenih na Božić 1941. u Jasenovcu.
Zapisnik je pun detaljnih opisa okrutnosti i navodnog klanja nedužnih Srba. Ako vas zanimaju detalji, ne morate čitati prvu Miletićevu knjigu o Jasenovcu jer su ti opisi identični opisima Hrvata koji su imali sreću preživjeti pokolje u režiji Srba i Titovih jugokomunističkih antifašista od 1941. pa do 1995. godine. Razlika između hrvatskih s jedne i srpskih i jugokomunističkihh opisa zločina s druge strane je u broju leševa koji se nakon toga nađu. Na hrvatskoj strani su hekatombe žrtava, a na drugoj strani gomila raznih opravdanja zašto broj leševa ne odgovara pričama, odnosno „kulturi sjećanja“.
Usporedbe radi, prema digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) Božić 1941. je kao nadnevak smrti u Jasenovcu naveden kod ukupno 31 osobe. Od toga su dvojica Hrvata i trojica Židova, dvije Židovke, a ostali su Srbi i to ne oni koje je naveo Orozović.
Što je laž bez kaosa
Prema izvodima iz nekoliko zapisnika izjava koje su srpski logoraši pušteni iz Jasenovca dali u srbijanskome Komesarijatu za preseljenike i izbjeglice u Beogradu od travnja do studenog 1942. godine uočljiv je nesklad podataka o navodnom masovnom ubojstvu Srba na Božić 1941. u logoru Jasenovcu. Znatno se razlikuje broj ubijenih, način ubijanja i navodni izvršitelji. U jednom slučaju čak se ni ne spominju Srbi kao žrtve. Kaos je osnova svake laži jer smisao uvjerljive laži nije uvjeriti nekoga da je laž istina, već stvoriti takav nered od podataka tako da se ne zna što bi mogla biti istina.
Zapisnici iz srbijanskoga Komesarijata
Primjerice, 9. travnja 1942. prema zapisniku iskaza Vojislava Prnjatovića na Božić 1941. godine je ubijeno 36 Srba iz Pakraca (Miletić 1, s. 208). To je inače isti Vojislav Prnjatović koji je prema mrežnom popisu Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac ubijen u logoru Jasenovac. Prema zapisniku od 13. svibnja 1942. godine iz iskaza Drage i Save Hadži-Čolakovića, Joce Čolakovića, Dike Tomića i Pane Petrovića na Božić 1941. od 70 Srba iz Pakraca ubijeno je 40, a preostala 32 su predana u baraku (Miletić 1, s. 246). Razlika izjave o 70 i zbroja 72 Srba nije slučajna kao što se može vidjeti u ostalim iskazima o predmetnom događaju.
Primjerice, Simo Đurković je 22. lipnja 1942. pred srbijanskim Komesarijatom za preseljenike i izbjeglice spomenuo grupu od 72 Srbina iz Pakraca, a njih 27 je odmah NOŽEM ubio Ljubo Miloš (Miletić 1, s. 314). Isti broj od 27 ubijenih iz pakračke grupe spominje i Vladimir Lončar u iskazu također iz lipnja 1942. godine, ali prema njemu „ostalih 47 otpremljeno je u logorsku baraku“ (Miletić 1, s. 350). Zbroj ubijenih i preživjelih u ovom slučaju je 74.
U istom mjesecu odnosno prema zapisniku iskaza od 7. lipnja 1942. Drago Svjetličić je izjavio da je na Božić 1941. Lj. Miloš postrojio oko 20 Srba. Dvojicu je iz puške ranio neki ustaša, ranjene je PIŠTOLJEM dokrajčio Miloš, a prema zapisniku tako je ubio i sve ostale. Znači oružje ubojstva u ovoj inačici „Božićne priče“ nije nož, već pištolj. Što je istina? Nož ili pištolj? Oboje? Ili možda ništa od navedenoga? Uz sve to i broj žrtava je većini priča/iskaza različit. Tako izgleda stvarnost na „pravoj strani povijesti“, odnosno u protuhrvatskoj propagandi.
Nekoliko mjeseci kasnije
Kako prolazi vrijeme, tako se i broj ubijenih u svjedočanstvima i dalje mijenja. Međutim, ne mijenja se samo broj, već i ostali detalji. Nekoliko mjeseci nakon gore navedenih svjedočanstava u zapisniku iskaza Marije Kosić od 13. studenog 1942. pred srbijanskim Komesarijatom u Beogradu uopće se ne spominje ubijanje Srba na Božić 1941., nego se spominju Židovi iz Požege (Miletić 1, s. 519). Drastična razlika u samo nekoliko mjeseci. Jasenovački mitomani u krajnjem slučaju mogu se pokušati izvlačiti na različite percepcije stvarnosti muškaraca i žena.
Nekoliko godina kasnije
Ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi jedan od najagilnijih jasenovačkih svjedoka Jakob Danon je prema zapisniku iskaza od 26. svibnja 1945. danog Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu izjavio: „Na sam Božić 1941. izvršeno je slijedeće zločinstvo: U logor Jasenovac dovedeno je 50 zatočenika“ (Miletić 3, 1987., s. 529).
Danon ne zna „odakle su bili“, ali zna sve detalje samog zločina. Prema zapisniku Danonova iskaza Joco Matijević je logoraše bajunetom gurnuo prema Milošu, a on ih je „nožem preko vrata klao“. „Dali su baš svih 50 bili zaklani ili jedan najviše do 5, dali se je od njih spasilo to ne mogu sam sigurno reći. Sigurno je ali da ih je 45 zaklao.“ Taj Danonov broj od 45 zaklanih od strane Lj. Miloša će kasnije biti korišten u političkom procesu protiv Andrije Artukovića. Zanimljivo bi bilo čuti objašnjenje „uglednih historičara“ kako se je „najviše do 5“ zatočenika spasilo. Otupile kame, ponestalo streljiva, možda stanka za ručak ili nije stigla obećana drobilica? Titovi antifašisti nisu bili tako nespremni u pokoljima Hrvata.
Nekoliko desetljeća kasnije
Četiri desetljeća nakon Orozovićeva beogradskog svjedočanstva Srbi i jugokomunisti su za potrebe propagande glede političkog procesa protiv Andrije Artukovića za gore spomenuti slučaj navodnog ubijanja Srba na Božić 1941. uzeli Danonov, odnosno najveći spomenuti broj ubijenih.
Primjerice, Stanojević (1986.) pod rednim brojem 10. od 21 zločina koje je protiv Andrije Artukovića pripremila jugokomunistička Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi pokolj 45 zatočenika pravoslavaca dovedenih u logor Jasenovac na Božić 1941. (Branimir Stanojević, Ustaški ministar smrti, Anatomija zločina Andrije Artukovića. Beograd, 1986., s. 97).
Svaki jasenovački mitoman bi nakon pitanja o povećanome broju žrtava tog navodnog događaja imao gomilu opravdanja, zato pogledajmo neke podatke o ubijenima na Božić 1941. u Jasenovcu koje su naveli jugokomunisti u svom popisu žrtava rata iz 1964. godine.
Nepodudarnosti različitih izvora
Jugokomunisti nisu vjerovali iskazima svjedoka pred srbijanskim Komesarijatom za izbjeglice i preseljenike Nedićeve vlade u Beogradu pa niti jednoga koje je kao Božićne jasenovačke žrtve naveo Lazar Orozović prema digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava rata iz 1964. (L64) nisu stavili na svoj popis kao žrtve stradale 25. prosinca 1941. u Jasenovcu. Preciznije, na popisu L64 se ne nalazi niti jedna identična kombinacija imena i prezimena srpskih žrtava navodno stradalih u Jasenovcu na Božić 1941. navedenih u beogradskome svjedočanstvu Lazara Orozovića.
Konkretno u popisu L64 nema šestorice od četrnaestorice koje je naveo Orozović. Nema sudca Vlade Ilića, nema ni Joce Divjaka, Rade Markovića, Đure Radakovića, Mirka Škrlića ni Ljubiše Vukobratovića. Ipak, jugokomunistički popisivači su na svoj popis iz 1964. kao ubijene na Božić 1941. stavili zemljake Peju Markovića i Ljubomira Vukobradovića. U jednom slučaju je različito ime, a u drugom ime i prezime, ali za neke „ugledne povjesničare“ to su revizionistički detalji kojima se samo traži dlaka u mitološkome jajetu.
Drugo vrijeme smrti
Preostala osmorica koje je poimenično naveo Orozović nalaze se u digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa iz 1964. (L64), ali nadnevci smrti nisu na Božić 1941. godine. U slučaju Marka Labusa osim nadnevka ne odgovara niti mjesto smrti jer se navodi logor Stara Gradiška i to 15. svibnja 1941., odnosno oko 100 dana prije uspostave logora Jasenovac i preko 260 dana prije uspostave logora Stara Gradiška.
Kod Mane Šepelja i Luke Šakića nadnevak smrti je isti, 15. lipnja 1941., odnosno također mjesecima prije uspostave logora Stara Gradiška i Jasenovac. Osim gore spomenutih samo se još kod Stanka Pokrajca kao godina smrti spominje 1941., ali s nadnevkom 22. prosinca. Ostali su prema L64 stradali godinama kasnije. Primjerice, Đuro Bogojević 15. lipnja 1944., a njegov klon Đuro Bogajević 15. siječnja 1943. godine.
Na popisu L64 nema Laze, ali su dvojica Lazara Gavrilovića s imenima oca u XXXO stilu (Tomo i Simo), a kod obojice su navedeni generički nadnevci smrti 15. lipanj 1943. i 15. ožujak 1945. godine. Đuro Blanuša (1906.) je prema L64 stradao 16. siječnja 1942. u Jasenovcu, ali prema podatcima s mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac postoji njegov dvojnik Đorđe Blanuša (1898.) koji je prema L64 stradao na Božić 1941. godine.
Bizarne nepodudarnosti
Iz priloženoga se vidi da prema „službenome“ jugokomunističkom popisu žrtava rata iz 1964. većina navedenih u Orozovićevom svjedočanstvu nisu stradali na Božić 1941., a neki nisu uopće stradali u logoru Jasenovac. Kao pokazatelj bizarnog nesklada srpskih priča i jugokomunističkih popisa, odnosno nepouzdanosti izvora za jasenovačku mitomaniju su nadnevci smrti u popisu nakon Orozovićeva svjedočanstva u Srbiji krajem travnja 1942. godine. Kako bi rekli „ugledni povjesničari“ – o Jasenovcu se sve zna.
Propagandna beletristika
Zanimljiva je literatura kojom se koriste kreatori mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac glede predmetnog stradanja Srba na Božić 1941. godine. Ima tu svega. Primjerice, izvori navedeni kraticama kojih nema u „Popisu kratica/izvora u poimeničnom popisu žrtava KL Jasenovac 1941.-1945.“ kao primjerice izvor ĐT-PAK. Knjižica A. Zukanovića „S one strane svijeta“ (1972.) u izdanju jednog takozvanog narodnog sveučilišta može se svrstati u jugokomunističku propagandnu beletristiku nakon sloma hrvatskog proljeća. Otprilike u istu kategoriju, ali u razdoblju prvog srpskog memoranduma spada i poseban prilog gradske organizacije pakračkog SUBNOR-a objavljen u Pakračkom vjesniku 1982. godine.
Knjige bivših logoraša
Dva izvora su knjige bivših jasenovačkih logoraša. Najstariji izvor je knjiga D. Čolakovića iz 1948. godine. Autor je jedan od gore u tekstu već spomenutih Srba koji su nakon puštanja iz Jasenovca u Beogradu davali iskaze pred srbijanskim Komesarijatom za preseljenike i izbjeglice. U tim zapisnicima se navodi kao Drago Hadži-Čolaković.
Knjiga još jednog bivšeg jasenovačkog logoraša N. Nikolića je iz 1975. godine. Autor je nekadašnji pripadnik srpskih terorističkih organizacija, a kasnije komunist. On je 1947. na području Donje Gradine navodno našao „248 jasno vidljivih masovnih grobnica“ dugih do 80 metara (Banić i Koić, 2023, s. 33). Danas „ugledni“ povjesničari iz nekog razloga baš i ne spominju Nikolićeve epohalne nalaze masovnih grobnica dubokih čak četiri metra.
Dubina grobnica nije zanimljiva samo s obzirom na podzemne vode rijeke Save, nego još više zbog načina na koji je Nikolić bez kopanja mogao utvrditi dubinu jer da je kopao i da se pri kopanju nije utopio u podzemnim vodama Save, samo na jednom mjestu bi se našlo na tisuće leševa, a do sada je u Donjoj Gradini sveukupno nađeno zemnih ostataka od nekoliko stotina ljudi.
Anonimci i ratni gubitnici
Kao posebna kategorija izvora su izjave koje se u novije vrijeme sve više koriste. U slučaju kad su izjave izvor podataka, nije navedeno tko je autor pa stoga nema mogućnosti neovisne provjere tih navoda. To je vrlo zgodan način za povećanje broja jasenovačkih žrtava. Glede predmetnoga slučaja ubijanja Srba na Božić 1941. izjava IZ=8-12-2/08 spominje se kao izvor kod šestorice, a IZ=8-82/08 jednom.
Jedan od izvora koji nije anoniman, ali je znakovit je monografija jednoga hrvatskog sela s pretežito pravoslavnim stanovništvom koje je tijekom Domovinskog rata na području zapadne Slavonije bilo pod okupacijom združenih snaga Titove antifašističke JNA, srpske vojske i lokalnih Srba sve do oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske. Monografiju je objavila „zavičajna“ udruga poraženih i pobjeglih srpskih agresora, njihovih potomaka i prijatelja u Beogradu 2010. godine. Ovakve „zavičajne“ monografije su sudeći prema ovom slučaju vrlo važni izvori podataka za kreatore mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac, a vjerojatno i za brojne „ugledne“ historičare iz Hrvatske.
Historija po braći i drugovima
Zaključno se može reći da na temelju dostupnih podataka u predmetnome slučaju ništa nije jasno osim da se radi o proturječnoj i vrlo neuvjerljivoj priči. Nije jasan broj Srba ubijenih na Božić 1941. godine. Nije jasan ukupan broj Srba dovedenih iz Pakraca. Nije jasan način počinjenja nedjela. Nije jasno ni tko su mogući počinitelji. Nije jasan nadnevak počinjenja nedjela. Nije jasno niti jesu li na Božić 1941. ubijeni Srbi iz Pakraca ili Židovi iz Požege. Nije jasno niti jesu li ubijeni u Jasenovcu.
Problematična su i imena navodnih žrtva. Uglavnom, ništa nije jasno jer su podatci svjedoka u bitnim dijelovima proturječni. Na temelju svega navedenoga upitno je je li se takav događaj uopće dogodio na Božić 1941. u logoru Jasenovac? Kad se provjere detalji nekih događaja, ovako nesuvislo i kaotično izgleda ne samo povijest logora Jasenovac, nego i cijelog Drugog svjetskog rata u režiji srpskih, „jugoslovenskih“ i „postjugoslovenskih“ historičara. Srećom da „ugledni“ među njima sve znaju pa ne moraju istraživati i provjeravati podatke jer bi im se inače moždane vijuge mogle izravnati od napora.
