Konferenciju održao Milodar, koji post festum postade glavnom zvijezdom proslave Dana pobjede
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 12 Kolovoz 2026 18:06
Suša, toplinski valovi koji su se bili pojavljivali na refule, spojili se u jedan i jedinstveni, ljudi od vrućine iscijeđeni kao limuni, more se pretvorilo u toplice, rijeke u potoke, ribe plivaju leđno, stoka skapava. Vode sve manje, pozivaju se građani da ne troše vodu na zalijevanje travnjaka ili pranje auta.
„Pa ti nisi oprao auto otkad se sjećam“, kaže mačak Mak (4,5 godine). „Nisam“, velim, „moj auto peru kiše, a kada ih nema, na čekanju je, zmazan. Treba živjeti jednostavno, piti iz pipe i jesti iznad sudopera… A glede auta, nije posve točno da ga ne perem. Perem ga jednom godišnje, za Božić, neka i on zna da je Božić. Travnjak nikada ne zalijevam, da ne naraste trava, a travu treba kositi.“
Tako mi živimo, na more ne idemo, u selu svečana tišina, da Tor i Luna ne laju, ne bi se ništa čulo. Ni ptice se ne glasaju, samo žabe kada se smrači. Navečer se rashlađujemo gledanjem filmova kao Pakao ispod ništice i sličnih, samo da ima leda i snijega. „Pa kamo to vodi?“, pita Tor, „ako presuše rijeke, zaustavit će se hidrocentrale i nuklearke, a navodno vrućina škodi i solarnim uređajima. Ostat ćemo bez struje! Bez klime! Ja ću se preseliti na Grenland, skupa s Trumpom… I još vele da će taj podatkovni centar u Topuskom ili gdje ono, maznuti Hrvatskoj barem trideset posto struje, i tako bumo imali sve podatke u trenutku kada crknemo od vrućine. Utješno.“
„Daj, nemoj jamrati, preživjeli smo mi i bez klime, u stanovima i automobilima. Na more smo se vozili noću, po starim cestama. Gužva nije bilo, počele su tek s autocestom. Čudno, jer na njoj nema ni balvana.“
Tor se zainteresirao za balvane, pa mu ispričah što je bilo. Od početka do kraja, od balvana do Oluje. Samo je šutio. Onda smo gledali proslavu u Kninu, Dan pobjede za koju smo zahvalni hrvatskim braniteljima. HTV je sve lijepo prenosio, kako i treba, završio s pjesmom To je moja zemlja. 2026 07 24 vro oluja 2026Pjevao u jugokomunizmu zabranjeni Vice Vukov, po kojemu su udarali kao sada u samostalnoj Hrvatskoj po Thompsonu. Međutim, HTV je krenuo (kao i Oluja) već 4. kolovoza, kada su u Zlatnu ligu pozvani brat i sestra Pusić, što je gledatelje razdragalo, kao i voditelje Zlatne toga jutra, a svi su iz istoga starog lonca. Ali je sutradan prijenos iz Knina bio korektan, čak smo uzgred iz nekih izjava saznali za zbivanja o kojima nitko prije nije službeno javljao, recimo o bezočnom skrnavljenju spomenika pobijenoj hrvatskoj djeci u Slavonskom Brodu.
Nije u Kninu bilo Gotovine ni Markača, ili se barem u prijenosu nisu vidjeli, a na misi nije bilo Milanovića, ili ga barem ja nisam vidio, možda je baš u tom trenutku klečao ili bio u ispovjedaonici. Ali su zato u Kninu bili doušnici SNV-a, pili po gostionicama i slušali tko to tamo pjeva, baš kao u vrijeme ozne, udbe i sličnih. Čuvši te jezive priče, konferenciju održao Milodar, koji post festum postade glavnom zvijezdom proslave Dana pobjede. Uopće, nema toga na koga se Milodar nije okomio, pa s pravom zaslužuje prvenstvo u prošlom tjednu, naslovne stranice. Prvo se okomio na DORH. Odgovoreno mu da nije bilo policijskih prijava po kojima bi Dorh postupao. Eh, da, hrvatska policija, naravno, zaključio je Milodar, te pomislio kako bi bilo lijepo da je na ovom području, barem tu, srpska milicija, kao što je nekad u Jugoslaviji bila na cijelom području Hrvatske, osobito u „rukovodstvu“ ali pretežito i u pješaštvu. Zatim je Milodar optužio nazočne hrvatske političare, oni mirno rekoše da ništa jezivo nisu čuli i vidjeli, osim njega. Pa kada to nije uspjelo, nagrnuo na hrvatske povjesničare, i tu je krivo odigrao: umjesto da šuti i skriva što je tjedan dana prije proslave Oluje slavio u Srbu klanje Hrvata 1941., taj je čovo u jezivom prenemaganju de facto optužio povjesničara Jareba da laže, premda i Jareb i svi mi znamo što je bilo, istina je odavno utvrđena i potvrđena, svjedočanstva zapisana, i doista je jezivo da netko danas tvrdi suprotno. Da zločine nad Hrvatima prodaje kao „ustanak“, a ne kao srpski teror koji se ponovio 1991. i opet ubijanjem, mučenjem i strahotama logora, poput glinskog. Pupovac26I tako do 1995. na svim okupiranim područjima, što Milodara ne zanima, nego samo finale u kojemu Srbi odlaze, u etničkom čišćenju, kako tvrdi njegovi. Na žalost postoje transkripti telefonskih razgovora, recimo Mladićevih i jugooficira. „Ovi južno napravili glupost, napisali naredbu da iseljuju žene i djecu“, veli zločinac .A kada mu krajinski vođe poručuju da su u gabuli, uzvraća im Mladić: „Koljite, ne bežite!“ Sve to Milodar, dar Hrvatskoj, ne zna, nije čuo, pa se nakon svega opet po navici vraća na Drugi svjetski, traži od Hrvatskoga radija da ne emitira Jarebove izjave, dakle provjerene povijesne podatke o klanju i pečenju Hrvata 1941.
Nego, ja se vraćam na 27. srpnja 2026. iz drugoga razloga. Kada se već poziva na hrvatske zakone, trebalo bi Milodaru biti jasno da je onaj tko slavi zločine isti kao onaj tko je zločine počinio, te je „proslavu“ u Srbu hrvatska policija trebala prijaviti DORH-u, a DORH djelovati. Da je tako bilo, a nije, ne bi se Milodar usudio začiniti proslavu Oluje. Ali mi živimo u Hrvatskoj, čudnovatom političkom kljunašu, gdje se tapšu krivotvoritelji povijesti i ne potkresuju krila protuhrvatskim ideolozima. Ako se to događa samo zato što „umjerena desnica“ uvijek mora imati u pričuvi vrlo popularnog manjinskog partnera, onda je riječ o politici koja se rastala s moralom. Uz to i opasna politika, jer srpske agenture u Hrvatskoj djeluju sinkronizirano s Beogradom. Koji se posve lijepo naoružava.
Ima i džepova otpora. Tako su se navodno poslije Knina uputile prema Šibeniku postrojbe SNV-a, Antifašističke lige, Documente i stanovitoga Centra za mir, ha, ali su zaustavljene na šibenskom mostu, nakon čega je mirno obavljen koncert Marka Perkovića, s uvijek istim sloganom, koji mi se sviđa: Čuvajmo jedni druge. A Bog neka čuva Hrvatsku, kakva bila da bila, ipak je tu i ostaje. Zemlja svakakvih prirodnih čuda i čudnih ljudi.
No da, ljeto na svu sreću ide prema zenitu, obavljene Bare i Čoje i Alka, utrke na Neretvi, sjajnoj rijeci koja nije presušila kao Dunav i Rajna, ne daju se dični Neretljani, a nisu ni prije. Polako idu prema kraju i festivali, poput Dana orgazma i Dana menstruacije, novih i svježih manifestacija, s tim da zadnjespomenuta već po prirodi stvari može završiti u krvi.
Manimo se bedastoća. Pred nama je Velika Gospa, nebeska kraljica Hrvata, i njoj se hrvatski narod utječe, a ona ga tješi. Pa i kada vidi da baš i nije što bi ona željela da bude.
