Kako su nas Marx i Palme učili da je mrtva obitelj bolja obitelj
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Lipanj 2026 13:07
Nordijski modeli često su slavljeni kao najbolje moguće društveno uređenje koje postoji. Tumačeni su kako idealan spoj kapitalizma i socijalne sigurnosti, porezi su visoki ali pravilno raspoređeni, porodiljne naknade među najvećima na svijetu, država subvencionira vrtiće, školovanje, zaposlenje, uglavnom povjerenje u državu maksimalno je.
Politička ljevica idealizirala je i slavila te modele kao dokaz da država može riješiti problem moderne obitelji. Međutim, pojavio se paradoks, koji je sasvim očit.
Naime, unatoč svim politikama, pogodnostima i idealiziranjima modela, fertilitet se u nordijskim zemljama strmoglavio kao rijetko gdje u svijetu, čak na 1,2 do 1,6 djece po ženi, što je daleko ispod 2,1 elementarne zamjenske razine. Ispostavilo se kako država, koja nudi gotovo sve što bi trebalo olakšati roditeljstvo, ne može pronaći odgovor na krucijalno pitanje, a to je stvoriti želju za roditeljstvom, djecom, za potomstvom.
Višedecenijska praksa rezultirala je poraznim rezultatima, mladi odgađaju roditeljstvo zbog karijera i visokih očekivanja, nametnuta individualistička kultura, u kojoj samoostvarenje ima prioritet nad svime, naravno i nad obitelji, proklamirana je kao vrhunaravni ideal. No, krenimo redom.
Demografski kolaps
Krucijalni rezultat ‘nordijskog blagostanja‘, u kojem vam ne fali ništa, zapravo je demografski slom domaćeg stanovništva te rast ovisnosti o imigraciji. U suštini, model nije prijevara, on zaista donosi visoku kvalitetu života i nisko siromaštvo onima koji već postoje, ali pokazuje i fundamentalnu proturječnost. ‘Welfare state’ ili ‘država blagostanja’ može ublažiti siromaštvo i podići standard, ali ne može nadomjestiti smisao i volju za reprodukcijom nacije.
Naime, bez povratka ‘kulture obitelji‘ i najuspješniji socio-ekonomski eksperimenti Zapada dugoročno nisu održivi. Ispod privida blagostanja krije se duboka kriza smisla, fragmentirani individualizam, slabljenje zajednice te sekularni vakuum. Rezultat je anksioznost, visoka usamljenost i jedna od najvećih stopa potrošnje antidepresiva na svijetu, u čemu Island i Švedska prednjače. Moglo bi se zaključiti kako ‘država blagostanja’ liječi simptome, ali ne bolest, pogotovo ne dušu društva.
Folkhemmet i protestantizam
Protestantizam je nordijskim zemljama dao jaku kulturu osobne odgovornosti, disciplinu i povjerenja u institucije, ta ista kultura učinila ih je efikasnima u izgradnji ‘welfare statea‘. Ali, upravo visoka funkcionalnost i individualna odgovornost danas se sudaraju s modernim, usitnjenim, fragmentiranim društvom, gdje se praktičnost pretvara u usamljenost, a smisao ostaje nedorečen pojam.
Nordijci su dobri u rješavanju problema koje vide, ali se čini kako sve teže ili nikako vide smisao u tome zašto uopće graditi budućnost. Šveđani su imali politički koncept ‘Folkhemmet‘, riječ je o genijalnom švedskom izumu, odnosno konceptu ‘Narodnog doma’ ili ‘Dom naroda’, koji je naciju ‘pretvorio’ u proširenu, veliku obitelj s visokim povjerenjem, obveznim obrazovanjem, univerzalnom socijalnom zaštitom, obiteljskim vrijednostima i osjećajem zajedničke sudbine.
To nije bio nikakav švedski socijalizam, kako ljevica ponekad tvrdi, radilo se o pragmatičnom socijalnom ugovoru, koji je građen na protestantizmu, nacionalnoj homogenosti i dugoj tradiciji samodiscipline. I funkcionirao je izvrsno! Stvoreno je jedno od najuspješnijih društava 20. stoljeća, upravo zato što je zadržalo organski osjećaj pripadnosti i uzajamne odgovornosti.
Pucanje sustava
‘Folkhemmet’ je, dakle, bio je koncept po kojem je cijela nacija postala velika obitelj, a osnovna obitelj ostala je temeljni stup. Društvo je funkcioniralo tako što su svi doprinosili, svi se brinu jedni za druge, nitko nije gazda, a slabijeg se štitilo. Prava pojedinca ostvarena su kroz društvene uloge, uz jake obiteljske vrijednosti. Sve je desetljećima izvrsno funkcioniralo, upravo zbog organskog osjećaja pripadnosti i uzajamne odgovornosti u homogenom društvu.
Međutim, do promjena dolazi ključne 1972. godine, kada u Švedskoj dolazi do političkog zaokreta, tadašnji je socijalistički premijer Olof Palme uveo koncept tzv. neovisnosti, s naglaskom na apsolutnu ekonomsku neovisnost (od obitelji) pojedinca, što je značilo napuštanje dotadašnjeg koncepta i ideološki odmak od originalnog ‘Folkhemmeta’.
Umjesto uzajamne ovisnosti unutar obitelji i zajednice sada država postaje glavni ‘skrbnik’ i ‘osiguravatelj’ svega, obitelj je, kao takva, postupno marginalizirana, a individualna autonomija postaje vrhunska vrijednost. Taj zaokret od organskog kolektivizma prema državnom individualizmu zapravo je početak kraja švedskog modela, koji je do tada polučio velike uspjehe.
Švedska ima jednu od najviših stopa usamljenosti na svijetu
Napisan je i manifest znakovitog naziva ‘Obitelj budućnosti‘ (1972.), koji je zastupao radikalan ideološki rez, proklamirano je, između ostalog, oslobađanje žena od muškaraca, djece od roditelja, starijih od djece, bake su prestale odgajati unuke, svi su postali neovisni (od obitelji), a država je preuzela ulogu obitelji.
Pola stoljeća kasnije rezultati su tu, pokazalo se kako su zapravo katastrofalni. Mnoga istraživanja pokazuju kako Švedska ima jednu od najviših stopa usamljenosti na svijetu, preko 40 posto kućanstava su ‘single’, ogroman broj ljudi živi i umire potpuno sam, slučajevi mrtvih tijela koja leže neotkrivena mjesecima postali su standardan fenomen.
Oslobođenje je uspjelo
Čini se kako je oslobođenje pojedinca od obitelji politički uspjelo, s napomenom kako je društvo platilo cijenu duboke usitnjenosti. Švedska je prva ‘ubila obitelj’ i dovela individualizam do krajnosti, postala je društvo pojedinca, gdje svatko gleda svoja posla na hladan, racionalan i transakcijski način. Država je preuzela tradicionalnu ulogu obitelji i zajednice, pa su ljudi oslobođeni obveze da brinu jedni za druge. Postignuta je vrhunsku efikasnost i red, ali je zato plaćena visoka cijena u vidu socijalne hladnoće, emocionalne distance i jakog pritiska na konformizam.
Ljudi su slobodni, ali se rijetko usuđuju biti autentični. Jer autentičnost često narušava sklad ‘mašinerije’, iza ljubazne fasade i besprijekorne organizacije krije se društvo u kojem je lakše biti pristojan i prilagođen, nego svoj i iskren. Sloboda postoji, ali je sterilna, efikasnost je tu, ali toplina i dubina sve su rjeđe.
Anksioznost i norme
Rezultat svega kronična je anksioznost i strah da se ne ispadne iz norme, emocionalna iscrpljenost i dosadna, ukočena socijalna klima. Sloboda postoji, ali samo unutar uskih, nevidljivih granica konformizma. Istraživanja pokazuju kako se mladi i dalje žale na usamljenost, oni zapravo i ne razgovaraju, bilo kakve privatne informacije ne dijele s drugima a kada nekome nešto zamjeraju rješavaju to porukama putem mreža, jer zapravo se gnušaju bilo kakvog konflikta ili konfrontacije.
Nordijske zemlje su egalitarizam i autonomiju dovele do apsurda, a alkohol je postao gotovo obavezan. Jer trijezni ljudi teško uspostavljaju kontakt, kad se malo popije sve postaje lakše, prirodnije i učinkovitije. Muškarci ne prilaze ženama, posebno ne nude piće jer bi to moglo biti protumačeno kao ‘patrijarhalno nasilje‘ ili narušavanje ženske autonomije. Procesi su rezultirali teškom dehumanizacijom i ukočenim ritualima upoznavanja, i to uglavnom preko aplikacija, gdje sve ostaje kontrolirano i na daljinu. Ljubaznost i prirodna muško-ženska dinamika postale su društveno sumnjive, uglavnom društvo je oslobođeno, ali je istovremeno postalo socijalno impotentno.
Apsolutna nezavisnost
Kada se društvena neovisnost (od obitelji) proglasi vrhunskom vrijednošću onda veze postaju prijetnja toj neovisnosti. Umjesto prirodne međuovisnosti i bliskosti stvara se strah oko vezivanja, strah od gubitka autonomije i duboki cinizam. Rezultat je upravo ‘socijalno izluđena neiskrenost‘, odnosi su oprezni, kontrolirani, površni i uvijek s rezervom. Ljudi se žele povezati, ali ih je strah. Sloboda bez povezanosti na kraju je postala usamljenost.
Cijela Skandinavija, a posebno Švedska, je postala društvo u kojem je neovisnost pojela smisao, na primjer istraživanja pokazuju kako je svaka peta djevojka nesretna, žene u 30-ima sve češće rađaju same jer su se umorile čekati partnera, dok samo 23 posto kućanstava ima djecu, od čega su trećina samohrani roditelji. Kada se obitelj, kao osnova društva, rasturi, a država preuzme ulogu muža, oca i zajednice, ostane samo dobro obrazovana, financijski samostalna, ali usamljena i često nesretna individua.
Fikcijska sloboda je tu, ali smisla i topline sve je manje, pregovaranje o suživotu više nije prirodan proces, jer smo zaboravili kako se socijalizirati i kako se međusobno prilagođavati. Zato Švedska ima sve, ali ljudi sve više osjećaju da je to zapravo jedno veliko ništa.
Uništena obitelj
Zaključno, Palmeovi socijalisti nisu izumili ideju ‘oslobađanja od obitelji’, oni su je samo praktično proveli unutar kapitalizma, koristeći državu umjesto revolucije. Marx bi vjerojatno rekao da su to učinili samo napola.
Švedski eksperiment kroz tzv. koncept neovisnosti pokazao je jasnu i bolnu istinu. Zaokret iz 1972. godine s Palmeovim idejama apsolutne individualne neovisnosti svjesno je razbio jezgru, država je preuzela ulogu muža, oca, majke i zajednice, ljudi jesu oslobođeni, ali ni sami ne znaju od čega, ostali su usamljeni.
Eksperiment je rezultirao demografskim kolapsom, masovnom usamljenošću, emocionalnom hladnoćom, kroničnom anksioznošću, visokom potrošnjom antidepresiva, sterilnim odnosima i generacijom koje više ne zna kako izgraditi najobičniju vezu.
Obitelj, naime, nije samo privatna stvar, ona je osnova svakog zdravog društva. Kad se ona uruši nema te države blagostanja, ni visokog BDP-a, ni savršene birokracije koja će nadomjestiti ono što je izgubljeno, a to je smisao. Smisao, pripadnost, međusobna odgovornost i prirodna ljudskost. Pravi povratak normalnom i etičnom životu mogao bi započeti tamo gdje je sve prekinuto 1972. godine, ponovnim uzdizanjem obitelji na pijedestal. Ne kao romantične opcije, nego kao temeljne društvene stvarnosti. Bez jake, stabilne i cijenjene obitelji svi ostali sistemi na kraju postaju samo sofisticirani mehanizmi za proizvodnju funkcionalnih pojedinaca. Funkcionalnih, ali usamljenih i nesretnih pojedinaca.
