Tragovi komunizma i dalje vidljivi u zemljama iza nekadašnje Željezne zavjese
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Lipanj 2026 16:00
Dakle, ne, nema ničega lijepog, ispravnog, moralnog ili pravednog u komunističkom svjetonazoru i njegovim izraslinama. A ako vam nešto od svega toga zvuči uznemirujuće poznato — za to je odgovorna samo vaša bujna mašta.
Dafne Netanyahu, izraelska profesorica prava, u osvrtu na posjet Pragu upozorava da su posljedice komunističke vladavine i danas vidljive u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, kako u urbanom prostoru tako i u društvenom nasljeđu.
Pozivajući se na podatke iz praškog Muzeja komunizma, upozorava na razmjere političke represije, montiranih procesa, zatvaranja i progona u nekadašnjoj Čehoslovačkoj.
Komunizam opisuje kao ideologiju koja je sustavno gušila ljudsku slobodu, dostojanstvo, duhovnost i kritičko mišljenje.
Ne samo povijest – Upozorenje koje se skriva u lijepom muzeju u Pragu
U državama koje su do prije otprilike 35 godina bile iza Željezne zavjese teško je ne primijetiti tragove razornih stopa komunističke vlasti. U državama koje su njezinu tešku ruku „uživale” od 1917. ili nešto poslije toga, zapuštenost i zaostalost upadaju u oči.
Ali i u dražesnom Pragu, koji sam nedavno posjetila, a kojim su komunisti ovladali „tek” 1948., nakon više od pet godina okrutne nacističke vlasti, moguće je uočiti njegove ostatke — čak i bez poznavanja ijedne riječi mjesnog jezika.
On se prepoznaje u golemim, nezgrapnim, bezličnim vladinim zgradama, smještenima u središtima gradova uz veličanstvene kuće iz prethodnih razdoblja, kao i u ružnim višekatnim stambenim blokovima, međusobno jednakima po obliku, čiji broj i gustoća rastu što se više udaljavamo od središta grada, a koji odaju jednoličnu i turobnu anonimnost.
Muzej komunizma
Na jednom središnjem trgu, pokraj europskih kafića koji poslužuju izvrsnu kavu i kolače kojima je teško odoljeti, malih trgovina koje nude kožnu i staklenu robu iz najbolje češke tradicije, uz trgovine poznatih lanaca, nalazi se, gotovo skriven, „Muzej komunizma”.
Česi se trude, među ostalim i organiziranim obilascima za školske učenike, ne prepustiti zaboravu čuda Komunističke partije, pod čijom su vlašću živjeli od 1948. do 1989., pod neposrednim nadzorom i vodstvom SSSR-a.
U tom je razdoblju u tadašnjoj Čehoslovačkoj na politički zatvor osuđeno 205.486 osoba; 248 osoba je pogubljeno, među njima jedna žena; a pri pokušajima prelaska granice 145 osoba je ubijeno vatrenim oružjem, 96 osoba usmrćeno je električnom strujom, a 11 osoba se utopilo. Oko 15 tisuća zatvorenika, većinom zbog svojih neispravnih mišljenja, bilo je prisiljeno kopati uranij koji se do 1953. upotrebljavao za proizvodnju nuklearnog oružja u SSSR-u. Smatrali su ih suvišnima.
Ukupno je između 1948. i 1961. više od 60 tisuća osoba bilo zatočeno u radnim logorima za kopanje uranija, koji su zapravo bili logori smrti, bez zaštitnih sredstava i u uvjetima terora.
Politički procesi bili su podvrgnuti unaprijed utvrđenom planu Partije, kojeg se bilo obvezno pridržavati, a kojim se određivalo koliko će osoba biti osuđeno na smrt, a koliko na doživotni zatvor.
Sofisticirani mehanizam represije i koncentracija moći u rukama komunista proizveli su stotine političkih montiranih procesa. Njihove su žrtve uključivale prethodnu političku elitu, svećenstvo, sportaše i umjetnike. Međutim, među njima je bilo i odanih komunista.
Komunistička partija, sovjeti i smrtne presude
Tajna policija radila je u suradnji sa sovjetskim stručnjacima: najprije su izmišljani dokazi; zatim su „počinitelji kaznenih djela”, inkriminirani tim dokazima, bili prisiljeni priznati zločine koji su im odgovarali — ali tek nakon što bi prošli brutalan niz fizičkih i psiholoških mučenja, uključujući ubrizgavanje tvari, na kraju kojih su optuženici priznavali praktički sve. Glavni val političkih procesa trajao je do 1953. Smrtne presude nisu određivali suci, nego organizacije unutar Komunističke partije.
Ti podatci odražavaju komunističku ideologiju — u svim njezinim preobrazbama, pojavnim oblicima, organizacijama, sloganima, krinkama, obmanjujućim nazivima i pothvatima — od objave Marxova „Kapitala” do danas. Njezina je bit dubok i potpun prijezir koji ona, njezini sljedbenici i njezine budale gaje prema čovjeku — prema njegovu razumu, njegovoj duši i njegovu duhu.
Prijezir prema ljudskom razumu očituje se ponajprije u pojednostavljenom dijeljenju svake skupine ljudi, svake dvojbe i svakog pitanja na dvoje — postoji dobra strana i loša strana, ispravna i neispravna, prosvijećena i mračna i tome slično, uz poništavanje ljudske složenosti. A ako postoji teškoća u prikazivanju stvarnosti na taj primitivan način, u čemu je problem?
Uvijek se može posegnuti za lažima i iskrivljavanjima, otvorenima i prikrivenima, kako bi se stvorila željena slika. Tako je moguće svaku temu i svaki prezreni ili zločinački čin upakirati u pamtljive slogane koji svako ispitivanje i promišljanje čine suvišnima, te im dati privlačne nazive kojima se u ljudima može usaditi osjećaj da su na ispravnoj strani i potaknuti ih na djelovanje ili barem na neprotivljenje. Sve što se od njih traži jest recitiranje i poslušnost.
Komunistički režim provodio organiziranu pljačku pod okriljem zakona
Prijezir komunističkog svjetonazora i njegovih ogranaka prema ljudskoj duši očituje se ponajprije u pripisivanju čovjeku jednoga jedinog motiva — ekonomskog, materijalnog motiva — koji se ujedno shvaća i kao korijen svakoga zla u svakom društvu.
Takav pristup komunističkim režimima daje opravdanje za nacionalizaciju resursa, sredstava za proizvodnju, tvornica, banaka, osiguravajućih društava i privatnih poduzeća, odnosno za organiziranu pljačku, pod okriljem zakona, imovine podanika, njihovih životnih djela i životnih djela njihovih obitelji kroz naraštaje.
Tako je moguće ostaviti podanike u sramotnom siromaštvu, pri čemu je sva njihova pažnja usmjerena na osnovno preživljavanje. Tako je također moguće opravdati progon i zatvaranje političkih protivnika kao „pohlepnih”.
Čovjek, prema tom shvaćanju, nema duhovne, emocionalne, ideološke, misaone, nacionalne ili vjerske težnje — svakako ne opravdane i vrijedne zaštite. Takva potpuna kontrola, usmjerena i na nijekanje ljudske duše, omogućuje se uporabom laži, izobličavanjem razlike između dobra i zla te ukidanjem razlikovanja istine i laži.
Obilježava je poticanje ljudi da izdaju one koji su im najbliži radi Partije, čime se narušava i razlika između moralnog i nemoralnog, uz razbijanje obiteljske i društvene solidarnosti te osjećaja samilosti. Na sličan se način dopušta prolijevanje krvi onih koje vlast definira kao neprijatelje te im se oduzimaju slobode, imovina i dobar glas.
Cenzura
Komunistički mehanizam represije čovjeku ne pripisuje samo odsutnost razuma i odsutnost duše, nego i odsutnost duha. Umjesto vrijednosti ljepote koje su se tijekom tisuća godina razvijale u kapitalističkom/kolonijalističkom/imperijalističkom svijetu, uključujući slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, književnost i kazalište, publici se kao umjetnost nude plakati i posteri na kojima su prikazani „lijepi” radnici u poljima ili tvornicama, nezgrapni golemi kipovi i kazališne predstave prepune ispravnih poruka.
Potpuna se cenzura, naravno, primjenjuje i na sredstva izražavanja političkih protivnika u književnosti, medijima i akademskoj zajednici.
Dakle, ne, nema ničega lijepog, ispravnog, moralnog ili pravednog u komunističkom svjetonazoru i njegovim izraslinama. A ako vam nešto od svega toga zvuči uznemirujuće poznato — za to je odgovorna samo vaša bujna mašta.
