Vukelić o opasnoj Zafranovićevoj manipulaciji: Djeca i njihova žrtva koristi se za huškanje
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Rujan 2026 12:01
Dugo najavljivani film Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ u listopadu otvara FEST, no već promotivna kampanja izaziva oštre kontroverzije. Na plakatu je arhivska fotografija hrvatske obitelji Ivičević iz izbjegličkog kampa El Shatt 1944., a ne kozaračke djece, naknadno „ukrašena“ bodljikavom žicom.
Prilikom predstavljanja filma navodi se da “cilj filma nije prepričavanje prošlosti nego put do istine koja ne dijeli, nego oslobađa“.
Međutim, riječ je o gruboj manipulaciji poviješću i instrumentalizaciji tuđe tragedije radi političke poruke. Na tu instrumentalizaciju dječjih žrtva osvrnula se povjesničarka s Fakulteta Hrvatskih studija Vlatka Vukelić.
Izv. prof. dr. sc. Vukelić upozorava da su rizici instrumentalizacije dječjih žrtava višestruki.
One postaju moralni štit koji stigmatizira kritiku i otežava suočavanje s istinom. Takvo korištenje, ističe, banalizira patnju, pretvara sjećanje u oružje protiv pomirbe i stvara selektivni moral u kojem su „naši“ uvijek žrtve, a „njihovi“ zločinci. Huškački ton prepoznaje se po demonizaciji, kolektivnoj krivnji i odbacivanju svake korekcije kao neprijateljske propagande.
„Zvijeri“, „ustaše“…
Osvrt prof. Vukelić prenosimo u cijelosti:
Rizici instrumentalizacije dječjih žrtva su višestruki. Pozivanje na dječje žrtve često postaje moralni štit, dok se svatko tko postavlja pitanja o tijeku nekog rata/sukoba i odgovornosti, lako proglasi bezosjećajnim ili „izdajnikom žrtava“. Ili u našem slučaju “ustašom”.
Time se onemogućava ili stigmatizira znanstvena kritika, otežava se suočavanje s istinom i produžuje selektivno pamćenje. Neprestano naglašavanje nerealnih i realnih tragičnih sudbina djece, često bez pedagoške mjere, može ponovno traumatizirati obitelji žrtava i opteretiti novu djecu slikama stvarnih ili plagiranih stradanja kao ključnim sadržajem nacionalnog identiteta.
Umjesto da identitet bude orijentiran i na društveni oporavak i pravdu on ostaje zarobljen u beskrajnoj reprodukciji traume.
Kad stranke ili javni djelatnici koriste dječje žrtve za prikupljanje političkih ili umjetničkih bodova, dolazi do banalizacije patnje, što dugoročno okrnjava vjerodostojnost kulture sjećanja. Ako se dječje žrtve predstavljaju isključivo kao dokaz genocidnosti „drugoga naroda“ ili „drugog tabora“, sjećanje postaje oružje u permanentnom ratu narativa.
Takva instrumentalizacija otežava bilo kakvu međunacionalnu pomirbu, zajedničke komemoracije i izgradnju minimalnog konsenzusa o osnovnim činjenicama.
Instrumentalizacija „naše“ nevine djece može poslužiti za prikrivanje ili umanjivanje zločina koje je počinila „naša“ vojska ili formacije, pogotovo nad drugom djecom ili civilima u nekim drugom ratovima/sukobima. Time se stvara selektivni moral: “naši” su uvijek branitelji i žrtve, “njihovi” su uvijek zločinci.
Nekoliko je prepoznatljivih trigera po kojima se u govoru ili tekstu ili filmu može prepoznati huškački ton. Korištenje riječi koje protivnika prikazuju kao neljude ili čudovišta: „zvijeri“, „ustaše“, „genetski skloni zločinu“, „oni nisu ljudi“, ali i sugeriranje da „oni“ razumiju samo silu ili da je nasilje prema njima opravdano.
Rečenice tipa: „Oni su nam uvijek to radili“, „taj narod je takav“, „svi oni mrze nas“. Premještanje odgovornosti s pojedinaca na čitav narod, vjeru, stranku ili regiju.
Dramatične tvrdnje bez nijansi: „opet nam spremaju isto“, „ako se ne ujedinimo, nestat ćemo“, „moramo se braniti prije nego opet napadnu“.
Slikanje trenutne političke ili kulturne rasprave kao pitanja „golog opstanka“. Govor koji otvoreno potiče osjećaj poniženja: podsjeća na najgore zločine, ali bez prostora za mir, pravdu ili dostojanstvo – sve vodi zaključku da je „osveta prirodna“.
Svako neslaganje ili korekcija podataka proglašava se „neprijateljskom propagandom“. Povjesničari, novinari, pravnici koji upozoravaju na netočne podatke optužuju se za negacionizme.
Nema priznanja vlastitih pogrešaka: „naši nikad“, „mi smo uvijek bili žrtve“. Protivnik se prikazuje kao apsolutno zlo bez ikakvog legitimiteta ili ljudskosti.”, zaključno upozorava profesorica Vukelić.
