Sezona kiselih krastavaca i nasilnih glavatih želva
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 29 Srpanj 2026 14:01
Toplo s manjim anomalijama, neka jutra na kopnu tako hladna da su ljudi cvokotali. Moje životinje jedva dočekale malo sunca oko podneva. „Pa kaj je to“, vrištao je Mak, „kaj nije srpanj? Sve je poremećeno, a ne samo taj novi cucak, kojega si nam uvalio. Cucak koji jede jastuke, cipele i mobitele, a mene zlostavlja.“
„Nije cucak, nego cuckica, još mlada, a ti si mačak, trebaš pružiti otpor. Otpornost! Jesi malen i mršav, ali i Hrvatska je takva, pa se ne da maltretirati. To jest, nije se dala“, velim ja.
Dalje čitamo novine, Tor zapaža vijest da je počelo suđenje nekim tipovima iz Broda ili okolice koji su seksualno zlostavljali životinje. „Pa to se dogodilo već odavno“, prisjeća se Tor. „Je, suđenje je bilo davno zakazano, ali je u međuvremenu sudac uhićen, pa je prekinuto i sada se nastavlja. Teško je to tebi shvatiti, ali i nekim četničkim ubojicama iz početka devedesetih sudi se tek danas. Zato i kažem da se Hrvatska treba bolje naoružati, makar strpljenjem, ali i inače. A glede zlostavljanja životinja, vidim da se svijetom širi snimka mučenja pasa, i to iznimno okrutnoga, u Kini. Korak naprijed u senzibiliziranju, donedavno su Kinezi jeli cucke. A do korone i šišmiše.“
Tako mi čitamo novine, a pogledamo tu i tamo i televiziju, kolone turista koloniziraju obalu i otoke, a zloguki vele da je sezona slabija, ma nemojte, a kamo idu te beskrajne povorke automobila? U Finsku? Preko Bosiljeva. S turizmom je statistički sve u redu, nije sve i svugdje ni tako skupo, osim u dućanima, a bolje je ljetovati u Hrvatskoj gdje nema velikih požara kao u Francuskoj i Španjolskoj, štoviše, hrvatski kanaderi lete u pomoć izgorenim zemljama. A nismo ni na prvoj crti ratnih zbivanja, na plavom smo, a ne Crnom moru. Rasplamsali se samo festivali, prije se pjevalo da svaki grad uz naše more ima svoga lera, a sada svaki ima – festival. O nekima se piše, o nekima ne, kao o onim malima u zaleđu Dalmacije, pa oko Gračaca i slično, s gostima koji zazivaju srpsku krajinu, a baš me zanima hoće li biti proslave 27. srpnja, negdašnjega „dana ustanka“, dotično početka pogroma hrvatskoga pučanstva 1941. u srpskoj izvedbi, nastavljenoga u srpnju 1991., valjda kako bi se održala tradicija.
Tako je, ali sve prekriva turizam, o prošlosti malo, tek poneka obljetnica u prošlom tjednu, da se ipak ne zaboravi. Veća je vijest, čini se, agresija glavatih želva na jadne kupače, kad već nema morskih pasa ima želva, ima meduza, nečim se mora ispuniti sezona kiselih krastavaca. I ima buke, koja još nije prepoznata kao smeće, a nema razlike. (Usput: je li moje pisanje o buci u uvali Likva, Sutivan, ponešto utjecalo, kažu mi da su decibeli smanjeni, ali još nema obavijesti o radnom vremenu.) Dobro, mladi se moraju zabavljati, ali im treba sagraditi dvorane, sigurne, s mnogo izlaza za nuždu, s ventilacijom, dakle u zatvorenom prostoru i neka urlaju koliko žele, a ne na otvorenim terasama s kojih basovi ne daju ljudima mira i spokoja, ne daju im odmora, a došli na odmor. Prohibicija ne će dati rezultate, nije ni svojedobno u Americi, dosjetila se mafija. A glede djece – predatore i pedofile u zatvore, premda ih je sve teže uloviti dok snimaju djecu, i tu je tehnologija napredovala. Manje u svladavanju vještina plovidbe, dolaze turisti s brodicama na krovovima automobila, pa plove, prognoze ne slušaju, treba ih spašavati na okrutnom moru, a kada se oporave odu u japankama na Biokovo i slično, pa ih naši dečki opet spašavaju. Ah ta priroda, kojoj se divio Bernard Show, a i on bijaše neoprezan, doduše ne u vrijeme posjeta Dalmaciji, nego u svom vrtu. (Dobar feljton u dnevnim novinama.)
Skandal oko Matoša
Koristim sezonu kiselih krastavaca i nasilnih glavatih želva, da još jednom progovorim o skandalu u svezi s rodnom kućom A. G. Matoša, daleko od mora, očito i daleko od srca suvremenih naših „intelektualaca“. Dotično o Kući Antuna tovarnmikGustava u Tovarniku, koja obuhvaća i rodnu kuću Matoševu, ali i s njom povezan Kulturni centar znatnih dimenzija, izgrađen, ali ne i dovršen glede interijera ( kao ni interijer stare kuće).
Kada se stvari zapetljaju do besmisla, treba se vratiti na početak, na izvore, na korijene. Znači: Ogranak Matice hrvatske u Tovarniku osnovan je, u dogovoru sa središnjicom tek oživljene Matice, u lipnju 1990. Bio je toga dana u Tovarniku i Petar Šegedin, predsjednik Matice, s njim Jozo Ivičević i Vlado Gotovac.
Vjerojatno znate da je uskoro počela srpska agresija, da su stanovnici Tovarnika što pobijeni što izbjegli, u Matoševu se kuću uselio četnički štab.
Kada su se prognanici vratili i dostojno pokopali mrtve iz masovne grobnice, i prije no što su prionuli oživjeti vlastite kuće svratili su pažnju na Matoševu, oživljen i Ogranak Matice u Tovarniku. Na prijedlog Dragutina Tadijanovića utemeljen je Odbor, u kojemu su uz Tadiju bili ugledni književnici, povjesničari književnosti itd. poput Nikole Batušića, Nedjeljka Mihanovića, Dubravka Jelčića, da ne nabrajam.
U Matoševoj kući tada bijahu časne sestre Družbe Kraljice svijeta. Njima je trebalo pronaći drugu zgradu, što je i učinjeno. Sve je to, kao i projekti obnove i izgradnje, zahtijevalo naravno troškove. Uskočila je Matica hrvatska i Ogranku u Tovarniku posudila oko 200.000 kuna. Kuna!
I tu je početak početaka skandala. Vrlo brzo, Matica traži povrat duga. Pitanje koje postavljam, glasi: zašto je zgb. Matica p o s u d i l a novac svom ogranku, zašto mu nije d a l a novac. I tu je ključ. Je li Matica hrvatska samo ona zgrada u Zagrebu, je li Matica hrvatska samo zbir uredskih prostorija na Zrinjevcu, ili Maticu hrvatsku čine i njezini ogranci. Nisu li i ogranci sastavni dio organizma koji se naziva Maticom hrvatskom? Pa zašto onda posudba? Matica posuđuje novac Matici, a onda ga Matica traži natrag. Odnosno ljudi, raznorazni tajnici, pravnici i slično, kojima je duh Matice stran, i stvari promatraju birokratski, a onda uvjeravaju i predsjednike , koji se libe ali popuštaju, pronalaze ovakva ili onakva rješenja, a rješenje je jednostavno: Matica zgb u nekoliko minuta rješava problem, ne želi pakostiti svom ogranku, svjesna da je i ogranak jedan od udova Matičina tijela.
Rečeni Odbor, sastavljen od uglednika i ljubitelja djela A. G. Matoša, na prijedlog Tadije, rasrđenoga ponašanjem zbg. Matice, odlučuje da se Ogranak MH u Tovarniku pretvori u Društvo AGM. Bijaše to godine 1999. U novom stoljeću Društvo dobiva veliku financijsku potporu iz dva izvora – od Vlade RH i Grada Zagreba (Ivo Sanader i Milan Bandić). Pristupa se gradnji Kulturnoga centra, velikoga zdanja, polivalentnog, Matoševa hrama, u koji bi dolazili i odrasli i matošškolarci iz cijele Hrvatske. Utrošeno oko 11 milijuna kuna. Kuna! No, kada na red dolaze interijeri, sve zastaje, potrebna je još jedna, ne tako velika novčana injekcija. U Zagrebu se stvara atmosfera nesklonosti, govori se o „megalomanskom“ projektu, govore oni koji nikada nisu bili u Tovarniku niti vidjeli o čemu je riječ. Niti znaju što znači Matošev pečat na granici sa Srbijom. Pa se opet povlači pitanje onih nesretnih dvjesto tisuća kuna, posuđenih, ha. A tih dvjesto tisuća kuna čine 1,7 posto svote uložene u gradnju. Dovoljno valjda da zgb. Matica želi u vlasništvo, premda je cjelokupna svota dana Društvu AGM, a ne Ogranku, koji odavno ne postoji.
Prošla je tako i stota godišnjica Matoševe smrti ( 2014.) , prolaze godine, te smo sada u 2026., ako se ne varam. O nastavku financiranja i dovršetku interijera rodne kuće i kulturnoga centra – ni riječi. Ne mogu odoljeti da ne spomenem kakvu zdušnu potporu ima projekt (u međuvremenu djelomično ostvaren) 40 srpskih centara u Hrvatskoj). Dotle se ljude iz Tovarnika pokušava blatiti na razne načine, da su nenamjenski trošili novac i slično. Da jesu, već bi bili na robiji. Nisu. Da su revizije pokazale neke nepravilnosti, bili bi na robiji. Nisu. A na sudu ovrha, valjda na prijekog zg. Matice. Ma dođavola, hajdmo skupiti mi Hrvati! tih prokletih dvjesto tisuća kuna, ili koliko je to već odurnih eura, pa ih pokloniti Matici, da bude zadovoljna i ne pravi probleme.
A glede mene, nisam bio u rečenom Tadijinom odboru od početka, ne sjećam se kada sam uključen. Ali čini se da samo ja, uz Josipa Pavičića, stojim postojano, ha, uz Matoša i upozoravam da se radi o kulturnoj i ne samo kulturnoj, nego nacionalnoj sramoti. Tješi me da je takva Matoševa sudbina, i za života i i poslije smrti, pa ni Društvo hrvatskih književnika nije mu dalo ni groša, kada je molio potporu.
A kada već spominjem DHK, društvo koje je svojedobno odvažno zastupalo obnovu u komunizmu zabranjene Matice hrvatske, pozivam taj književnički organizam da se angažira. Jer na kraju krajeva, Matoš je bio književnik, ako se ne varam. I to kakav. Među onima koji po svemu zaslužuju taj pridjev – hrvatski. Jer je Hrvatsku nosio u srcu, gdje god lutao, jer je njoj posvetio najljepše stihove i putopisnu prozu.
Na kraju, nadam se da će DHK pod novim predsjednikom, odličnim književnikom i povjesničarom umjetnosti Dinom Milinovićem, biti agilnije u „slučaju Matoš“. A meni ne zamjerite što o tome tako često i opširno pišem. Dao Bog da ne moram.
Damir Šaban
U petak prošloga tjedna ispratili smo na vječni počinak glumca Damira Šabana. Ispratili pljeskom, starim običajem, u svnovije vrijeme obnovljenim.
Bio je Šaban pripadnik nadarenoga naraštaja Akademije dramskih umjetnosti, one generacije koja se pojavila početkom osamdesetih na kazališnim daskama, ali i u filmskim i televizijskim projektima.
Televizijskoj publici ostao u sjećanju kao Mazalo u Smogovcima, jedini od braće Vragec sklon umjetnosti. I kao protagonist mlade ljubavi. Na sprovodu bijahu obje Dunje, prva Ana Marija Petričević, a zatim u više sezona Višnja Babić. Ispratili su Mazala i mnogi ostali likovi iz Smogovaca, kao i ljubitelji serije.
A ljubitelji u razgovorima nakon sprovoda postavljali ono već vječno pitanje: zašto HTV ne reprizira Smogovce. Pitali i mene. Odgovaram: ima više tumačenja, jedno kaže da HTV ne želi reprizirati, tko zna zašto, drugi da ne može jer postoje neki problemi i slično, treći da HTV ne zna riješiti rečene probleme, ili ga Smogovci jednostavno ne zanimaju. A publika? Ma tko pita publiku?
Višnja više nije ravnateljica Trešnje
Izdržati tri mandata na položaju ravnateljice ili ravnatelja kazališne kuće velika je stvar i ne tako česta. Uspjelo je to glumici Višnji Babić, podignula najveće hrvatsko kazalište za djecu do zavidne razine, pametno birala repertoar oslanjajući se na klasike, dvorana uvijek rasprodana, prostori izvan dvorane maštovito uređeni, atmosfera ugodna, a vbsvaka premijera događaj za pamćenje. Uz to, Višnja Babić poznaje i pravo, zakone, ima smisla za upravljanje, ravnanje, ali i gospodarenje, novčanu disciplinu.
U Gradsko kazalište Trešnja došla je sredinom osamdesetih, glumica mlada, lijepa, posebne boje glasa i odlične dikcije, osjetljiva na sve nagrde hrvatskoga jezika (kći Stjepana Babića), predodređena za junakinje klasičnih bajka.
U 21. stoljeću, nakon dva muška ravnatelja, postaje kraće vrijeme v. d., a zatim u tri mandata, kao što je rečeno, ravnateljica. Stabilizira financije, pomlađuje ansambl, dolaze školska djeca iz Zagreba i Županije, ali i iz udaljenijih hrvatskih mjesta.
Od 25. srpnja 2026. Trešnja ima novoga – ravnatelja. Bože, čuvaj Trešnju, moj rodni dom. I jedinu kazališnu zgradu izgrađenu u Zagrebu u 20. stoljeću.
A Višnja će, kaže mi, napisati knjigu o svemu što joj se događalo, ne samo u svezi s gradskom administracijom. Mnogi će se prepoznati.
