Badel i Domaćica natopljeni okusom smrti, otimačine i očaja
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 07 Srpanj 2026 12:01
U političkom teatru hrvatske svakodnevice rijetko se dogodi da jedan naizgled bezazleni performans otkrije toliko dubokih pukotina u nacionalnom identitetu, povijesnom pamćenju i etičkim dilemama kao kada je prije nekoliko dana saborska zastupnica Orešković pred svojim stanom ostavila Pelinkovac Badel i Domaćica kekse za prosvjednike predvođene Draženom Kelemincem.
Nesretna Dalija je mislila kako izvodi ironičan i duhovit politički forte, na njezinu žalost performans se pretvorio u nehotimičnu lekciju o kontinuitetu zla od 1945. praktički do danas.
Povijesni kontekst pljačke
Povijest brendova poput Badela i Kraša obilježena je strahovitom otimačinom nazvanom nacionalizacija, naime riječ je o poslijeratnom periodu u kojem su mnogi, naročito židovski, poduzetnici sistematski pljačkani.
Slučajeva je napretek, posebno je, međutim, bolan slučaj zagrebačke tvornice Arko, židovskog industrijalca Vladimira Arka (1888.–1945.) koji je utemeljio Pogon za likere, alkohol, kvasac i kemikalije. Brojni članovi njegove uže ili šire obitelji stradali su u Holokaustu, on sam, svjestan situacije, počinio je samoubojstvo ispijanjem otrova, preživjeli nasljednici i danas postoje, međutim hrvatski zakoni uskraćuju im pravdu u vidu barem nekakve restitucije.
Slično vrijedi i za druge židovske poduzetnike čiji su pogoni ušli u sastav drugog otetog giganta, nazvanog po partizanskom borcu Josipu Krašu, poput recimo Slavaljuba Deutscha, koji je prije partizanske otimačine njegove imovine ubijen u Auschwitzu. Uglavnom, nakon komunističke nacionalizacija 1945. godine nije uslijedila nikakva restitucija, radilo se o pljački i otimačini započetoj tada, ili 1941. ili čak u nekim ranijim periodima.
Pravni okvir koji perpetuira nepravdu
Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nikada nije suštinski proveden, niti su preživjeli vlasnici pravično obeštećeni, a niti su mrtvi dostojno komemorirani. Međutim, u ovom osvrtu to nije tema, niti smatramo kako performans notorne Orešković treba promatrati tek kao nekakvo tehničko ili pravno pitanje.
Kada je performans u pitanju bez sumnje se može kazati kako je riječ o otvorenoj moralnoj rani koja i dan danas utječe na građanstvo, a s druge strane na žive nasljednike žrtava Holokausta.
Besmisleni performans Orešković tek je simptom te bolesti, kao i preživjelog socijalizma u memoriji značajnog broja Hrvata. Orešković sebe voli pozicionirana kao glas antifašističke ljevice, međutim u svom performansu ona pokazuje duboku ideološku ‘slijepu pjegu’, to jest nesposobnost da prepozna vlastite pristranosti, pretpostavke i mane u sustavu vjerovanja, iako su te mane, kao i dogme tih sustava i ideologija danas posve vidljive. Servirajući proizvode brendova koji nose imena komunista Kraša i Badela ona, svjesno ili nesvjesno, glorificira naslijeđe izgrađeno na otetoj imovini, na progonima, teroru i likvidacijama.
Granice kolektivne odgovornosti
Ovdje dolazimo do slojevitog problema koji nadilazi i Orešković i njezin performans. Naime, slijedom logike, postavlja se pitanje što danas znači kupovati Domaćicu ili Pelinkovac, ili bilo koji proizvod tvornica Kraš ili Badel? Mora li svaki kupac biti svjestan da u pozadini tih
proizvoda stoji židovska, i ne samo židovska, patnja, otimačina i krv?
Svakako, svijest je potrebna, a potrošački izbor nije neutralan. Etička potrošnje, ethical consumption, fair trade, ekološka proizvodnja, bojkot proizvoda gdje su zaposleni maloljetnici, utjecaj na okoliš, na radnike i društvo u cjelini, način je kupovine gdje biraš proizvode ne samo po cijeni i kvaliteti, nego i po drugim vrijednostima: kako su nastali ili proizvedeni, pod kojim uvjetima i sl. U takvoj eri ima smisla informirati i o povijesnom porijeklu brendova, jer kupovati nešto što je u cijelosti ili djelomično izgrađeno na neispravljenoj nepravdi, nosi moralnu težinu.
Granice odgovornosti
Razumljivo je kako postoje i granice kolektivne odgovornosti. Naime, vremenska i generacijska distanca govori kako je osamdeset godina ipak dug period. Tvrtke su se razvijale novim radom, inovacijama i ulaganjima generacija koje nisu sudjelovale u komunističkim zločinima, većina današnjih radnika, menadžera i kupaca nema osobnu krivnju.
Osim toga, analitički se može lako zaključiti kako, na žalost, gotovo svaki veći brend na svijetu ima tamnu pozadinu, poput kolonijalizma, ropstva, eksploatacije, ratnih profita ili totalitarne nacionalizacije. Ako bismo dosljedno bojkotirali sve što ima takvo naslijeđe, život bi postao paraliziran. ‘Moralna potrošnja’ svakako ne smije postati nova puritanska dogma, koja pretvara ‘svaki zalogaj’ u čin političke pokore, to bi bilo posve besmisleno.
Individualna odgovornost
Svakako je bolje usmjeriti energiju prema konkretnim zahtjevima, recimo prema potpori restituciji, pritisku na političare za promjenu zakona, obrazovanju o povijesti, nego prema osjećaju krivnje pri svakom keksu ili čašici Pelinkovca. Pretvarati Kraš proizvode u simbol ‘krvi i patnje’ za svakog kupca je retorički snažno, ali intelektualno reduktivno, to bi vodilo u moralni relativizam obrnutog smjera. Naime, umjesto suočavanja s prošlošću stvarala bi se nova podjela na ‘svjesne’ i ‘nesvjesne’.
Ispravan etički stav bi bila svjesna, ali proporcionalna odgovornost, znati vlastitu povijest, podržavati pravdu gdje god je moguća, ali ne koristiti brendove za ideološku glorifikaciju kao što je upravo učinila notorna Orešković.
Uglavnom, bojkot svih otetih komunističkih brendova niti je realan, a niti pravedan, puno je bolje zahtijevati transparentnost i reparacije, povijesni dugovi ne smiju se pretvarati u oružje dnevne politike.
Živi nasljednici obitelji Arko i drugih žrtava zaslužuju više od simboličkih gesta, država treba revidirati zakone o restituciji i omogućiti pravednu naknadu. Tek tada će brendovi poput Badela i Kraša moći biti stvarni simbol ponosa, a ne trajne nelagode.
Performans Dalije Orešković
Performans Dalije Orešković s Domaćicom i Pelinkovcem nije samo politički cirkus, on je ogledalo Hrvatske, podsjeća nas da svakodnevna, čak i najobičnije potrošnja nosi povijesni teret. Svijest o komunističkim zločinima, židovskoj patnji, otimačini 1945. i granicama kolektivne krivnje treba voditi prema istini i pravdi, a ne prema novim ciklusima optuživanja i samooptuživanja.
Hrvatska može bolje. Umjesto keksa kao političkog oružja trebamo ozbiljan razgovor o prošlosti i hrabrost da se dugovi naplate, ne krivnjom, nego pravdom.
Dalija Orešković nije samo zabrljala u političkom performansu, ona je tog jutra pred vlastitim vratima demonstrirala totalno moralno posrnuće suvremene hrvatske ljevice. Svjesno je iznijela Pelinkovac Badel i Domaćica kekse, znajući kao obrazovana pravnica i javna osoba da su te tvornice izgrađene na temeljima otete imovine likvidiranih osnivača.
Povijesno dostojanstvo
Arko, Kraš, Badel, sve su to imena i pogoni koji nose trag krvi, patnje i nepravde koju hrvatska država pod pritiskom postjugoslavenske ljevice do danas nije ispravila. Umjesto da u tom trenutku pokaže minimum ljudskog i povijesnog dostojanstva, da barem šuti ili prizna kompleksnost naslijeđa, Orešković te proizvode teatralno nudi kao simbol domaćinstva. Time nije samo ismijala političke protivnike, prije svega pljunula je na uspomenu onih čija je imovina opljačkana, na mrtve i na preživjele koji još čekaju pravdu.
To nije tek gaf, to je duboki moralni sunovrat, jer ako si spreman koristiti plodove komunističke otimačine židovske imovine kao rekvizit u dnevnopolitičkoj igri, onda si odustao od svih principa za koje se nominalno zalažeš. Ostala je samo prazna poza, jeftina ironija i keksi natopljeni neispričanom nepravdom.
Dalija Orešković nije u tom trenutku branila neku višu vrijednost. Ona je branila ideološko naslijeđe koje ni danas ne želi pogledati u oči. A Hrvatska, nažalost, još uvijek plaća cijenu takvog moralnog sljepila.
