I onda su Hrvati početkom devedesetih izveli „nacionalistički prevrat“. Ničim izazvani
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Rujan 2026 13:51
Jest, nakupilo se smeća u Hrvatskoj, priznajem. Nije samo stvarni otpad u pitanju, nego i onaj verbalni a zlokobni, podudaran s lijepim riječima iz Srbije, koja sanja o drugom poluvremenu.
Moj se dječački san o vječnom ljetu napokon ostvario, ali tada nisam slutio da će se pretvoriti u noćnu moru. Paklene vrućine oduzele su čar ljetu, vrućine koje omamljuju, guše, oglupljuju, isušuju rijeke i mozgove, žare i pale polja i šume
Usred vrućina jače se osjetio smrad smeća, a nakupilo ga se s vremenom u količinama tek sada opaženim, je li, nastala velika vika i posve opravdana, reče narod da mu je dosta i zabrinjavajućega zbrinjavanja domaćega otpada, a nekmoli da mu još dolazi strani, oni skloni dubljem kopanju po uzrocima i uzorcima sve su točno naveli: gdje počinju problemi, gdje se nastavljaju i kako ih riješiti. A nastaju već u našim domovima, u trgovačkim centrima gdje je sve lijepo zapakirano u plastiku, a nju ne jedemo, osim mikroplastike, nastaju jer se kupuje nepotrebno, pa baca, nastaju u pomami za novim stvarima i navodno prestižnim, te se starom smeću već odavno pridružio elektronički otpad. Nastaju u turističkoj navali na Hrvatsku, turisti dođu i odu, a smeće ostaje. Ponekad dopliva i iz drugih zemalja, morem, rijekama. Znatnije ipak kamionima, bez rigorozne kontrole, krijumčarenjem. Premda brda smeća ima na sve strane, gospićki je slučaj bio okidač, pa na kraju doveo do prepunoga Trga bana Jelačića prošle subote – pojavio se hrvatski narod s hrvatskim zastavama, tražio da se zaštiti hrvatski prostor, jest, bio je to skup za Hrvatsku. Za lijepu našu Hrvatsku. Nije bio ni skup protiv Vlade, jer bez nje se problem ne će riješiti. Naravno da su se u mnoštvo umiješali oporbenjaci, pa i oni koji vladaju gradovima s brdima smeća, poput Zagreba. Budimo licemjerni, ne ćemo valjda mesti pred vlastitim vratima. Pa se vođa sekte pojavio na prosvjedu, prosvjedujući protiv samoga sebe. Ludnica. A uz lijeve očajnike ukazale se i „poznate osobe“ s lijevoga spektra, da ne velim kulturnoga. Eto ilustracije: HTV pronalazi na protestu bivšega šefa HAVC-a, koji je financirao raznoliko filmsko smeće, u ladicama ostavljao dobre, hrvatske projekte. Pronalazi kamera HTV-a i glumca koji je početkom Domovinskoga rata odmaglio u Beograd, bio ondje i valjda nešto snimao kada su četnici i jugovojska „obavljali“ ne samo genocid nego i ekocid u istočnoj Slavoniji i drugdje po Hrvatskoj. Da, ekocid. Imali li većeg ekocida rmod ratnih razaranja, pustošenja ne samo gradova i sela nego i prirode, trovanja polja minama, pa smo se tek nedavno, desetljećima nakon rata, uspjeli riješiti podlih minskih polja, a kada nam je to pošlo za rukom i mnogi pritom poginuli, dosjetili se „turisti“ paliti hrvatske šume, recimo ovoga ljeta.
Jest, nakupilo se smeća u Hrvatskoj, priznajem. Nije samo stvarni otpad u pitanju, nego i onaj verbalni a zlokobni, podudaran s lijepim riječima iz Srbije, koja sanja o drugom poluvremenu. A pozornom čitatelju tiska u Hrvatskoj ne promiču u celofan slabo zamotane izjave ljudi koji žive u Hrvatskoj i dobro im je, njih se pita kako su i što imaju reći, za razliku od mnogih hrvatskih ljudi, mahom uglednih u svojim domenama, koji u „velike“ novine ili središnji dnevnik HTV-a mogu doći samo kada su urednici sigurni da je dotični preminuo. Pratimo to Mak, Tor, a pomalo i luda Luna, bilježimo sa štovanjem. „Ti si još iz vremena K und K“, provocira Mak, kada raširim novine. „Točno“, velim, „kava i kroasan“, s tim da mi Tor pojede pola. Krosana. Kavu mu ne dam. A što čitamo, pa ponekad i na naprednim portalima? Da je otegnuo papke zločinac Ratko i ražalostio Srbiju. Ali i da se našlo lumena koji su Mladića usporedili s Praljkom, što je bestidno, u sklopu podlog izjednačavanja. Dobro, čitamo dalje kulturne rubrike, takoreći. Piše jedan polunovinarski frtaljknjiževnik, ne znam više o čemu a nije ni važno, nego zastajemo na rečenici koja veli da su se neki šlepali na stanovitom klasiku sve do nacionalističkoga prevrata. Tu i ja zastanem, šećem se kao profesor Baltazar, a nikako da dokučim o čemu je riječ. „Pa meni je jasno“, veli Mak, „za tog idiota je stvaranje slobodne, samostalne Hrvatske – nacionalistički prevrat“. Ima pravo, to jest Mak. A hrvatske su novine prepune takvih termita, dok se neki njihovi suputnici pitaju koga vraga mi još uopće spominjemo Jugoslaviju, davna je prošlost. A nije, sve dok postoje termiti, i još će trebati koja generacija. Umiru doduše potpisnici deklaracije o zajedničkom jeziku, ali bit će novih. Živi su i živahni pristaše srpskoga sveta, a taj svet nije ništa drugo nego ono što je bila Jugoslavija, pod srpskom čizmom (obje su pale, ali se piloti spasili) s navodno (ona druga) predsjednikom Hrvatom, iza kojega su ostale stotine tisuća pobijenih drHrvata. I onda su Hrvati, tko zna što im je došlo, početkom devedesetih izveli „nacionalistički prevrat“. Ničim izazvani. Pa ih je trebalo još malo pobiti devedesetih, jerbo smetaju srpskom svetu. Te se u zadnje vrijeme iz Beograda prijete da će opet. Elem, Srbija je od onih država koje su invazivne vrste, i tu nema pomoći, nema toga psihijatra koji može protumačiti. Pa se mi, hoćeš ne ćeš, moramo naoružati modernim oružjem, što termite uzbuđuje, govore o „militarizaciji društva“. Ha. A kada im prva raketa padne na dječji vrtić, u kojemu borave njihova djeca, drukčije će misliti. S tim da mnogi od tih „pacifista“ u stvari žele da Hrvatska opet ima samo lovačke puške i poneku praćku, kako srpski svet ne bi imao većih teškoća.
Čitamo dalje. U Hrvatskoj živi stanoviti Fališ. Komu fali, ne znam. Ima perjanicu, navodnoga „teologa“, koji anđeoski razmatra nedaleku prošlost, te veli, ako sam dobro pratio, da je sve bilo dobro dok je Komunistička partija bila jaka i normalna, a onda je postala nikakva i nenormalna, pa je valjda tako došlo do onoga nacionalističkoga prevrata( iz drugoga, gore spomenutoga teksta).
Ukrajina u hrvatskom pjesništvu i još ponešto
Ruska agresija na Ukrajinu traje dulje od Drugoga svjetskog rata, što su analitičari lijepo zapazili, uglavnom točno. „Nobelovac“ Trump želi zaustaviti taj rat, šalje emisare u Moskvu i Kijev, što zrakom, što vlakom. Zašto nobelovac za početak ne zaustavi rat s Iranom, nejasno je.
U međuvremenu je razaranje Ukrajine ušlo u poeziju, i to hrvatsku. Darovao mi pjesnik Tomislav Domović prije dosta vremena svoju knjigu naslovljenu Slava, objavljenu 2024. Nadahnuti pogovor napisao Luko Paljetak, sada već pokojni velikan. A Domović je prvorazredan pjesnik, tek ponešto prešućivan. Evo stručak njegovih stihova: „Bože, daj da zauvijek/pod plavim nebom/ cvjetaju žuti jaglaci.“ Slava Ukrajini.
Kada već pišem o pjesništvu, a pišem rijetko, kada već pišem o književnosti, a pišem manje nego što bih trebao, bilježim ne bez tuge činjenicu: u zadnjih pet ili šest godina pomrlo toliko značajnih hrvatskih književnika te bi se moglo svreći da smo u kratko vrijeme izgubili cijelu jednu noviju književnost. Ne računajući one koji su se izgubili još živi, ali i to je život.
Jimmy Stanić
Rođeni zabavljač i Zagrepčanin, šarmantan i duhovit, ironičan. HTV je dobro reagirao, prikazujući dokumentarni film (kao i dan prije o Kseniji Urličić).
Budući da ste o Jimmyju sve saznali iz dokumentarca, evo još jedne anegdote: vjerovali ili ne, Jimmy i ja jednom smo zajedno nastupili! Bilo je to davno, ja sam tada slovio kao humorist. I nismo pjevali, nego je to bila humoristična večer, Jimmy sipao dosjetke i viceve, ja pročitao neke kratke humoreske. I sjećam se da je gospođa Barbara sjedila u prvom redu, s malom bilježnicom u rukama, pa kada bi Jimmy zastao, dobacila mu „šlagvort“. Zapisan u bilježnici.
