I tako prolazi ljeto, što brže to bolje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 22 Srpanj 2026 13:57
Zaboravljaju analitičari na nepobitno: Francuska i Srbija imaju povijesne, nezaboravne sveze, i to je u temeljima Vučićeva pojavljivanja, u prvom redu. A nisam slučajno spomenuo Mitteranda, koji je produljio rat u BiH za nekoliko godina, sve kako bi iz VAR sobe pomogao Srbima.
Vrijeme ugodno i neugodno, kak se zeme, rekli bi kajkavci. Meteorolozi na godišnjim odmorima, hhvaljda ih zamjenjuju volonteri. Osobito su zanimljive tzv. lokalne prognoze, koje obožavam. Tako u prošlom tjednu jednoga dana za moju lokaciju predviđeno nevrijeme, fertutma, katastrofa, samo što ne padaju sjekire, utjeram životinje u kuću, zabijem daske na prozore, napišem oporuku, vežem se konopcem uz radijator. Kadli, dvaput zagrmi, padne malo kišice i sve se smiri. Mir i Dabro.
A ništa, idemo dalje. Ispravak krivoga navoda: Mak je malo proguglao i već me danima naziva neznalicom. A što je bilo? Pa u zadnjoj sam kolumni napisao da je u Bastilli 14. srpnja bio markiz de Sade, a nije, tjedan dana prije izmjestili ga, tko zna kamo, zajedno sa završenim rukopisom čuvene knjige, a revolucionari oslobodili sedam luđaka i perverznjaka, među njima i grofa Gabriela de Solagesa. To je, znači, taj veliki dan koji slave Francuzi, priređuju vojne mimohode s gostujućim mimohodačima iz Europe, NATO državama i onima usporedo iz Koalicije voljnih, sve lijepo ulickanih vojnika osim hrvatskih, koje su zamijenili policijski specijalci iz Lučkog, a jedini na mimohodu ostavili dojam ratnika, kao što su bili i jesu, djelovali kao da su se upravo uputili u bitku ili iz bitke upravo izašli. A Milanović se sigurno žderao, nije uspio u naumu da Hrvatsku izostavi, ostavi pod stolom, toliko bijesan da je na Pantovčaku proglašena elementarna nepogoda. Malo se smirio vidjevši da Plenković stoji ili sjedi u drugom redu, tik iza Macrona i starije gospođe, što je popratio sarkastičnom primjedbom da je Plenki pozvan kao tjelohranitelj francuskoga predsjednika. Dobro, nije mu bilo drago ni da vidi Vučića u prvom redu, kamo bi ga smjestio i Mitterand.
I jest, četnički ljigavac dobro se plasirao, na svakom je mimohodu, nije važno je li Pariz ili Moskva. Njegova nazočnost u Parizu svakako se tumači, nešto litijem, nešto streljivom, nešto trgovačkim francuskim nagnućima i avionima, i sve je to točno, više ili manje, ondje je, bez obzira što ondje ne spada ni po kojem protokolu. Zaboravljaju analitičari na nepobitno: Francuska i Srbija imaju povijesne, nezaboravne sveze, i to je u temeljima Vučićeva pojavljivanja, u prvom redu. A nisam slučajno spomenuo Mitteranda, koji je produljio rat u BiH za nekoliko godina, sve kako bi iz VAR sobe pomogao Srbima.
Za kaznu, 14. srpnja Francuska je izgubila utakmicu na svjetskom prvenstvu, pa u subotu morala igrati za broncu s Engleskom, te i tu poražena, jer je u prvom poluvremenu igrala kao da su u napadu bili oni zatočenici iz Bastille. Ali to je bila utakmica za pamćenje, deset golova, to je nogomet, a ne onih 1 naprama nula i slični rezultati. Glede polufinalne nogometutakmice Engleske i Argentine navijali smo Tor, Mak i ja za Argentinu, jer sam životinjama objasnio da su Englezi izručili Hrvate na Bleiburgu, a oni koji su se spasili našli utočište u Argentini, zahvaljujući Peronu, odnosno Eviti , koja ih je pokupila iz Italije.
Tako se u nogometu uvijek pomalo miješaju i povijest i politika. Što ima Engleska tražiti na Malvinima, arhipelagu uz Argentinu, a bogme su se grdno zaratili početkom osmadesetih i to se ne zaboravlja. Stari računi. Zanimljivo, istoga dana, čini mi se na športskom Maxu vjerojatno repriza emisije o istoj osamdeset drugoj, kada je Dinamo osvojio prvenstvo, s Ćirom. Kako je lijepo vidjeti mlade igrače, Mlinarića, Deverića, Cerina!, Vlaka, Kranjčara, politici usprkos. A tada je ondašnja komunistička falanga na čelu sa Šajberom i po uputama Vladimira Bakarića davala striktne upute da Dinamo ne smije biti prvak , jer bi to probudilo hrvatski nacionalizam, je li. A Šajber zahtijevao da se Ćiro premlati, prebije. Eh, to su bila vremena. Kao i ona angedota s tadanjim šefom KOS-a, koji je napio i rekao Ćiri da je on, kosovac, 1945. ujahao na bijelom konju u Travnik, oslobodio ga. „A meni babo reče“, replicira Ćiro, „pade Travnik“.
Ne znaju mladi kako je to bilo, znam ja, redaktor i novinar u Sportskim novostima, u opisano vrijeme početkom osamdesetih, u stvari prvi Ćirin biograf, u opsežnom feljtonu.
A kako je sada u Hrvatskoj, znate svi. Sabor otišao na odmor, pa i oni koji su se odmarali u vrijeme zasjedanja. Jedino više-manje dobro je što su prije dopusta izglasali rezoluciju o Hrvatima u BiH, koja doduše ne donosi ništa novo, niti je njome riješeno hrvatsko pitanje u BiH. Rezolucija ne dovodi u pitanje cjelovitost BiH, ponavlja da je Hrvatska jamac svih ugovora i ima ustavnu obvezu brinuti se za Hrvate, da smo protiv preglasavanja, za konstitutivnost i ravnopravnost i bla bla bla, tako lijepo sročeno da je i oporba bila za rezoluciju, a kako i ne bi. Onu točku iz davnoga ugovora, koja govori o bih hrkonfederaciji FBIH i Hrvatske, gotovo nitko više ne spominje, a upravo su njome nagovorili Tuđmana da pristane, te sam i ja u to vrijeme morao objašnjavati na sastancima u zagrebačkim četvrtima da je sve u redu, ah, što ti je politika. A Izetbegović se samo smješkao. Zaključno o toj temi - nema rješenja za hrvatsko pitanje bez hrvatskog entiteta.
Usporedo, Hrvatska se bavi turizmom, kolone koloniziraju hrvatsko more, malo jamraju da im je skupo, ali ipak dolaze ko nekad u osam. Gradovi na kopnu i moru bore se kako znaju, Splitu i Hvaru u bitki protiv buke i gungule pridružila se Makarska, samo Brač još šutke pati, jedini otok koji ima izravnu zrakoplovnu vezu s Beogradom, i to se sve više opaža, koncerti s cajkama sele se iz uvale u uvalu. Hrvati kontriraju festivalima, opernim, dramskim, filmskim, ali u Puli briljirala Svadba postjugoslavenska. Kažu mi da Filmski festival u Puli nema onaj stari naboj, malo je i novinara, sve se nekako provincijalizira, a organizacija sjajna: film za djecu prikazuje se u 23 sata, noću, doduše početak se oteže do 23:30, valjda se čeka da djeca odu u postelju. Onaj motovunski je sada u Fužinama ili gdje, ali se rađa novi filmski festival u Šibeniku, koji će valjda biti novi hrvatski. Dubrovačke ljetne igre (grozim se kratice DLJI) imaju dobar dramski program, klasike uglavnom, kao što Dubrovniku pristoji, a ne frljićevske svinjarije. (S tim u svezi, i Dubrovačko kazalište izvan ljetne sezone seriozno bira repertoar, mladi Tišljarić zna znanje.)
Glede Zagreba, i tu je živahno, priprema se ili je već održan festival komunizma.
I tako prolazi ljeto, što brže to bolje. Mrzim ljeto (govor mržnje). Ručnik na ručniku, turist na turistici, gužva. No predstoje još veliki dani, proslava Oluje i Velika Gospa. Nadam se da Milanović ne će zabraniti Hrvatskoj vojsci dolazak u Knin.
X x x
Završilo Svjetsko nogometno, napokon. Iduće će trajati šest mjeseci, u Americi i Kini, kako je Infantino savjetovao Trumpu. U finalu sam navijao za Španjolsku, ne za Argentinu, na stranu povijest i politika, Španjolci igrali lijepo, Argentinci štemali, pravda zadovoljena, to jest nogometna. A vidjeli smo i novu ljubavnu priču, mislim na Trumpa i Infantina. Što na to kaže Melanija, ne zna se.
