Šarić: Imamo li mi na ljevici tek guske u magli ili bi se njima trebala pozabaviti SOA?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Listopad 2026 11:53
Da „hrvatska ljevica“… ne mogu to napisati niti s navodnicima. Da postjugoslavenska ljevica u Hrvatskoj voli Porfirija, a istovremeno prezire Katoličku Crkvu, nekako smo se već navikli, iako mnogima ne ide u glavu kako može voljeti čelnika nacionalističke i političke crkve dok isto neutemeljeno spočitava Kaptolu.
No da će se svrstati i uz srpski nacionalizam i militarizam Studentske liste, to je već nešto novo. Ovdje imamo dvije opcije, po mom skromnom mišljenju. Možda nisam stručnjak kao oni koji imaju rezerviran stolac na HRT-u, no volim se služiti organom između dva uha. Ili je „naša“ ljevica toliko pogubljena, intelektualno siromašna i naivna kao petogodišnje dijete ili bi se njome trebala baviti SOA.
Naime, mi još uvijek nemamo našu nacionalnu, hrvatsku ljevicu, onu koja se ne stidi svoje zastave niti vlastitu vojsku promatra kao opresivnu silu koja je radila zločine u prošlosti u tamo nekom ratu koji je srušio sasvim dobru državu koja je cvjetala u bratstvu i jedinstvu. Neka me netko uvjeri u suprotno, ali osim mozgom volim se služiti i očima: ljevica u Hrvatskoj više se identificira s komunističkom revolucijom iz Drugog svjetskog rata i Titom nego Domovinskim ratom i braniteljima. S obzirom na činjenicu da jedno s drugim ne ide, jer Hrvatska je opreka Jugoslaviji, a demokracija komunizmu (danas je to „antifašizam“), nemamo li problem, odnosno predmet za sigurnosnu i obavještajnu službu?
Zašto ocakljene oči naših ljevičara na spomen te zemlje?
Svaka država koja drži do sebe i svoje sigurnosti mora pratiti elemente koji podrivaju temelje zemlje, koji vlast u neprijateljskoj državi vide kao uzor i inspiraciju te iste scenarije, nemire i fizičke sukobe koji su joj prethodili, priželjkuju i u Hrvatskoj. Da, Srbija je neprijateljska država. To može biti i ako nismo u ratu. Srbija i dalje na naš teritorij gleda sa slinom na ustima, a njezina diplomacija kleveće po svijetu i Hrvate prikazuje kao genocidan narod koji etnički čisti Srbe čim za to dobije priliku.
Stoga, zašto ocakljene oči naših ljevičara na spomen te zemlje? Zašto Sandra Benčić priča o lijepom danu u Zagrebu i prekrasnom u Beogradu, veselo čestitajući „studentima“ na osvajanju vlasti, kao da je čitav hrvatski narod strepio i molio za tu navodnu „promjenu“. I Katarina Peović je “nabrijana”, kao dijete kojem ste dali previše šećera prije spavanja, ne prestaje stiskati šaku i sanjati o nekakvom otporu, rušenju kapitalizma i kojekavim bajkama zbog kojih joj se smije gotovo cijela Hrvatska, uključujući i mnoge na ljevici.
Studentska lista je nacionalistička
Je li zbilja došlo do promjene u Beogradu? Tri su prsta u zraku, maše se srbijanskim zastavama, utječe se i Ratku Mladiću, mnogo toga što se sličnog u Hrvatskoj ne bi dogodilo da sutra Benčić postane premijerka, a Gordan Bosanac ministar obrane. Možete li zamisliti tu pobjedu SDP-a i Možemo te razdragan narod na ulicama s hrvatskim zastavama i dva prsta u zraku? Dakle, očito je kako je Studentska lista, tobože nekakva slika uljuđene Srbije neopterećene prošlošću i balkanskim animozitetima, zapravo nacionalistička.
Nema šake u zraku, kako to radi Peović, već nebo paraju tri prsta. Nema niti transparenta „Balkanska federacija bez država i nacija“ kao na „antifašističkom maršu“, već se vijori srbijanska trobojnica.
Ukratko, evo što se zapravo dogodilo u Beogradu u nedjelju: Karađorđević je zamijenio Obrenovića. Tko god bio na vlasti u Srbiji, velikosrpski smjer je zadan, on je nepoljuljan, svet i cesta kojom se ide jer druge nema. „Studenti“ su pobijedili Vučića, no srbijanska politika ostaje ista prema Hrvatskoj i „regionu“. Kao što smo vidjeli na primjeru upadanja u redakciju Informera, riječ je o čistoj borbi za vlast te zaposjedanju institucija i medija. Hrvati nemaju razloga za slavlje. Nemamo niti nešto, barem trenutačno, mnogo razloga za brigu. Hrvatska je danas Švicarska za Srbiju, svjetska smo elita, dok su i „studenti“ i Vučić zapeli u balkanskom blatu, pri čemu ne mislim na geografski pojam.
Pitam se je li itko od ovih što kliču „renesansi“ Srbije pročitao izborni program Studentske liste? Nas zanimaju dva poglavlja: „Spoljni poslovi i nacionalni interesi“ i „Odbrana“. Kada bi vam netko dao ta poglavlja na uvid i rekao da je to program Aleksandra Vučića, povjerovali biste mu, kao i ja.
Srbi u ‘regionu’
„Studenti“ čuvaju Srbe u „regionu“, a u slučaju naših Srba „inzistiraju“ na pravima, upozoravaju na nepravedne sudske procese i zalažu se za „dostojanstveno obeležavanje grobnih mesta“. Je li ih zasvrbilo uklanjanje četničkog mauzoleja u Borovu? Smetaju li im sudski procesi protiv osumnjičenih za ratne zločine?
Nema priznanja agresije, nema ratne odštete, nema distanciranja od pokušaja osvajanja našeg teritorija. Naprotiv, niže u potpoglavlju „Srbija i svet“, Studentska lista konstatira kako „naš narod dobro zna šta znači biti žrtva genocida i etničkog čišćenja“. Eto, to su „studenti“ kojima kliče Benčić! Njihov je narod proživio najveće grozote u povijesti, a Srebrenica, Vukovar, napadi na okolne države, što je to? Kao oko u glavi treba čuvati Republiku Srpsku nastalu na genocidu i etničkom čišćenju, koje „studenti“ ne priznaju. Eto, to su „studenti“ kojima kliče SDP.
„Studenti“ neće priznati Kosovo, a čvrsto će držati Metohiju. Do vlastite granice im je stalo onoliko koliko Benčićkinom Centru za mirovne studije nije do hrvatske. „Studenti“ će nastaviti sjediti na dvije stolice, ruskoj i europskoj. Strateško partnerstvo s Kinom jednako je važno kao i produbljivanje odnosa s SAD-om. Nije li to i Vučićeva vanjska politika? Uzmi koliko možeš, od svih pomalo?
‘Odbrana’
Najzanimljive poglavlje je „Odbrana“. Studentska lista nije skupina poput one na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u možemovskim udrugama. Nisu to vozači Bajseva i ljubitelji asfalta koji se bacaju pred tenkove na vojnom mimohodu. „Studenti“ vole svoje tenkove, svoje „vazduhoplovstvo“ i svoju „protuvazdušnu odbranu“.
Zna li za to Gordan Bosanac, koji je oduševljeno dočekivao „studente“ na biciklima u Bruxellesu i pored pederske i palestinske zagovarao i njihovu “intifadu”? Je li ovaj “mirotvorac” čitao program? Studentska lista točno zna koje „fabrike“ trebaju proizvoditi oružje i koje raketne i druge oružane sustave kupiti. Dok Bosanac želi raj za pederluk u Hrvatskoj i što manje vojnika u HV-u, „studenti“, pišu u programu, žele „višeslojnu PVO kupolu nad celom teritorijom“.
Studentskoj listi stalo je do jake, dobro opremljene i dobro financirane vojske, dok je našim ljevičarima Rafale trn u oku koji je trebao biti dvadeset vrtića i tri škole. „Studenti“ vole svoje MiG-ove na nebu, a naši ljevičari dižu paniku ako je Rafale na nekoliko sekundi glasniji od kosilice.
Dakle, na vanjskopolitičkom i vojnom planu, uzevši u obzir da Srbiju uvijek treba držati na oku, bili na vlasti „obrenovići“ ili „karađorđevići“, „čaciji“ ili „studenti“, oduševljenje ljevice u Hrvatskoj s novom srbijanskom vlašću je krajnje zabrinjavajuće ili krajnje naivno s njezine strane.
Zašto nas SOA ne upozorava na guske?
Ako je riječ o naivnosti, tada imamo nove guske u magli koje bi se rado poklonile nekom novom Aleksandru u Beogradu, ovog puta „studentu“, a ne regentu. One originalne guske iz 1918. nisu imale Internet niti bogato povijesno iskustvo života sa Srbima u istoj državi pa ih donekle možemo i razumjeti. Međutim, današnje guske imaju sve informacije te bogato i krvavo 73-godišnje iskustvo. Stoga, pitanje je i jesu li zbilja guske ili možda šišmiši i vrane o kojima pjeva jedan pjevač?
Ako danas u Hrvatskoj imamo političare i opcije koje se oduševljavaju nacionalističkom vlašću u Srbiji, s jasno postavljenim parametrima koji su protivni interesima naše zemlje, nije li posao SOA-e izvještavati ne samo državne poglavare, već i javnost o tome? Zašto javnost ne bi dobila upozorenje da postoje saborski zastupnici i drugi političari koji se otvoreno dive protuhrvatskoj vlasti u Beogradu? Iako to svi vidimo, potvrda SOA-e tome bi dala veliku važnost i potrebno osvještenje onima koji takve zaokružuju na izborima. To ne bi mogli izbjeći niti “naši” mediji.
Naravno, to poteže i pitanje zarobljenosti naših institucija koje su i dalje pod čvrstim stiskom djece komunizma. Ne vjerujem da je SOA iznimka. Stoga ne treba nikoga čuditi kada bivši ministar MUP-a RH i sadašnji predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost srbijanske „studente“ naziva „dicom“ ili kada buduća premijerka hvali novu srbijansku vlast kao katolici novoizabranog papu.
Imamo kapital koji se zove narod
I dok porfirijanska ljevica u Hrvatskoj sanja o novoj „Adresi“ za nositi u Beograd, postavljam pitanje gdje su naši „studenti“, ali ne na način kako se to pitaju guske poput Benčić i Peović.
Imamo li mi sposobnosti i volje okupiti one koji dišu hrvatski i koji mogu osvojiti toliko glasova da HDZ siđe s vlasti, a ne dođu SDP i Možemo? U nešto se ipak možemo zagledati u Beograd. Ako smatramo da su nam institucije zarobljene i da nešto treba mijenjati, a želimo i biti država koja je ponosna na sebe, svoju vojsku, diplomaciju i tradicije, potrebno nam je ujedinjenje. Međutim, ne ideološki moratorij, već moratorij na ego.
Ako imamo cilj i prave vrijednosti, tada je nebitno tko je više ili manje desno, tko je veći ili manji Hrvat. Formula je zapravo vrlo jednostavna. Treba nam zdravi kompromis. Sve europske zemlje imaju sve jače suverenističke opcije, samo kod nas jedni druge optužuju da su slizani s neki sumnjivim kapitalom i UDB-om. Možemo se ne slagati sa Studentskom listom, i trebamo, no ona se okupila i uzela vlast.
Imamo kapital koji se zove narod. Ne kapitaliziramo li na tome, nad nama će unedogled vladati djeca komunizma i guske oduševljene Beogradom.
