Dodir hladnog ekrana – put prema nasilju
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Rujan 2026 13:04
Djeca češće pod prstima osjete dodir hladnog ekrana nego toplu roditeljsku ruku ili zagrljaj. I to je uistinu žalostan trenutak naše sadašnjosti.
Ne znam kako bih započela ovu kolumnu, jer ne mogu samo iz novinarske perspektive. Mogu i iz perspektive nekoga tko je popriličan broj godina, počevši od 2006., proveo u odgojno-obrazovnom sustavu. Sustavu koji je – u odnosu na tada i sada – neprepoznatljiv. Mogu i moram pisati i iz perspektive majke čije dijete pohađa osnovnu školu. Ali i iz kuta sve većeg broja roditelja koji žude za školovanjem djece od kuće. Želim pisati i iz kuta građanina, čitatelja i osobe koja pokušava osvijestiti svaki trenutak vremena u kojemu se nalazimo. A ono nije nimalo bajno. Moramo biti iskreni i realni.
Ipak, ovaj tekst nije zamišljen ni da pljuje po svemu, nalik na one kakve smo sve više skloni čitati i slušati. On bi trebao biti jedan alarmantni, ali i mirni poziv u pomoć. Svima onima koji upravljaju tim (sve)moćnim sustavom iz kojega, na kraju krajeva, stoje samo ljudi. Sila zakon mijenja. A vrijeme je za promjene. Odmah.
Pomisao na mrtvu djecu
Prvi tekst o temi napada u nekoj odgojno-obrazovnoj ustanovi napisala sam nakon poznate tragedije u beogradskoj školi u svibnju 2023. Već sam tada upozorila da nasilne scene iz filmova postaju naša surova realnost. Sama pomisao na mrtvu djecu u meni je budila nagon za vrištanjem. Danima mi je u glavi odjekivala rečenica jednoga oca da ga tješi što je svoju djevojčicu tog jutra ipak poljubio prije odlaska u školu jer to više nikada neće moći učiniti.
Upozorila sam, dan nakon nesretnog beogradskog slučaja, da slični scenariji “samo pukim slučajem i čudom neće ući i na vrata naših odgojno-obrazovnih ustanova u kojima već dugo vremena caruje vršnjačko i ino nasilje koje se redovito opravdava, skriva i gura duboko pod tepih i za koje se traže izgovori prema kojima se nasilnici nerijetko proglašavaju onim prioritetima kojima je potrebna pomoć, a žrtve hodajućim okidačima za ono što im se događa”.
I onda se u prosincu 2024. dogodi Prečko.
I onda se ovih dana ponovi sličan scenarij.
I onda iz glave ugasiš ulogu novinara. Jer znaš da ćeš debelo prijeći granicu profesionalnog i objektivnog, hladnog izvještaja. Jer strah, nesigurnost, neizvjesnost, ozljede i smrt u školama nisu tema o kojoj se izvještava kao o porastu BDP-a.
Scenariji koji ne bi smjeli ni u najgoroj noćnoj mori postati realnost postali su stvarni. Zašto? Tko je tome kriv?
Problem društvenih mreža
Rapidan porast vršnjačkog nasilja vidljiv je čak i neutralnom promatraču. Sve se dodatno pogoršalo dolaskom društvenih mreža koje su u potpunosti preuzele djecu i mlade. I nije to samo hrvatski problem. Ovaj problem diljem svijeta neke su države regulirale čak i zakonskim zabranama pristupa.
Hrvatska, čini se, i u ovom segmentu ide linijom manjeg otpora. Valjda još nije bilo dovoljno važnih “izazova” poput vezivanja za prugu prije dolaska vlaka, ili skakanja sa zgrade na zgradu. Ili guranja prstiju u utičnice. Ili ležanja na cesti dok ne dođe prvo vozilo. Djeca nad vršnjacima vrše nasilje svake vrste, a posljedice se, osim onih psihičkih, ogledaju u samoozljeđivanjima, pa i samoubojstvima žrtava. O mnogim se tim temama šuti.
Mentalno zdravlje, unatoč tragedijama, još uvijek nije u fokusu našeg odgoja. Zato roditelji, često i umjesto igrački za slinjenje prije rasta prvih zuba, djeci u ruke guraju pametne telefone.
Djeca češće pod prstima osjete dodir hladnog ekrana nego toplu roditeljsku ruku ili zagrljaj. I to je uistinu žalostan trenutak naše sadašnjosti.
Ogledalo društva
No, problem nasilja među djecom i mladima nije problem samo društvenih mreža premda smatram da su one jedan od najvećih okidača za takve pojave.
Problem nasilja je ogledalo našeg društva. Društva u kojemu mi to nasilje svakodnevno potičemo, opravdavamo, relativiziramo, pa i nagrađujemo. Ako ničim drugim, onda odsutnošću kazne.
Podbacili su redom i institucije, i ustanove, i javnost, i roditelji.
Institucije se drže rigidnih, za današnje vrijeme prebanalnih, preblagih, pa čak i suviše politički korektnih (primjena) zakona. Ustanove rade po nalogu, i to u klasičnom smislu naše dobro poznate hrvatske birokracije. I tako se sustavno vrtimo u krugu pokušaja da se učini korak naprijed koji na kraju rezultira jednim velikim NIŠTA. Do neke nove tragedije.
Mediji žive od klikova na katastrofe i parazitiraju na njima. Javnost se odavno navikla na manjak empatije.
A roditelji? Neki su inertni, a neki su pustili da djeca (pre)odgajaju njih. Manipulacijom. Oni rijetki, koji ipak gledaju dalje od površnosti života, nadaju se da se slični scenariji više neće ponoviti nijednoj školi.
Potrebna ne samo hitna, već korjenita promjena
Izostanak reakcije ili zakašnjela reakcija na nasilje – nije odgovor.
Odmahivanje rukom, umanjivanje problema i guranje situacija pod tepih – nisu odgovori.
Adrese na kojima se trebaju pronaći hitna rješenja, ali i učiniti korjenite promjene su ministarstva pravosuđa, znanosti i obrazovanja, socijalne skrbi, ali i zdravstva. Osim konkretnijih programa i mjera u školama, najvažniji korak trebalo bi učiniti na polju snižavanja dobi za kaznenu odgovornost. Neka oštrije kazne za počinitelje, ali i roditelje, budu poruka cijelom društvu. Nasilje nikada nije rješenje, ali nipošto ne zaslužuje ni opravdanje. Bilo je dosta. I previše.
Odgovorni su se uglavnom sakrili u svoje urede, a usta su im najčešće puna prevencije. Nažalost, za nju je često (pre)kasno. Jer, kad požar izbije, onda je suvišno govoriti o tome kako i zašto nastaju iskre. Ide se u vatru.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
