Hrvatska pred novim pitanjem suvereniteta i mogućeg ograničavanja sloboda: Što krije WHO?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Listopad 2026 13:16
Pandemijski sporazum Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) predstavlja se kao važan korak prema zaštiti čovječanstva od budućih zdravstvenih kriza. No, iza najava međunarodne solidarnosti, zajedničke pripravnosti i učinkovitijeg odgovora na pandemije, otvaraju se brojna ozbiljna pitanja.
Pitanja o nacionalnom suverenitetu, ulozi farmaceutske industrije, nadzoru nad zdravstvenim politikama i mogućim posljedicama za građanske slobode. Dok WHO nastavlja pregovore o ključnim dijelovima sporazuma, Hrvatska se suočava s pitanjem koje zaslužuje mnogo više javne pozornosti: tko će u sljedećoj pandemiji stvarno odlučivati o životima hrvatskih građana?
Sporazum koji izaziva nepovjerenje
Svjetska zdravstvena skupština 20. svibnja 2025. usvojila je Sporazum o pandemijama. Riječ je o međunarodnom dokumentu kojim WHO i njegove države članice žele uspostaviti novi okvir za sprječavanje budućih pandemija i odgovor na njih. Iako je sporazum predstavljen kao povijesni uspjeh međunarodne suradnje, njegovo usvajanje nije otklonilo sumnje koje su pratile višegodišnje pregovore. Naprotiv. Iskustva pandemije COVID-19 potaknula su dio stručne, političke i šire javnosti na postavljanje pitanja o stvarnim ciljevima i mogućim dugoročnim posljedicama novog međunarodnog zdravstvenog sustava.
Portal Narod.hr još je u svibnju 2025. upozoravao na moguće ugrožavanje nacionalnog suvereniteta, ukazujući na to da bi međunarodno usklađivanje zdravstvenih politika moglo oslabiti samostalnost država u kriznim situacijama. Danas, više od godinu dana nakon usvajanja temeljnog dokumenta, jedan od njegovih ključnih dijelova i dalje nije dovršen.
Prema službenim podacima WHO-a od 18. rujna 2026., pregovori o mehanizmu razmjene patogena i raspodjele koristi od njihove uporabe, poznatom kao PABS, još traju. Bez njegova dovršetka sporazum ne može prijeći u predviđenu fazu potpisivanja i ratifikacije.
Postavlja se pitanje zbog čega se međunarodni sporazum takvog političkog i pravnog značaja predstavlja kao povijesno postignuće dok se o jednom od njegovih najvažnijih mehanizama još pregovara.
Hoće li Hrvatska sama odlučivati u sljedećoj pandemiji?
Jedna od najvećih dvojbi vezanih uz pandemijski sporazum odnosi se na budući položaj nacionalnih država. WHO tvrdi da sporazum poštuje suverenitet svojih članica. U njegovu članku 22. izričito je navedeno da organizacija ne dobiva ovlast državama nametati obvezno cijepljenje, zatvaranje društva, ograničenja putovanja ili druge konkretne zdravstvene mjere. Međutim, pravna zabrana izravnog nametanja mjera nije isto što i potpuna odsutnost međunarodnih obveza.
Sporazum predviđa koordinaciju u području epidemiološkog nadzora, razmjene informacija, zdravstvene pripravnosti, financiranja i dostupnosti medicinskih proizvoda. Države koje ga ratificiraju preuzet će određene obveze u tim područjima, a dio provedbenih mehanizama tek treba biti preciziran.
Upravo zato otvara se pitanje hoće li se stvarni utjecaj međunarodnih institucija ostvarivati ne izravnim naredbama, nego kroz mrežu prihvaćenih obveza, preporuka, zajedničkih standarda i institucionalnih očekivanja. Takav utjecaj nije automatski dokaz gubitka suvereniteta, ali jest razlog za temeljitu pravnu analizu.
Iskustvo pandemije koronavirusa
Posebno je problematično ako građani tek nakon prihvaćanja međunarodnog dokumenta saznaju kakve praktične posljedice proizlaze iz njegovih odredbi. Iskustvo pandemije koronavirusa pokazalo je koliko brzo izvanredne zdravstvene okolnosti mogu promijeniti svakodnevni život i otvoriti pitanja odnosa između javnog zdravlja i temeljnih prava.
Zato nije dovoljno dobiti uvjeravanja da WHO neće donositi nacionalne zakone. Građani imaju pravo znati koje će obveze preuzimati njihove vlade i koliko će prostora ostati za samostalno odlučivanje.
Znanstvenik Vrček upozoravao na mogućnost globalne kontrole
Među kritičarima pandemijskog sporazuma istaknuo se hrvatski znanstvenik, profesor Valerije Vrček, koji je još 2024. upozoravao na opasnosti pretjerane centralizacije zdravstvenih politika. U tekstu objavljenom u Glasu Koncila, a prenesenom na portalu Narod.hr, Vrček je problematizirao potrebu uspostavljanja novog međunarodnog mehanizma za upravljanje pandemijama. Postavio je pitanje može li međunarodno upravljanje zdravstvenim krizama doista poboljšati zaštitu stanovništva ili postoji opasnost da dodatna birokracija postane sredstvo političkog utjecaja.
Vrček je upozorio da globalna institucija koja dobiva sve važniju ulogu u javnozdravstvenim politikama može predstavljati prijetnju samostalnosti država i osobnim slobodama građana. Njegova kritika posebno je usmjerena prema mogućnosti da se potreba za zdravstvenom sigurnošću koristi kao opravdanje za sve snažniju međunarodnu kontrolu.
Govoreći o mogućnosti nove „pandemije X”, Vrček je izrazio sumnju da bi se međunarodni okvir mogao koristiti za ponovno mobiliziranje javnosti oko izvanrednih zdravstvenih prijetnji. Takve ocjene predstavljaju njegov kritički stav, a ne dokaz da WHO planira namjerno izazvati buduću pandemiju. Ipak, otvaraju pitanje gdje završava opravdana zdravstvena pripravnost, a počinje politička koncentracija moći.
Plenković podržava globalni pristup
Posebnu pozornost zaslužuje položaj Hrvatske i odnos premijera Andreja Plenkovića prema međunarodnoj zdravstvenoj politici. Plenković je još krajem 2020., tijekom pandemije COVID-19, otvoreno podržavao zajednički globalni pristup zdravstvenim krizama, naglašavajući važnost WHO-a kao vodećeg međunarodnog autoriteta u području javnog zdravstva.
Podsjetimo, hrvatski premijer tada je isticao potrebu koordinirane komunikacije o cijepljenju. Pozivao je medije da se aktivnije uključe u informiranje javnosti.
Njegove izjave izazivale su kritike dijela javnosti koji je smatrao da političke vlasti pokušavaju suziti prostor za drukčija mišljenja o epidemiološkim mjerama.
Je li Hrvatska dovoljno upoznata s posljedicama?
Upravo u tom kontekstu postavlja se pitanje kakav će biti odnos hrvatske Vlade prema pandemijskom sporazumu WHO-a. Hoće li Hrvatska bez većeg protivljenja prihvatiti međunarodno dogovorene obveze? Ili će ipak prije ratifikacije biti provedena široka javna i parlamentarna rasprava?
Hoće li građani imati priliku čuti neovisna pravna mišljenja o mogućim posljedicama sporazuma? I najvažnije, može li hrvatska javnost očekivati da će se o pitanjima koja bi u budućnosti mogla utjecati na temeljna prava odlučivati uz odgovarajući demokratski nadzor?
Prema stanju pregovora u listopadu 2026., postupak potpisivanja i ratifikacije sporazuma još nije otvoren jer dodatak PABS nije usvojen. Međutim, upravo zato sada postoji mogućnost da se o njegovim posljedicama raspravlja prije preuzimanja međunarodnih obveza.
Farmaceutska industrija i raspodjela cjepiva: Tko će imati korist?
Još jedno osjetljivo pitanje pandemijskog sporazuma odnosi se na sustav PABS, koji bi trebao urediti razmjenu patogena, njihovih genetskih podataka te pristup cjepivima, lijekovima i dijagnostičkim sredstvima. Prema WHO-u, cilj je omogućiti pravedniju raspodjelu medicinskih proizvoda, osobito prema državama koje u pandemiji imaju slabiji pristup zdravstvenim resursima.
No, pregovori pokazuju da uspostavljanje takvog sustava nije jednostavno. U srpnju i rujnu 2026. države članice nastavile su raspravljati o ugovornim obvezama, definiranju koristi od razmjene patogena i pravilima upravljanja sustavom.
Time se otvara pitanje odnosa WHO-a, nacionalnih država i velikih farmaceutskih proizvođača.
Tko će imati prednost pri raspodjeli ograničenih količina cjepiva? Pod kojim će uvjetima farmaceutske kompanije sudjelovati u međunarodnom sustavu? Hoće li ugovori biti javno dostupni i hoće li države moći provjeravati način određivanja cijena?
S obzirom na iskustva pandemije COVID-19, tijekom koje su ugovori o nabavi cjepiva i trošenje javnog novca izazivali brojne političke rasprave, takva pitanja ne bi smjela ostati izvan fokusa javnosti. Nije dokazano da je pandemijski sporazum osmišljen radi pogodovanja farmaceutskim kompanijama. No, nedostatak transparentnosti u budućim ugovornim odnosima mogao bi stvoriti prostor za sukobe interesa i dodatno narušiti povjerenje javnosti.
Borba protiv dezinformacija ili opasnost za slobodu govora?
Pandemija COVID-19 pokazala je koliko je snažan utjecaj državnih institucija, medija i digitalnih platformi na oblikovanje javne rasprave u kriznim situacijama. Tijekom pandemije brojne su izjave, znanstvene pretpostavke i političke odluke bile predmet sporova. I različita tumačenja zdravstvenih rizika nerijetko su dovodila do podjela među građanima.
Pandemijski sporazum WHO-a uključuje i odredbe o boljoj komunikaciji zdravstvenih informacija te jačanju povjerenja u znanstveno utemeljene podatke. Takvi ciljevi sami po sebi nisu sporni, ali pitanje je kako će se provoditi. I tko će u praksi određivati granicu između opasne dezinformacije, pogrešnog mišljenja i legitimne znanstvene kritike?
Upravo se u tom području pojavljuje rizik da se poželjna borba protiv netočnih informacija pretvori u ograničavanje otvorene rasprave. Sporazum sam po sebi ne uspostavlja međunarodnu cenzuru niti WHO-u daje ovlast da zabranjuje medijske objave. No, odredbe o javnoj komunikaciji moraju se provoditi uz poštovanje slobode izražavanja, pluralizma mišljenja i prava na kritiku institucija.
Sumnju ne bi trebalo proglašavati dezinformacijom samo zato što je usmjerena prema odlukama međunarodnih zdravstvenih autoriteta. U demokratskom društvu javnost mora imati pravo kritizirati zdravstvene politike. Osobito kada njihove posljedice mogu zadirati u osobne slobode.
Zašto se toliko inzistira na novom međunarodnom okviru?
Da pandemijski sporazum ostaje visoko na međunarodnoj političkoj agendi, pokazali su događaji iz rujna 2026. Tijekom sastanka u Ženevi, održanog od 14. do 18. rujna, države članice WHO-a nastavile su raditi na dodatku PABS. Nekoliko dana poslije, 25. rujna, pitanje pripravnosti za buduće pandemije ponovno je bilo na dnevnom redu sastanka na visokoj razini Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Svjetski čelnici ponovno su naglasili potrebu dovršetka pregovora i uspostave međunarodnog sustava suradnje.
Takva politička odlučnost može se tumačiti kao pokušaj da se isprave slabosti uočene tijekom pandemije COVID-19. No, istodobno izaziva pitanje koliko se prostora ostavlja javnoj raspravi u državama koje bi trebale prihvatiti sporazum.
U svibnju 2027. očekuje se razmatranje dodatka PABS na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini. To znači da proces ulazi u novu važnu fazu. Upravo bi to razdoblje trebalo iskoristiti za transparentno predstavljanje svih spornih odredbi, umjesto da se međunarodni politički dogovor naknadno predstavlja kao neizbježna obveza.
Zašto se u Hrvatskoj više ne raspravlja o sporazumu?
Dok međunarodne institucije nastavljaju pregovore o novom sustavu zdravstvene pripravnosti, ostaje pitanje koliko su hrvatski građani informirani o odredbama koje bi njihova država mogla prihvatiti. Zbog potencijalnog utjecaja sporazuma na javnu potrošnju, zdravstvenu politiku i međunarodne obveze, njegova bi ratifikacija trebala biti popraćena otvorenom i argumentiranom raspravom.
Prije bilo kakve konačne odluke bilo bi važno objaviti pravnu analizu sporazuma, jasno navesti financijske obveze te obrazložiti odnos njegovih odredbi prema Ustavu Republike Hrvatske i postojećem zdravstvenom zakonodavstvu.
Hrvatska je tijekom pandemije koronavirusa već iskusila ograničenja kretanja, zabrane okupljanja, COVID potvrde i druga izvanredna ograničenja svakodnevnog života. Upravo su ta iskustva razlog zbog kojeg građani imaju pravo zahtijevati precizna jamstva o tome kako će se donositi odluke u budućim krizama. Pritom nije dovoljno oslanjati se samo na uvjeravanja međunarodnih dužnosnika da će nacionalni suverenitet biti očuvan.
Takve tvrdnje trebaju biti potkrijepljene pravnim odredbama i transparentnim postupcima. Ako se od građana očekuje povjerenje u novi međunarodni sustav, onda im se mora omogućiti uvid u sve njegove potencijalne posljedice.
Zdravstvena sigurnost – izgovor za slabljenje demokratskog nadzora?
Pandemijski sporazum WHO-a otvara znatno šira pitanja od same međunarodne suradnje u borbi protiv zaraznih bolesti. U njegovu su središtu odnos nacionalnih država i međunarodnih institucija, odgovornost političkih vlasti, način financiranja zdravstvenih mjera, uloga farmaceutske industrije i zaštita temeljnih građanskih sloboda. Iako službeni tekst ne daje WHO-u ovlast da državama nameće zatvaranja ili obvezno cijepljenje, time nisu uklonjena sva pitanja o dugoročnom utjecaju međunarodnih obveza na nacionalne zdravstvene politike.
Zato zabrinutost zbog pandemijskog sporazuma ne bi trebalo automatski odbacivati kao neutemeljenu ili protivnu znanosti.
Naprotiv. Upravo dokumenti s mogućim dalekosežnim posljedicama zahtijevaju najvišu razinu transparentnosti, stručne analize i demokratskog nadzora. Za Hrvatsku je presudno pitanje hoće li njezini politički predstavnici prije prihvaćanja novih obveza omogućiti javnosti da razumije njihov sadržaj i posljedice. Nakon iskustva pandemije COVID-19, povjerenje građana ne može se tražiti samo na temelju obećanja da se sve čini radi njihove sigurnosti. Ono se mora opravdati otvorenošću, odgovornošću i jasnim jamstvima zaštite njihovih prava.
Ako je pandemijski sporazum doista osmišljen radi boljeg odgovora na buduće zdravstvene krize, njegovi zagovornici trebali bi imati interes odgovoriti na svako ozbiljno pitanje o njegovim odredbama. U protivnom će sumnje nastaviti rasti. I to osobito među građanima koji smatraju da se tijekom posljednje pandemije o njihovim pravima prečesto odlučivalo bez dovoljno javne rasprave.
Hrvatska ne bi trebala prihvatiti međunarodne obveze takvog značaja bez jasnih odgovora o njihovim granicama, troškovima i demokratskoj kontroli. Zdravstvena sigurnost važna je zadaća države. No, ona ne smije postati opravdanje za smanjivanje transparentnosti i slabljenje prava građana da nadziru one koji u njihovo ime odlučuju.
