Što bi brat i sestra Pusić radili da nema Hrvatske koju toliko kritiziraju?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 04 Studeni 2026 11:00
Kada se analizira javno djelovanje Zorana i Vesne Pusić, nemoguće je ne primijetiti neobičan obrat koji obilježava njihove karijere. Oboje su izgradili desetljeća prepoznatljivosti na neprestanom raščlanjivanju, kritiziranju i podučavanju države u čijem stvaranju nisu željeli sudjelovati, niti su ga podupirali.
Logično se otvara pitanje: o čemu bi uopće govorili, pisali i od čega bi politički i društveno živjeli Zoran i Vesna Pusić da nije bilo stvaranja neovisne hrvatske države, hrabrosti hrvatskih branitelja i žrtve junaka Domovinskog rata?
Brat i sestra Pusić u javnom prostoru djeluju poput uigranog tima koji dijeli isti ideološki smjer. Taj smjer već trideset godina ostaje nepromijenjen, krut i potpuno otporan na povijesne činjenice. Umjesto prepoznavanja temelja na kojima je suvremena Hrvatska izgrađena, a to su obrambeni rat i pobjeda nad velikosrpskom agresijom, oni su preuzeli ulogu dežurnih moralnih sudaca. Njihovo izražavanje pati od kronične opterećenosti fašizmom i nacizmom. Te teške pojmove, koji pripadaju najmračnijim stranicama povijesti, brat i sestra Pusić s nevjerojatnom lakoćom i bez imalo zadrške koriste kako bi etiketirali upravo one snage i pojedince koji su državu stvorili i obranili. Za njih kao da povijest stoji. Umjesto demokratske Hrvatske, oni neprestano priviđaju aveti prošlosti, pokušavajući uvjeriti domaću i međunarodnu javnost u konstantno pretvaranje Hrvatske u nekakvu fašističku tvorevinu.
Ovi odvojeni izgredi zapravo čine osmišljeno i usklađeno djelovanje, što najbolje pokazuju njihovi nedavni, vremenski zgusnuti medijski istupi. U samo nekoliko dana svjedočili smo situaciji u kojoj Zoran Pusić daje opširan intervju tjedniku Novosti, a odmah nakon toga Vesna Pusić gostuje u programu RTL-a. Zoran Pusić u svom najnovijem istupu otvoreno optužuje hrvatske vlasti i društvo za popuštanje ekstremizmu i opravdavanje ustaštva. U intervjuu za Novosti iznosi oštre kritike na račun političkog smjera Vlade i vladajuće većine. Ne vidi pomicanje političkog središta prema radikalnoj desnici te optužuje javne i političke strukture unutar društva za širenje ideološkog otrova. Ubrzo nakon toga, Vesna Pusić gostuje na RTL-u. Tamo se nadovezuje na slične tvrdnje kroz globalne političke teme, međunarodne odnose i šire prijetnje demokraciji, čime ponovno skreće pozornost na opasnosti od desnog radikalizma. Takva usklađenost teško može biti slučajnost. To je jasna politička namjera usmjerena na stalno poticanje ideoloških podjela i nametanje osjećaja krivnje narodu koji je bio žrtva agresije, a ne njezin pokretač.
Kada se govori o tome kako Vesna Pusić razmišlja i kako se odnosi prema temeljima današnje Hrvatske, ključno je podsjetiti na njezin najveći politički skandal u Hrvatskom saboru. Riječ je o saborskoj raspravi iz veljače 2001., kada je Vesna Pusić s govornice otvoreno i bez imalo zadrške optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tada je, u jeku procesa takozvane detuđmanizacije, izjavila kako je vlast pod vodstvom dr. Franje Tuđmana vodila osvajački rat. Pritom je zanemarila činjenicu da je Hrvatska vojska branila i obranila i Hrvatsku i BiH od velikosrpske agresije, te da je u Saboru donesena Deklaracija o Domovinskom ratu koja jasno određuje rat kao pravedan, legitiman, obrambeni i osloboditeljski. Njezina tvrdnja o Hrvatskoj kao agresoru izazvala je tada neviđen bijes među braniteljima i zastupnicima, a ta rečenica ostala je trajna mrlja u njezinoj karijeri. Ta ista tvrdnja o agresiji stajala ju je i gubitka potpore domaće javnosti godinama kasnije, tijekom neuspješnog natjecanja za glavnu tajnicu UN-a.
Osim te poznate izjave iz 2001., Vesna Pusić je kroz cijeli svoj saborski staž koristila svaku priliku za umanjivanje obrambenog karaktera Domovinskog rata. Protivila se donošenju saborske Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, proglašavajući je štetnom i neprihvatljivom. Haške presude hrvatskim generalima i političkom vodstvu u BiH redovito je komentirala kao rezultat loše i pogrešne hrvatske politike iz devedesetih. Za nju i njezinog brata, obrambena politika devedesetih nikada nije bila borba za opstanak naroda, nego, kako su često znali provlačiti kroz svoje tekstove i govore, dogovoreni rat za komadanje susjedne države.
Posebno poglavlje u karijeri Vesne Pusić, koje jasno prikazuje njezinu političku proračunatost pod krinkom visokih moralnih načela, predstavlja njezin višedesetljetni odnos s Radimirom Čačićem. Godinama su u javnosti djelovali kao politički blizanci, iznimno bliski u istoj stranci, HNS-u, kojom su se naizmjence smjenjivali na čelu. Čačić je djelovao kao operativac, a Vesna je bila zadužena za ideološke prodike i teoretsko ljevičarenje. Bili su jamac opstanka te interesne skupine koja je godinama, s minimalnom potporom birača, uspijevala nadzirati najvažnije ekonomske i političke poluge u zemlji. A onda je taj veliki savez puknuo preko noći, na nimalo gospodski način. Nakon što je Čačić završio u zatvoru zbog izazivanja prometne nesreće u Mađarskoj, Vesna Pusić je brže-bolje iskoristila priliku. Preuzela je stranku i u siječnju 2014. godine osobno potpisala odluku o njegovom izbacivanju iz HNS-a. Službeno objašnjenje s njezine konferencije za novinare, o Čačićevom pokušaju slabljenja stranke iz zatvora, zvučalo je plitko i neuvjerljivo čak i onima koji Čačića ne podupiraju. U javnosti je ostalo visjeti pitanje o stvarnim događajima iza kulisa. Pravi razlozi tog grubog političkog razlaza nikada nisu do kraja razjašnjeni. Ljudi iz političkih krugova dobro znaju o naprasnom kidanju saveza u politici ne samo zbog statuta stranke, već zbog dubokog osobnog i interesog sukoba taština i borbe za prevlast. Vesna Pusić, koja svakodnevno drži prodike o transparentnosti i demokraciji, nikada narodu nije objasnila gdje je točno puklo između nje i čovjeka s kojim je izgradila karijeru. Zabila mu je klasični politički nož u liđa čim je oslabio, pokazujući kako njezina moralna čistoća završava tamo gdje počinje goli interes za položajem.
Hrvatska država, ovakva kakva je danas – slobodna, neovisna, članica Europske unije i NATO-a – očito ne odgovara njihovim ideološkim predodžbama. Iz njihovih usta rijetko se, ako ikada, može čuti lijepa riječ o uspjesima zemlje, o hrabrosti njezinih branitelja ili o ponosu naroda. Umjesto toga, građani Hrvatske svakodnevno dobivaju pokroviteljske lekcije i propovijedi s visoka. Na kraju, ostaje gorka spoznaja: Zoran i Vesna Pusić svoj su društveni utjecaj stekli parazitirajući upravo na institucijama i slobodi koju su im omogućili oni koje najviše kritiziraju. Bez hrvatskih branitelja i bez stvorene države, njihove karijere i njihove teme jednostavno ne bi postojale. Potpuno apsurdno, upravo im hrvatska država, koju tako svesrdno blate, omogućuje potpunu slobodu za svakodnevno ponavljanje istih optužbi.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
