Kome odgovara da Srbija uđe u EU?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 19 Rujan 2026 18:04
A mogao bi naslov biti i ovakav: Ljubavni zagrljaj Macrona i Vučića na Simpoziju o svemiru!!! (Da mi je samo čuti kako će o svemiru govoriti Vučić i Macron!)
Sliku ovakvoga zagrljaja i fizičkog dodira rijetko se vidi čak i u otužnim cmakanjima redovitih susreta političara u Europskom parlamentu. ( Vidi sliku na portalu Narod.hr, 10. rujna 2026.) nnRaspojasana ljubav što su se nakon mjesec ili tri ponovno sreli djeluje ne samo nepotrebno, nego i pomalo ljigavo. To je intima koja svakako ne pristaje ozbiljnim političarima koji su postavljeni na čelo svoje države a k tome su muškarci. Još je nekako podnošljivo kad se političarke ljube, uvijek pomisliš kako su možda i majke pa eto, neka ih. Bilo bi nam puno draže da se pozdravljaju ozbiljno i s poštovanjem pa da tako vode i politiku. To doticanje čelima i grljenje vrata sugovorniku svakako nije odraz iskrene ljubavi, osim u jednom slučaju, a mislim da to nije ovaj slučaj, nego potpuno raspamećenje ljudi koji nisu dorasli svojoj ulozi. Možemo li zamisliti da se De Gaulle, A.Mock, H.Kohl ili naš predsjednik Tuđman ovako njuše i dodiruju u službenom susretu? To je gubljenje svake diplomatske pristojnosti i odraz suludog sutona u kojega tone zapadna civilizacija. Netko može reći: pa nisu samo Zapadnjaci to činili, eno sovjetskih genseka kako se ljube u usta sljubljenih trbuha, sjećamo se takvih slika s Černjenkom, Andropovom, Brežnjevom pa i Staljinom. Zagrli te sibirski despot i poljubi slinavim ustima i time izrazi da si njegov povjerenik za sve.
Ovo današnje ljubljenje na političkoj klackalici izraz je sumorne i primitivne ideje života i filozofije bez nade, potvrda one znakovite slike Pariza tijekom Olimpijskih igara kao simbola propasti zapadne civilizacije koje sljubljeni nisu u stanju prepoznati. Plitkost i površnost, lažni idealizam, opsjednutost tjelesnim i sitim, vodi zapadnjačkoga stanovnika u gubljenje orijentacije i trajanje u egzistencijskoj trapuli bez poimanja transcendentnoga.
Kako nama mogu biti autoriteti osobe kojima je nasađen EP? Kakve planove i iskustva, kakvu snagu i znanje imaju likovi poput Von der Leyen ili naše stručnjakinje D. Šuice? Vucic MacronIli ona zvijezda bierfesta gospođa Merkel? Da ne bismo upali u spenglerovski skepticizam ostat ćemo kod gadljivoga dojma i upitanosti kakav je to susret u Parizu što je upro pogled u svemir, susret kojemu je prethodio pogreb krvavog razbojnika srbijanskoga junaka Ratka Mladića koji je ubio tisuće ljudi u Hrvatskoj i BiH. O tom slavnom pogrebu i suglasju raspojasane mase s njegovim zločinima pisalo se dosta i uvidjeli smo: ništa se u Srbiji promijenilo nije. Javno oduševljenje zločinima kao znaku duhovne vrijednosti velikoga mnoštva stanovnika, treba zabrinjavati sve okolne zemlje, a osobito nas u Hrvatskoj. Oglasile su se mnoge članice EU i osudile ovaj ispraćaj krvnika i „mesara Muslimana“ kako Mladića zovu u Bosni, ali Njemačka i Francuska šute. Po čemu su Macronu srodne ideje jednoga Vučića? Kome to imponira u posrnuloj Njemačkoj srbijanski primitivizam?
Pitamo se kakav je to optimizam u očima ove dvije države, što čine glavnu polugu EU, koje one gaje prema Srbiji? I ne samo one. Sva zlodjela koja su počinili srbijanski agresori protiv Kosovara, Slovenaca, Muslimana i Hrvata odvijali su se pred očima cijele Europe, cijeloga svijeta. Nitko nije priskočio u pomoć. Sada, kad su dokazana strašna zlodjela bradatih i obrijanih ratkova i mladića, ne samo da se u Europi slegnulo ramenima, nego se slinavo grli isti četnički vođa, legitimni predsjednik Srbije koja je ponovno uspaljena rakijom i čežnjom za tuđim, spremna krenuti na novu Srebrenicu, Vukovar ili Škabrnju. Jer, nema u njima nigdje pokajanja za zločine, nigdje ni traga svijesti zbog razbojništava i planiranoga likvidiranja tisuća ljudi, monstruoznih planova koji se nisu, na sreću po nas, ostvarili u cijelosti.
Znalci i neznalice jednakom žestinom razgovaraju o geopolitičkim odnosima, planovima, interesima i sporazumima, iako nitko ne zna što se zapravo događa. Nismo u mogućnosti zaviriti u dokumente stare osamdeset godina, a kamoli u nove tajne sporazume i potpise ovih sadašnjih vladara svijeta koji po duhovnosti neodoljivo podsjećaju na one kaplare i genseke što su vodili narode u ratove dvadesetoga stoljeća. Kakve su to kreature koje gledamo u liku Putina, Trumpa, kineskih vođa, španjolskih ili engleskih čelnika? I drugih, dakako. Danas kapitalizam i socijalizam jednako prati dekadansa i ugasnuće duhovnoga stvaralaštva, nestajanje duha a time i morala u čovječjem društvu.
Zagrljaj u Parizu odraz je upravo toga ravnodušnoga prema zločinu i njuškanja ispraznoga vonja tuđega vrata.
A kako znamo da se nisu pokajali ti srbijanski miljenici Pariza i Londona pa čak i Washingtona? Ne zbog izostanka takozvane „isprike“, kako to zovu naši nemušti političari, isprika se daje kad nekoga gurneš laktom u tramvaju. Ne zbog izostaloga pokajanja u deklarativnom smislu, nego zbog isticanja namjere da ponove ono isto što su radili u tri rata protiv Hrvata. comission12Oni najavljuju, on najavljuje, taj miljenik europski, „drugo poluvrijeme“. Kako to raditi u relativnom miru koji hara Europom a zovu ga hibridni rat, pritajeni i kojekako još. To se može obaviti na druge sofisticirane načine: palimo obalu, palimo tvornice, palimo šume, a ako pri tom netko pogine, jedan ustaša manje. Uspjelo je ubiti tri čovjeka u omiškom požaru, a možda će još netko stradati. Tko je to potpalio? Ne znamo. Ako ne možemo paliti duž obale toliko nam dragog Jadrana, zapalimo oko Tomislavgrada, Kupresa, Vukovara! Ni do Dubrovnika nije daleko, ta tik iza leđa je blago nama Trebinje, a bit će i tamo nešto od onih centara za njihove kulturne potrebe, možda svrati kakva karabatićka ili lepa brena i slične kulturne veličine, a možda dovedu i kakvu našu pevaljku. Najčešće stranoga imena, ali domaća roba. Do Dubrovnika nekoliko koraka. Najprije malo dima, a potom vatra.
Kome odgovara da Srbija uđe brzo i još brže u EU? Kaže naš Premijer kako je nama stalo da Srbija što prije uđe u EU, ali prije toga mora ispuniti neke od propisa koje smo mi jedva jedvice ispunili. (Bože, koja servilnost!) Iako nismo haračili po ničijoj zemlji. Ovo da nismo haračili pišem ja, misleći na užas koji je prohujao nad Našom jadnom i lijepom u tom trenutku.
A što bismo mi to dobili da oni uđu u EU? Voljeli bismo da nam to netko odgovori. Osim toga, imam nekako čudan osjećaj da su oni već ipak u EU. Ulaze li preko šengenske granice kako hoće? Imaju li tu svoje novinske i TV agencije? Jesu li u Parlamentu? Imaju li velika i privilegirana prava u ekonomskom smislu? Dobivaju li mirovine kao agresori protiv Hrvatske? Kupuju li naše nekretnine kao da su članovi EU?
Zajedno s našim jatacima ostvaruju čudovišna privatna bogatstva, a onda prijete i lažu kako ih ustaše maltretiraju.
A što bi bilo da smo izgubili Domovinski obrambeni rat?
Danas se u ovom odurnom pariškom poljupcu ne otkriva samo gadna beskonačnost podlosti politike, nego i proždiruća laž i pohlepa, istrjebljujuća pohota novih gejova i parada ponosa, a nadasve zarobljenost u svetom bezumlju koje stoji na bezbožničkom oltaru.
I što danas predstavljaju javna glasila, burza, parlament, gradska skupština kad svakoga dana pridonose poniženju i padu običnoga čovjeka koji grebe noktima po glatkoj površini okomite plohe jer bi htio na svjetlost i zrak, na rodnu ličku njivu, u svoj kutak pod staro hladovito djedovsko drvo koje donosi plod. A kad isplovi na površinu zemlje, ugleda čovjek goleme hrpe smeća od kojih najgori ološ zarađuje i smješka se iza zatvorenih škura svoje vile u toploj uvali mora. Na plaži ograđenoj žicom. Radno vrijeme ministarstva je završeno.
Neki su zapisali da se već 1990. kupovali stari rudnici i u njih gurao otpad, danas se javno vozi i ne prebire. Eno stoji i naš zagrebački ne samo na Jakuševcu, nego i na Sljemenu, desnoj obali Save i nizu javnih i tajnih smetlišta, dok sekta možemukte putuje okolo naokolo, otkriva puno manje hrpe od jakuševačkog brda u kojem je pohranjena i jedna ruka nevinoga čovjeka za koju nitko nije odgovarao. Ne znam kako se zove taj stradalnik i pribrajam ga našim braniteljima, odajem počast radniku, poput one iz Kranjčevićevoga stiha.
A za sve neraskajane o kojima smo ovo zapisali vrijedi i ovaj Psalam 59, 15-16: „Uvečer se vraćaju, reže poput pasa i trče po gradu./ Nek lutaju okolo tražeći hranu i kad se nasite, neka zavijaju.“
Obrana je naša u zvonu zvona, zvonila su, a zvone i danas. Zvone na svakoj kapeli i svakoj crkvi pa i na onoj za koju su mislili da nikada više ne će: u našemu Zrinu. Donose nam duh koji diše gdje hoće unatoč svemu.
