Pulska tolerancija iza bubnjeva i policijske šutnje

Pin It

Prvi put Hod za život u Puli. Okupilo se mnoštvo ljudi. Na tržnici i  'protuhodači' s transparentima - Istra24

No, praksa je u subotu, jasno i glasno, ovjekovječena fotografijama i snimkama, pokazala jedno sasvim drugo lice. Takva “tolerancija” bila je plastični primjer svojevrsnog ispita demokracije na kojemu su te subote mnogi – popadali. Uz izostanak očekivane reakcije policije. A to je, mora se priznati – presedan koji postavlja mnogobrojna pitanja.

Hod za život, koji se ove godine održava u 19 gradova diljem Hrvatske, prošle je subote po prvi put održan u najvećem istarskom gradu koji se, poput kakve turističke atrakcije, u javnosti diči “etiketom” tolerantnoga grada – Puli. Pulska tolerancija isfurava se kao svojevrsni brend. Taj brend promiče se, tobože, na društvenim mrežama, u svakodnevnom životu, u medijima, ali prvenstveno u narativu političara. No, praksa je u subotu, jasno i glasno, ovjekovječena fotografijama i snimkama, pokazala jedno sasvim drugo lice. Takva “tolerancija” bila je plastični primjer svojevrsnog ispita demokracije na kojemu su te subote mnogi – popadali. Uz izostanak očekivane reakcije policije. A to je, mora se priznati – presedan koji postavlja mnogobrojna pitanja.

Što je, zapravo, tolerancija?

Riječ tolerancija po svojoj definiciji predstavlja uvažavanje tuđih stavova, a dolazi od latinske riječi tolerantia što znači podnošenje ili trpljenje. Kad govorimo o trpljenju, svima nam je poznat, recimo, prag tolerancije na bol. Hrvatska enciklopedija u tom kontekstu donosi sjajno objašnjenje tolerancije. Ona je “sposobnost podnošenja stresa, boli, napora ili frustracije, bez većih teškoća i pružanja otpora”. Neki ovu sposobnost očito nemaju ni u tragovima.

A ono što smo vidjeli u Puli bilo je upravo pružanje otpora toleranciji i demokraciji. I to upravo od strane onih kojima su usta puna i jednoga i drugoga, uz neizostavno “prihvaćanje”, “inkluzivnost” i “ljubav”. (Očito samo kad je riječ o istomišljenicima.)

Gdje je policijska zaštita?

Potpuno je nebitno tko Hod za život podržava, a tko ne. Ono što se u subotu dogodilo (u) Puli prosvjedom protiv Hoda i nečinjenjem policije, jasno je i jednostavno.

Ako organizatori Hoda imaju Ustavom zajamčenu slobodu koristiti svoje pravo na okupljanje, tko se sjetio uskratiti im to pravo?

Ako je povorka Hoda pravodobno prijavljena i odobrena joj je određena trasa kretanja, tko je dopustio da se nešto ili netko ispriječi na tom putu?

I, na kraju, ali nipošto i manje važno: sukladno članku 5. Zakona o javnom okupljanju, “kod zakonito prijavljenog mirnog okupljanja ili javnog prosvjeda policija je dužna štititi slobodu govora i javnog nastupa te spriječiti ometanje ili onemogućavanje okupljanja”. Ako je tako, gdje je zapelo? Točnije, ZAŠTO je zapelo? Da opet pogledamo javnosti dostupne fotografije i snimke?

Da je situacija drukčija…

Podsjetimo i na još jedan članak Zakona o javnom okupljanju.

Prema članku 16., policija je nadležna za održavanje javnog reda i mira na mjestu održavanja skupa i u njegovoj neposrednoj blizini.

Sukladno Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima, “policija štiti život, prava, slobodu i sigurnost ljudi te javni red i mir, zbog čega ima vlastitu obvezu zaštititi sudionike zakonitog skupa od nasilja, prijetnji i drugih protupravnih postupanja”.

O.K. Zamislimo sada samo na trenutak jednu drugu povorku. Onu koja je “ukrala” lipanj iz kalendara.

Pa zamislimo da je nekoliko osoba koje se ne slažu s porukama te parade sjelo nasred ulice i prepriječilo put sudionicima. Kako bi tada reagirala policija? Sigurno ni približno onako kako je reagirala u subotu u Puli. Oni koji bi sjedili na asfaltu u toj situaciji, sami bi se morali “ispratiti” do prve “marice”. Neka me slobodno netko demantira.

Svjedočanstvo bračnog para Karlović

I baš kao što se molitelji svake prve subote u mjesecu susreću s nevjerojatnom dozom “tolerancije” zapakiranom u već prepoznatljivu buku (o)bijesnog bubnjanja, tako se na pulskom Forumu bubnjalo dok je obitelj Karlović govorila o životu i smrti svog četverogodišnjeg djeteta.

I dok se diljem svijeta ljudi kroz medije hrane izokrenutim vrijednostima i stavovima koji nadrastaju (ili bolje reći, guraju u ponor!) ljudske odluke, u Puli je jedan bračni par pokazao jednu drugu, pravu sliku ljudskosti.

Jer dok se pod “humanost” serviraju sve češće vijesti o eutanaziranoj djeci, kao da se radi o odluci hoćeš li biljku koja će uvenuti još jednom zaliti ili ipak baciti iz tegle u smeće, bračni par Karlović dao je svijetu primjer odlučivši svom djetetu podariti onoliko života koliko mu je bilo zapisano u Božjem planu.

Unatoč svjedočanstvu koje bi svakog iole pristojnog, normalnog i empatičnog čovjeka natjeralo makar da se zamisli nad onim što je čuo, glasno bubnjanje činilo je sve da se svjedočanstvo ni ne čuje. I opet – zašto policija nije reagirala?

“Uzalud vam trud, svirači”

Već prilikom same najave Hoda za život u Puli, društvene mreže, na kojima se nalazi i, kako znamo, puno anonimnih “heroja” – gorjele su od komentara. No, unatoč gomili bezočnih izmišljotina, laži i konstrukcija pojedinih medija, poruka Hoda je poslana.

Nije ovdje stvar podržavanja ili nepodržavanja Hoda. Ovdje je stvar protuustavnog i protuzakonitog ponašanja prosvjednika i policije.

Međutim, iako sigurno ne spada u glazbeni ukus subotnjih prosvjednika, čini se da im izvrsno pristaje stih “Uzalud vam trud, svirači”. Jer demokracija je mogućnost da se javno čuje, ali i poštuje svako mišljenje i svačiji stav, ma koliko se nekome ne sviđao. A tolerancija je podnošenje i onih mišljenja s kojima se netko ne slagao.

Zato su na ispitu demokracije i tolerancije pali svi protivnici prvog pulskog Hoda za život. Zaključak je jasan kao dan: policija nije poduzela mjere radi zaštite sudionika Hoda prema trećim osobama. Zašto? Pričekat ćemo odgovor do idućeg Hoda. Koliko čujem, bit će daleko više sudionika nego ove godine.

A glasno bubnjanje ionako ne može utišati istinu.

Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr