Uputa za maturu: Ne morate čitati, a uskoro ni pisati!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Listopad 2026 18:11
Dramatična nacionalna sapunica zvana državna matura, koja jednako kida živce djeci, roditeljima, profesorima, ali i medijima, dobiva još jedan nastavak. Epizoda se, parafrazirano, zove: “Ne morate čitati, a uskoro ni pisati!”.
Ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) Vinko Filipović najavio je pretprošli tjedan još jednu “briljantnu” promjenu koja se tiče državne mature. U manje od dva dana njegova ideja o tome da maturanti, uz postojeći interpretacijski tekst u sklopu mature iz Hrvatskog jezika, mogu birati esej na zadanu temu, dovela je struku na rub sloma živaca. S potpunim pravom.
Gotovo 900 nastavnika, sveučilišnih profesora, akademika, književnika i kulturnih djelatnika u manje od 48 sati potpisalo je peticiju “Apel za knjigu na maturi”. U njoj se traži da matura i dalje obvezno uključuje poznavanje i pisanu interpretaciju književnih djela te njihovo povezivanje sa suvremenim životom. No, čini se da Vinko Filipović književna djela smatra suvišnima. Kako drukčije objasniti njihovo nuđenje kao “izbora”, a ne kao jedine normalne opcije za dokaz pismenosti i rječitosti maturanata?
Stvarnost referata i maturalnih radova – umjetna inteligencija!
Zašto bismo uopće koristili mozak? Izgleda da je to glavno pitanje 21. stoljeća. Vremena koje je, ukoliko se ne dogodi hitno resetiranje umova, osuđeno na propast.
Koliko smo željeli “novitete u obrazovanju”, “pametne ploče” i “pomoć umjetne inteligencije”, toliko smo usporili rad dječjih mozgova. Od najranije dobi djeca sline po mobitelima i tabletima. Doslovno. Jer, nekima su ovi predmeti postali zamjenske igračke za “glodanje” da ih manje boli kad rastu prvi zubi. Moždane vijuge osudili smo na – preranu smrt.
S jedne strane Ministarstvo je iz škola izbacilo uporabu mobitela, a s druge se domaće zadaće mahom oslanjaju na upute tipa “pretraži na Google-u”, “istraži na internetu”, “snimi i pošalji”. A unatoč digitalizaciji svega i svačega, pa i domaćih zadaća, na leđima su im svakoga dana torbe težine građevinskog materijala. No, 20 kilograma cementa je sitnica u usporedbi s dnevnom dozom nastavnih predmeta u kojima se broje udžbenici, radne bilježnice, radni listići, bilježnice, pribori za pisanje, geometriju i Likovnu kulturu, kutija iz Tehničke kulture, oprema za TZK i ljepilo. Plus sama torba.
U praksi imamo atrofirane mišiće i mozgove, zajamčen početak skolioze i kifoze već oko 10. godine života, ali bitno da nam referate i kasnije maturalne radove piše – umjetna inteligencija! (I još, po mogućnosti, pretražuje njih petero zajedno, pa prepišu isto.)
Od nekadašnjih generacija koje su bile britke, vješte i elokventne, dobili smo tek takve izuzetke i gomilu djece kojima je životni san skupljanje “lajkova” i objavljivanje “selfieja”. Tužna stvarnost.
‘Nešto bliže svakodnevnom životu’
No, bitno je da je Vinko Filipović iz sveznajućeg i nedodirljivog Centra za vanjsko vrednovanje (koga ili čega, više nitko ne zna) pojasnio da bi učenici na maturi trebali argumentirati stavove i pisati o temama koje su im bliske. “Nešto bliže svakodnevnom životu.” (Da sam u toj komisiji, koja čita i provjerava radove, bilo bi me, iskreno, strah saznati što je današnjim maturantima uistinu blisko. Što očekivati? Nekog novog Dostojevskog, Prousta ili Mihalića – sigurno ne.)
Iz NCVVO smatraju da svi maturanti iz škole trebaju izaći s funkcionalnom pismenošću. No, koliko toga ćemo saznati iz, primjerice, eseja o stilu odijevanja? Prilagođavanje učenicima trebalo bi se odnositi na primjenu određenog nastavnog principa, a ne prepuštanje mature učenicima!
Ako je matura “ispit zrelosti”, zar NCVVO smatra da hrvatski maturanti nemaju kapacitet za čitanje Zločina i kazne i raspravu o glavnom liku? Esej se, kažu, neće vrednovati ako je, među ostalim (pazite ovo!) napisan velikim tiskanim slovima. Stvarno? Propustili su sate učenja pisanih slova ili se i to zbilja mora naglasiti?!
Što o svemu misli ministar diplomirani veterinar?
Zanima li vas što o svemu misli ministar obrazovanja, po struci diplomirani veterinar?
Radovan Fuchs o ovoj je temi poručio da prijedlog još nije konačan i da će prije donošenja odluke biti razmotrena različita stajališta.
“Mi ćemo saslušati, vidjet ćemo argumente jedne i druge strane i onda će se donijeti odluka. Ovo nisu definitivne odluke”, rekao je ministar. Čudno da i to nije “prebacio” na leđa jedinica lokalne samouprave, kao neke druge odluke… Ali, ima vremena…
Ne znam više što bih rekla osim da, nakon svega viđenoga i doživljenoga u posljednjih 20 godina, otkako sam počela raditi u odgojno-obrazovnom sustavu, duboko žalim svu ovu djecu koja već od najmanjih nogu gube vid na ekranima umjesto da u najljepšoj dobi mladenaštva osjete što znači biti “u potrazi za izgubljenim vremenom”.
Podilaženje novim generacijama i(li) kapitulacija kritičkog rasuđivanja?
Granica između metodičke prilagodbe i intelektualne kapitulacije izuzetno je tanka ako ćemo suditi po eksperimentima koji dolaze iz “školske kuhinje”.
Je li izbor između interpretacije Raskoljnikova i rasprave o stilu odijevanja doista prilagodba učenicima, ili vrlo glasna poruka o dopuštenom napuštanju čitanja?
Književnost nije samo “teža” opcija na maturi. Ona je najprofinjeniji simulator ljudskog iskustva. Iskustva koje upravo kroz knjigu, kroz psihološke karakteristike likova, otvara put da osjećamo, proživljavamo i propitujemo svoju empatiju, svoje kritičko mišljenje, svoje stavove i sposobnost da iz književnog teksta izvučemo i ponesemo sve ono vrijedno za naš vlastiti život. Učiniti to nečim “izbornim”, znači svjesno zaobići sve navedeno.
Zašto nove generacije djece sve slabije razumiju složene rečenice? Zašto se gubi smisao za emocionalne nijanse? Zašto se prednost u pisanju daje umjetnoj inteligenciji, a ne vlastitoj kreativnosti?
Jer netko knjigu čini “izborom”. I sve dok tako izgleda pravac u kojemu ide naše školstvo, knjiga koju ćemo dati nekim budućim generacijama imat će tek – prazne listove.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
