Navijači Hajduka su unaprijed osuđeni na medijsko i političko kamenovanje!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 22 Listopad 2026 13:01
A da se prisjetimo malo Domovinskog rata? Da se prisjetimo potresa? Prikupljanja pomoći potrebitima? Tko je uvijek bio prvi u redu kad je trebalo? “Huligani”.
Tko su nogometni navijači? Za početak, oni kojima u mnogočemu skidam kapu. Jer, kad se u Hrvatskoj samo izrekne verbalni konstrukt “navijačka skupina”, zbog represivnog postupanja i medijskog praćenja navijača, prvo što ljudima pada na pamet je – huliganizam. A da se prisjetimo malo Domovinskog rata? Da se prisjetimo potresa? Prikupljanja pomoći potrebitima? Tko je uvijek bio prvi u redu kad je trebalo? “Huligani”.
Jeste li ikada razgovarali s navijačima, ili ste ih, očekivano, već pri prvom pogledu, svrstali u ladicu koja im, po stereotipu, “pripada”? “Razbijači.” “Divljaci.” “Manijaci.” A u novije vrijeme “Ljudi u crnom.” “Fašisti!” “Ustaše!”
Šteta što je u ljudskom poimanju pojedinaca i skupina sve krasno, “bijelo” i nevino, dok ne dođe prva mrlja. A uz svesrdnu medijsku i političku pomoć, nema tog odstranjivača koji će je kasnije oprati.
Torcida i sporni korteo
Split, naš predivni hrvatski biser Jadrana, iznjedrio je navijačku skupinu Torcida. Ona je, kako već i ptice na grani znaju, jer se događaj rekonstruirao do zadnjeg DNA svakog sudionika, uoči nedavne utakmice protiv Ajaxa, čiji se navijači sami identificiraju kao “Superžidovi”, priredila brutalan korteo. Antisemitski uzvici nesumnjivo su išli u džep suprotstavljenoj navijačkoj skupini, osobito uz vizualni dojam pojačan lijesom s natpisom Ajax.
Glupost, pretjerivanje, sramotu i nered treba jasno imenovati i sankcionirati. Da je bilo lijepo za čuti i vidjeti – nije. No, je li medijsko napumpavanje Torcidu prokazalo kao najvećeg krivca trenutnog društvenog poretka u državi? Jest.
Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava, uz nekoliko članova stranke, upravo je u Splitu jučer javno, jasno i glasno, na konferenciji za medije, optužio te iste medije, ali i Ministarstvo unutarnjih poslova za političko-medijsku hajku na Torcidu. Podsjetio je da zakon mora vrijediti za sve jednako. Penava je propitivao i zbog čega se toliko izvješćuje o navijačkim incidentima, a novinare upozorio na selektivnost u izvješćivanju.
Jer, ako ćemo biti realni, navijači Hajduka već su unaprijed osuđeni iz političkih i medijskih redova. Presumpcija bilo kakve natruhe nevinosti u njihovom slučaju očito ne vrijedi. I u tome je čitav paradoks trenutne situacije.
Gdje su ostale fotografije?
Vidjevši objavljene fotografije lica pojedinih navijača, prva pomisao mi je bila – zašto ne vidjesmo lica, primjerice, teških ubojica? Zašto su mediji u svom izvještavanju zamaglili lik počinitelja koji je u prosincu 2024. napao djecu i učiteljicu u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko i pritom usmrtio jedno dijete? Koga se štitilo?
Gdje su fotografije ratnih zločinaca i silovatelja koji još uvijek slobodno šeću hrvatskim gradovima? Tko će i kada objaviti fotografije ratnih profitera i teških kriminalaca? Gdje će biti objavljene fotogalerije onih koji su usmrtili četiri stotine hrvatske djece, osakatili njihove obitelji, a branitelje smjestili pod zemlju, odakle još tisuće i tisuće njihovih kostiju nisu iskopane?
Gdje su lica onih čiji se inicijali spominju tek uzgred, a počinili su teška kaznena djela? Tko je zaštićen kad ga se sumnjiči i optužuje, a koga se jedva čeka razapeti?
Ma, idemo i u četrdesete godine prošlog stoljeća, koje toliko vole tolerantni i tobožnji “antifašisti”. Pa iskopajte više tu istinu i objavite fotografije i iz Jasenovca, ali i iz stotina otkrivenih i neotkrivenih jama u kojima leže žrtve partizanskih i komunističkih zločina! To nije nikome u interesu? Nikome se ne sviđaju takve fotografije?
(Ne)ovisno pravosuđe
“Prestanimo s licemjerstvom i parazitiranju na radu policije”, poručio je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Slažem se s ministrom oko licemjerstva. O tome i pričam. Nego, kako to da se na nekim paradama u lipnju zatvara pola grada ako treba, da sudionici mogu koristiti svoje pravo na mirno javno okupljanje, bez ometanja, a recimo, na Hodu za život u Puli dozvoljava se da se tamošnjim sudionicima to pravo uskrati? Kako je pritom postupala policija prema prosvjednicima? Je li to također licemjerje ili nešto drugo? Pitam za prijateljicu.
Premijer od sudova po pitanju slučaja Torcide, kaže, ima očekivanja. Ozbiljno? Kako to da politika ima očekivanja od navodno neovisnog sudstva ?
Smiju li građani Hrvatske imati očekivanja od sudstva? Recimo, po pitanju posvajanja djece od strane istospolnih zajednica? Ili po pitanju prijava dilanja ilegalnih hormona među maloljetnicima? Jesu li sudovi iznad Ustava i svih zakona? Kroje li sudovi vlastite zakone pod aktivističkim pritiscima? Niz retoričkih pitanja…
Tobožnje osude totalitarističkih režima
I nakon što su ih medijske i političke strukture redom kamenovale, tema navijača izvukla je iz ljudi u Hrvatskoj ponovno ono pravo lice. Oni koje se javno proglašava fašistima pokazali su se, po tko zna koji put, daleko tolerantnijima od onih koji se načelno zaklinju u toleranciju.
Navijači Ajaxa i navijači Hajduka pripadaju subkulturi koju velika većina, koja ne gleda dalje od novinskih naslova, a kamoli kritički promišlja i propitkuje, nikada neće moći razumjeti. Ni ne mora. Je li zazivanje Auschwitza u konkretnom primjeru folklora te iste subkulture provokacija? Naravno da jest. A je li provokacija i izložba “Srpkinja” u studenome u Vukovaru? I smije li se uopće postaviti to pitanje bez dobivanja neke nove etikete?
“Obožavam” tobožnje osude totalitarističkih režima u Hrvatskoj. Posebno one u kojima prednjače samoprozvane tolerantne skupine. Nacizam i fašizam? Pa, naravno. Uvijek za osudu. A komunizam? Njega ne dirajte. Jer, u njegovoj modernoj verziji živimo.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
