Rečeničar na državnoj grbači: kako se hrvatskim novcem financiraju uvrjede o „ljudskoj krmadi“
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 08 Kolovoz 2026 17:59
U Hrvatskoj je sve više tekstova koje potpisuju 'jugoslaveni', iskazujući i nesklonost prema ukupnom hrvatskom povijesnom nasljeđu, posebno jeziku. Ne izostaju ni izrazi neraspoloženja prema postojanju hrvatske države, čak i onda kad od te države autori primaju značajne novčane potpore.
M. Jergović u jednom od svojih novinskih tekstova komentira 'razmimoilaženja' između pisaca D. Milinovića i J. Pavičića. D. Milinović je, navodno, rekao kako J. Pavičića 'ionako nije briga za ovu državu'. Tu je izjavu komentirao M. Jergović: „U nekom ugodnijem i dostojnijem razgovoru mogli bismo reći … da je briga za državu, kao i bilo koju instituciju … s književnog, kao i s građanskog stanovišta besmislena. Bolje je brinuti se za maslačak u vrtu …“ (M. Jergović, Večernji list, 26. 7. 2026.). Ne znamo je li u tu 'besmislenost' uključena i briga Hrvata i mnogih ljudi drukčijih nacionalnih pripadnosti koji žive u Hrvatskoj, za vlastitu državu 1991., za njezinu uspostavu, obranu i oslobođenje. Zna li Jergović što o tomu?
Da se hrvatska država odnosila prema njemu, onako kako on sugerira odnositi se prema državi (kao prema 'maslačku u vrtu') ,ne bi bilo ni nekih njegovih knjiga po svijetu. Njegovim je inozemnim nakladnicima, Republika Hrvatska platila 106.507 eura u razdoblju od 2016. do 2025. Tko zna bi li bilo bolje brinuti se o maslačcima 'u vrtu'. Kako se Jergović odnosio i kako se odnosi prema državi koja ga je i novčano podupirala? Ne mislimo, naravno, da ga novčano pomaže samo hrvatska država. Ima i drugih. Kad je prije više godina započela rasprava o njegovu odnosu prema Draži Mihailoviću, Jergović je ovako tumačio svoj stav: „O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“ ( Jutarnji list, 13. 7. 2009.). Ni pozitivno, ni negativno, tri dimenzije jedne osobe, tragika, motivi, biografija - sve ono što neki ljudi nemaju. Vrlo iznenađujuće tvrdnje. Autor se potrudio pokazati 'značajne' sposobnosti u karakterizaciji likova o kojima piše: plus, minus, tri dimenzije, motivi i ljudi bez - biografije.
Četnici i F. Tuđman
Pisac M. Jergović je razumio motive četničkoga vođe, koji je imao „svoju tragiku i motive i biografiju“. Kad su čitatelji počeli raspravljati o toj izdvojenosti četničkoga prvaka, i stavljanju na istu razinu Miloševića i Tuđmana, pisac Jergović dražaje odgovorio kako je Mihailovića promatrao kao 'književni lik čije je motive mogao razumjeti', ali ne može pisati prozu o suvremenim političarima poput Tuđmana ili Miloševića, čije motive nije mogao razumjeti.(Vreme, 2009.). Miloševića bi i mogao razumjeti u politici koja je podupirala agresivno četništvo 1991., usmjereno protiv Hrvatske. Ali razumjeti Tuđmana ne može, njegova je misao i djelo okrenuto obrani i oslobođenju Hrvatske, a ne prema Dražinim i Miloševićevim velikosrpskim usmjerenjima.
Draža je bio visoko rangiranim vojnim dužnosnikom i kad su nacisti pokorili Srbiju koncem 1941. Tada se njegova vojska nije suprotstavila okupatorima, nego su otišli preko srbijanske zapadne granice ratovati protiv NDH. Četnici su u ratu na području BiH i Hrvatske provodili etničko čišćenje nesrpskoga naroda. Ta Dražina politika i praksa nije ostala bez odgovora. „Zbog toga je 1943. izgubio potporu Saveznika, a 1944. njegove postrojbe razbili su partizani.“ (Hrv. encikl.) Tuđman je bio među partizanima, ali iz toga rata Jergoviću nije donio 'tragiku i motive i biografiju' kakvu je imao četnički vođa D. Mihailović. Jergović je razumio osvajačke motive Draže Mihailovića i njegovih četnika. Tuđman je, nakon rata, kao general, pod vlašću komunista, vidio kako se Dražini ljudi, preobučeni u partizane, odnose prema Hrvatima, pa je napustio tu politiku.
Tuđmanove motive nije razumio
Kad su, u vrijeme sloma komunizma, Srbi počeli pripremati novi rat, Tuđman je oblikovao politiku hrvatske obrane i stvaranja hrvatske države, koju je hrvatski narod prihvatio i izabrao ga na čelo pokreta za demokratsku Hrvatsku, obranu i oslobođenje. Pod njegovim je vodstvom obranjena i uspostavljena samostalna, slobodna hrvatska država. Jergović je uspio razumjeti motive Draže Mihailovića, ali Tuđmanove motive nije razumio, ni nakon više od tri desetljeća tuđmanživota u hrvatskoj državi. Draža je htio veliku Srbiju koja bi se opet zvala Jugoslavija. Tuđman je sa svojim narodom ratovao za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Treba li se čuditi što je čovjek, koji je razumio četničke 'motive', toliko protuhrvatski raspoložen?
Rat je otjerao M. Jergovića iz Bosne u Zagreb, koji ga je lijepo dočekao i omogućio mu nastavak plodne literarne karijere. Kad je postao poznat pisac, suočio se s nekim uznemiravajućim spoznajama. Pišući o sebi iznosi da se i u tekstovima najslavnijih pisaca nađe poneka obična rečenica 's mukom i tegobom sročena', „utjerana u sintaksu materinjeg jezika kao stado uznemirenih ovaca u tor“. (M. Jergović: Zagreb ne prepoznaje svoje najveće pisce, Express, 21.7. 2026.) Pisanje hrvatskim jezikom razumije kao utjerivanje u sintaksu toga jezika što on ne može prihvatiti. Zbog toga, piše dalje, čitateljstvo stječe dojam da je na udaru „stalnog nadzora gramatičara i normiraca, koji jamče čisto hrvatsko podrijetlo svake riječi i rečenice.“ (Express, isto). Zbog toga se Jergović, ako je suditi prema tekstu nad kojim ćemo se kratko zadržati, ne da uznemiravati.
On je izabrao drukčije kriterije. Ne obvezuju ga nikakve norme „službene hrvatske književnosti“, („službena hrvatska književnost.“ !?). 'Službene' hrvatske književnosti nema, ali, očigledno, ne obvezuju ga ni norme hrvatskoga jezika, koji postoji već stoljećima, ali su pod udarima vukovaca potiskivane. Jergovićevim tekstovima pripremanim za javnu objavu, upravljat će samo on, lik koji sebe naziva - 'rečeničarom', (i njegove jezične norme).
Otimanje duhovne baštine Hrvata
Uz jugoslavenstvo i četništvo, pisci takvih uvjerenja i pogleda na stvarnost u Hrvatskoj, već iskazuju naglašenu sklonost 'vukovskom jeziku'. A na taj je 'jezik' utjecala i višestoljetna pokornost Osmanlijama. Srbija je pod vlašću Osmanskoga Carstva bila pet stoljeća, od poraza na Kosovu 1389. do početka 19. stoljeća, ali je prošlo još dosta godina dok te veze vuknisu i formalno raskinute. Ni u vrijeme Vuka S. Karadžića, Srbija još nije bila potpuno oslobođena od osmanske vlasti. Te su stoljetne okolnosti ostavile znatnih tragova u životu pokorenoga naroda. U nadolazećim vremenima razbuktavale su se zamisli o povezivanjima sa susjednim narodima. Te su veze dobivale i nove svrhe.
Vuk S. Karadžić pokušavao je jezik upotrijebiti kao dio 'alata' za preobrazbu Srbije i njezino širenje, nakon tolikih stoljeća potlačenosti. Zauzimao se za napuštanje dotadašnjega slavenosrpskoga jezika u Srbiji u korist novoštokavskoga govora. Tvrdio je da su svi govornici štokavskoga narječja etnički Srbi. Hrvate koji govore štokavski nazivao je "Srbima katoličkog zakona". Nakon dugotrajnih pokušaja posrbljivanja, kojima su se priklonili i neki utjecajni hrvatski ljudi, znatna potpora je došla i iz važnih europskih središta. Nastojalo se Srbiju odmaknuti od Rusije i više utjecati na politike jugoistoka Europe. U Beogradu je 1. 12. 1918. ratificiran sporazum kojim je nastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali i ono se raspalo u ratu, koji je u tadašnjoj Jugoslaviji počeo 1941. Godine 1945. komunisti su ponovno uspostavili Jugoslaviju, koja se raspala nakon srpske agresije na Hrvatsku 1991.
Srpske agresivne pretenzije nisu se očitovale samo u pokušajima teritorijalnih osvajanja oružjem, nego i u agresivnim pokušajima otimanja duhovne baštine Hrvata, ponajprije hrvatskoga jezika. Bili su uvjereni da će, prema 'vukovskom konceptu' Hrvate pokoravati i radikalnim utjecajem na njihov jezik. Ono što je počelo tada traje i danas. Glavni protagonisti te politike nastoje svoje djelovanje prikrivati i poricati. Njima ništa ne znači hrvatsko povijesno nasljeđe. Prvi sačuvani zapisi hrvatske riječi nastali su u 9. stoljeću, a važniji jezični spomenici sačuvani su već iz 11. stoljeća. M. Marulić je svoju Juditu, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti, koja je u „u versih harvacki složena“, napisao 1501., (objavljena 1521.). Roman P. Zoranića Planine (pisan u prozi i u stihu), prvi put se spominje 1543. a tiskan je na hrvatskom 1569.
Pokušaj vrijeđanja hrvatskih književnika
U Srbiji su bile drukčije prilike. Prvi srpski roman ('Aristid i Natalija') napisao je Atanasije Stojković mješavinom crkvenoslavenskoga, ruskog i narodnog jezika, a prvi je dio objavljen 1801. U istom stoljeću nastupa i Vuk S. Karadžić, s postavkom 'Srbi svi i svuda'. To što oni nemaju, imaju drugi, u susjedstvu. Jezik je pružao nove prilike. Tvrde da je srpska zemlje gdje god se govori štokavskim narječjem. Vuk tvrdi da su svi štokavci Srbi. A gdje su Srbi, tu je i Srbija. jezikRazlikuju se samo prema vjerskim orijentacijama. Od Vukova 'učenja' nisu se udaljili ni današnji 'rečeničari' u Zagrebu. „Kad je u pitanju politika, Karadžić je Hrvate smatrao 'srpskim svetom', a hrvatsku jezičnu baštinu objavljivao je pod srpskim predznakom.“ (Index, 7. 7. 2026.)
„Teza o srpskohrvatskom jeziku motivirana je željom za stvaranjem ne samo jezičnog nego i narodnog zajedništva, tj. temelji se na jugoslavenskoj ideji o tome da su Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci - dakle svi koji se služe štokavskim narječjem kao dijelom svojih jezika - pripadnici istoga naroda. Ta znanstveno neutemeljena teza širi se uglavnom iz srpskih lingvističkih, kulturnih i intelektualnih krugova, a u hrvatskima nikad nije bila prihvaćena… Danas pak srpski jezikoslovci tvrde da je srpski jezik nadređen južnoslavenskim jezicima. Što je najgore, i u školama uče djecu da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim. Zašto to čine?“ (M. Alerić).
Od dovođenja Đure Daničića (pravim imenom Đorđe Popović) 1867. iz Beograda u Zagreb, kako bi uređivao Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i bio prvim tajnikom JAZU, odvijaju se i institucionalni pokušaji od dva jezika napraviti jedan jezik. Tek je u naše vrijeme, prije dvije godine, 2024. Sabor Republike Hrvatske usvojio Zakon o hrvatskom jeziku. („Članak 1.: Hrvatski jezik službeni je jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije. Članak 2. U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj.“). Ta je hrvatska usmjerenost potpuno suprotna nakanama i tekstu M. Jergovića.
'Zagrebačka književnost'
M. Jergović ovako piše: „U djelu istaknutog hrvatskog književnika, onog koji narodni duh suobražuje (usklađuje, op. ib) sa svojim tekstom, vazda se čini da je u njemu prisutno cijelo mnoštvo stvaralaca, inžinjera, predradnika, radnika i nadzornika radova, dok je u djelu stvarnog pisca, to prvo saznajemo čitamo li, uvijek prisutan samo jedan glasnik. Samo jedan 'rečeničar'.“ (Express, 21. 7. 2026.). Nije, dakle, prema Jergovićevu sudu, isto biti 'hrvatski književnik' i 'stvarni pisac', 'rečeničar'. Ali taj 'glasnik' je naslijedio jezik kojim piše, taj jezik ima svoje norme, što ne znači da je 'rečeničaru' oteta sloboda iskazivanja svojih umjetničkih intencija unutar jezika koji je izabrao. (Hrvati ne priznaju 'srpskohrvatski' svojim jezikom). U 'stvarnom piscu', kakvim Jergović sebe zamišlja, uvijek je samo jedan 'glasnik', koji jersebe naziva 'rečeničarom'. „Upitate li se kad zašto se Zagreb na vaše oči urušava, odgovor vam je eto zato se urušava. Zato što je tekst Zagreba postavljen na nesolidnim rečenicama zagrebačkih nepisaca.“ 'Nesolidne' rečenice, 'zagrebačkih nepisaca'. (Express, isto). Zato što nema 'rečeničara' - samo jednoga 'glasnika'. A onda je 1993. u Zagreb ipak došao jedan 'rečeničar'. „Zagrebački nepisci“ nisu razumjeli što znači njegova prisutnost u gradu i zbog toga se Zagreb -„urušava“. Tako se čini - 'rečeničaru'.
'Rečeničar' piše da je Bora Ćosić „najveći (je) živi pisac rođen u Zagrebu. Društvo može mu praviti samo Slobodan Šnajder.“ (Express, isto). (Ako bi netko htio popraviti red riječi u prethodnoj rečenici, ako bi napisao 'društvo mu može praviti …', postupio bi baš onako kako autor Jergović ne dopušta). U sljedećoj rečenici teksta nad kojim smo zastali, piše: „Njih dvojica, pisci u tom mnoštvu nepisaca, jedna su zagrebačka književnost u nastajanju.“ Bora i Slobodan! Naime, prema 'rečeničarevu' učenju, B. Ćosić se rodio u Zagrebu, a to, prema njegovu mišljenju, znači da pripada 'zagrebačkoj književnosti u nastajanju'. U tom literarnom krugu i u tom razumijevanju književnosti, hrvatske književnosti nema.
Može biti i 'riječka', 'karlovačka', 'splitska' …, ali ako kažemo da sve te 'gradske' književnosti imaju svoj dom koji se zove 'hrvatska književnost' otvaramo pitanje na koje je već Vuk S. Karadžić, prema mišljenju 'jugoslavena', davno dao odgovor, samo što su ga, nakon stoljeća raznih podvala i prijevara, Hrvati potpuno odbacili. Svojim jezikom ne uzimaju ni srpskohrvatski, ni hrvatskosrpski, ni jugoslavenski, ni zajednički, nego jezik kojim stoljećima govore i pišu, a nazivali su ga, danas ga tako zovu, i zvat će ga, svojim imenom - hrvatski. Tako je bilo, tko jest i tako će biti, ma što o tomu pisao 'rečeničar'.
'Ljudska krmad'
Pisac koji je iz Sarajeva došao u Zagreb, piše da tu „stoluju uglavnom neznalice, nečitajući, kao i ljudska krmad plitka duha i oskudnih spoznajnih moći, koji djecu uče da su zagrebačka književnost Šenoa i Zagorka, i da od toga veće i značajnije nema, tako Ćosićev i Šnajderov intervent u urbano tijelo njihova rodnog grada ostaje uglavnom nezamijećen.“ (Express, isto). Što su hrvatskoj književnosti Šenoa i Zagorka, Ujević i Marinković, S. Novak i Pupačić … u odnosu na Jergovića i njegove favorite!? Ipak je iznenađujuće to što Jergović ljude koji misle drukčije nego on, naziva 'ljudskom krmadi', 'plitka duha i oskudnih spoznajnih moći'. Možda se ne radi o njegovim 'oskudnim spoznajnim moćima' nego samo izaziva kako bi mu netko odgovorio istom mjerom, a on bi to vrlo lako pretvorio u znak napada, 'neprihvaćanja' ('drugoga i drukčijega'), u glas hrvatskoga nacionalizma, ustaštva i sl. „Ljudska krmad“!? To su riječi 'rečeničara' čija djela, uz hrvatske novce, objavljuju i izvan Hrvatske. Možda je to odgovor na riječ koju je prošle godine čuo pored 'džamije' u Zagrebu.
Ovako je to opisao: „Maloprije, oko 13 i 45, sjedili smo i pili kavu ispred Frakturine knjižare… naišao je stariji par: gospodin sa psom i gospođa za njima. Zapiljila se u mene dok sam mirno sjedio za svojim stolićem, kao da sjedim u bilo kojem europskom gradu: i izgovorila: Govno!...“ (Iz Jergovićeva zapisa na Facebooku). (Mirno je sjedio 'kao da' sjedi u nekom europskom gradu, a sjedio je, eto, u Zagrebu). Je li bilo tako kako je on zapisao, ili drukčije? Ne znamo. O 'događaju' znamo samo ono što je M. Jergović napisao - i privukao znatnu pozornost javnosti. Kao 'neprihvaćeni i progonjeni' (kome su otvorene sve stranice hrvatskih medija i nakladnika), htio je da cijeli svijet zna ono što je moglo znati samo troje ljudi: on, osoba s njim za stolom i žena koja je usput nešto rekla.
'Prevelik' da bi bio dijelom hrvatske književnosti
Jergović tvrdi da je rekla to što je on napisao da je rekla, iako je, ako povjerujemo 'rečeničaru', starija gospođa možda namjeravala nastaviti govoriti pa dodati neku riječ, ali nije imala kad. Dama za Jergovićevim stolom odmah se dosjetila da treba zvati policiju. Sad taj 'napadnuti' čovjek, ljude koji ne misle kao on, nego drukčije, opisuje kao „neznalice, knjinečitajuće, kao i ljudsku krmad plitka duha i oskudnih spoznajnih moći“. Možda je to njegov dugo pripremani odgovor svima koji misle da je on ipak ono što je objavio da mu je, usred Zagreba, rekla osoba zrelije dobi, slučajno ga susrevši, dok je bila u šetnji. On priželjkuje da bi baš Zagreb bio domom njegove književnosti, a on 'zagrebački pisac' u društvu s 'najvećim' B. Ćosićem i S. Šnajderom. Možda će osnovati i Društvo zagrebačkih pisaca.
B. Ćosić je, primjerice, kako se čini M. Jergoviću, 'prevelik' književnik da bi bio dijelom hrvatske književnosti. Isto Jergović misli i o sebi: prevelik je da bi postao hrvatskim književnikom. Zagrebački, možda, jer je sam odredio kriterije za ulazak u taj krug. 'Zagrebačku književnost' tek treba oblikovati a on bi to učinio prema svojim kriterijima. Pišući o B. Ćosiću navodi i citat iz njegova autobiografskoga teksta. (Citirat ćemo dijelove dviju rečenica kako bi približili neke značajke jezika 'zagrebačke književnosti'. (Express, isto): „Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj. … kad 'svetionik' prestane svijetliti, kad nestane 'svetlost' u djelu najvećega 'zagrebačkoga pisca'.)
