Sedlar: Hrvatska je preskupo plaćena da bi se u njoj ponovno živjelo na koljenima.
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Listopad 2026 19:07
A vi koji tako lako zazivate zabrane, jeste li ikada otvorili stare dosjee UDBE i pogledali kamo vode takvi pozivi? Jeste li se ikada zapitali kako počinje progon slobodnih ljudi? Ne počinje uvijek zatvorskim vratima. Ponekad počinje naslovom. Jednom optužbom izrečenom bez dokaza.
Redatelj Jakov Sedlar oglasio se povodom rasprava o Torcidi i mogućim zabranama, poručivši kako se pojedince ne smije osuđivati bez dokaza niti cijelu navijačku skupinu poistovjećivati s postupcima pojedinaca. U objavi je povukao paralelu s progonima iz vremena UDB-e te spomenuo novi film o Torcidi i dosjeima UDB-e bavi pitanjima slobode, povijesnog pamćenja i prava na vlastito mišljenje.
"Zašto smo se borili ili priča o Torcidi danas", započeo je. "I evo nas ponovno… Više od sedam desetljeća nakon 1950., nakon prvih dosjea, saslušanja, progona , straha i zabrana koji su obilježili jedno mračno vrijeme, ponovno slušamo iste tonove. Ponovno se mladim ljudima lijepe etikete. Ponovno se sudi unaprijed. Ponovno se traže zabrane. Ponovno se pokušava uvjeriti Hrvatsku da su njezina djeca njezin problem, a ne njezina budućnost".
"Zar smo zato sanjali i ostvsrili samostalnu Hrvatsku? Zar su generacije prije nas nosile svoje snove kroz tamnice, šutnju i poniženja da bi danas neki medijski moćnici, iz svojih udobnih fotelja, ponovno dijelili ljude na podobne i nepodobne? Zar je dovoljno viknuti riječ „fašisti”, 'huligani' ili 'kriminalci' pa da nestane pravo na istinu, na obranu, na dostojanstvo? Zar je dovoljno nekoliko naslova, nekoliko komentara i nekoliko televizijskih presuda da se cijela generacija mladih ljudi izvede pred sud javnog mnijenja?", upitao je.
"Ne! Hrvatska nije stvorena da bi se u njoj ponovno progonilo drukčije mišljenje. Ako je netko pogriješio, neka odgovara. Ako je netko počinio zločin, neka ga sustav kazni. Ali nitko nema pravo zbog pojedinca osuditi tisuće. Nitko nema pravo mržnju prema jednom dijelu društva prerušiti u moralnu nadmoć. I nitko tko se naziva čuvarom demokracije nema pravo tražiti zabrane, a pritom zaboravljati da je sloboda najpotrebnija upravo onda kada nam se ne sviđa onaj tko je koristi".
"Posebno boli kada se na mlade ljude, na njihovu strast, na njihovu pripadnost Hajduku i na njihovu ljubav prema Hrvatskoj, gleda kao na opasnost koju treba ukloniti. Kada se umjesto razgovora nudi anatema, umjesto činjenica etiketa, a umjesto pravde – zabrana. Tada više ne govorimo samo o nogometu. Govorimo o tome kakvu smo Hrvatsku izgradili i kakvu Hrvatsku ostavljamo svojoj djeci", naglasio je.
"A vi koji tako lako zazivate zabrane, jeste li ikada otvorili stare dosjee UDBE i pogledali kamo vode takvi pozivi? Jeste li se ikada zapitali kako počinje progon slobodnih ljudi? Ne počinje uvijek zatvorskim vratima. Ponekad počinje naslovom. Jednom optužbom izrečenom bez dokaza. Jednom etiketom koju svi ponavljaju dok ona ne postane presuda. Počinje onda kada čovjeku oduzmu pravo da bude saslušan, a da pritom nitko ne osjeti sram".
U tome je najveća opasnost: da se pod krinkom borbe za demokraciju ponovno počnu primjenjivati metode koje su demokraciju gušile.
Torcida nije bezgrešna. Nijedna skupina ljudi nije. Ali Torcida nije ni nečiji ideološki otpad koji se može izbrisati zabranom. Ona je dio povijesti ovoga grada, ovoga kluba i ove zemlje. Dio priče o generacijama koje su na Poljudu i izvan njega tražile pripadnost, ponos i glas. I nitko nema pravo tu priču svesti na najcrnju etiketu, kao što nitko nema pravo mržnju, antisemitizam ili nasilje opravdavati navijačkom strašću. Protiv svake mržnje treba se boriti – ali istinom, dokazima i pravdom, a ne kolektivnom osvetom.
Jer samostalna Hrvatska nije sanjana i ostvarena da bismo danas jedni drugima prebrojavali krvna zrnca, domoljublje ili podobnost. Nije sanjana da bi se jedni osjećali vlasnicima istine, a drugima određivali što smiju misliti, govoriti i voljeti. Nije sanjana da bi se mladima poručivalo kako je njihova ljubav prema vlastitom klubu sumnjiva, a njihova pripadnost vlastitom narodu nešto čega bi se trebali stidjeti.
Torcida ne želi povratak u Jugoslaviju. Torcida ne treba ničiju diktaturu. A Hrvatska ne smije dopustiti da joj se pod bilo kojim imenom vrate strah, prisila i jednoumlje. Film koji pripremamo nije samo priča o Torcidi u dosjeima UDBE. Ovo je priča o nama. O našem pamćenju. O našoj savjesti. O tome jesmo li išta naučili iz vremena kada su se slobodni ljudi promatrali kao neprijatelji, kada se ljubav prema Hrvatskoj mogla pretvoriti u sumnju, a sumnja u progon.
Ako smo zaboravili, onda su uzalud bile sve naše suze, sva poniženja i sve žrtve. Ako danas šutimo dok se ponovno poziva na zabrane i javno obilježava ljude bez poštenog razlikovanja krivnje i nevinosti, sutra možda više nećemo imati pravo pitati tko je sljedeći.
Zato danas ne govorimo samo u ime Torcide. Govorimo u ime prava svakoga čovjeka da ne bude unaprijed osuđen. U ime mladih koji žele pripadati, navijati, voljeti i živjeti bez toga da im netko iz neke redakcije, političkog ureda ili ideološkog tornja određuje kakvi bi Hrvati trebali biti.
I na kraju, neka ostane zapisano:
Nećete izbrisati povijest etiketama. Nećete izgraditi demokraciju zabranama. Nećete stvoriti slobodnu Hrvatsku tako što ćete njezinu djecu učiti da se moraju bojati vlastitoga glasa.
Jer Hajduk nije samo klub. Torcida nije samo tribina. A Hrvatska nije samo ime na zastavi.
To su uspomene naših očeva, snovi naših djedova, suze i radost naših obitelji, ljubav koju nosimo i onda kada nas drugi ne razumiju.
I zato, kada se ugase svjetla ovoga filma, neka ne ostane samo sjećanje na ono što je bilo. Neka ostane zavjet da se više nikada neće šutjeti pred nepravdom, da se nikada više neće progoniti zbog ljubavi i da se nikada više neće dopustiti da strah bude jači od istine.
Jer Hrvatska je preskupo plaćena da bi se u njoj ponovno živjelo na koljenima.
I jer sloboda, jednom izborena, nikada ne smije postati tuđi dar – ni tuđa milostinja.
