Jugoslavensko okupiranje hrvatske kulture
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Studeni 2026 17:01
Nedavno je završen još jedan projekt na tragu Književne republike Jugoslavije. Riječ je o projektu portala Velike priče u kojem se kroz anketiranje dvjestotinjak ispitanika nastojalo odrediti 100 najboljih romana napisanih na "srpsko-hrvatskom govornom području i u njegovoj neposrednoj blizini".
Već iz same te formulacije jasno je da ovaj pothvat ne može uroditi ničim korisnim ni dobrim. Sama ideja podsjeća pomalo na one periodične jugonostalgičarske žalopojke kako bi danas bila jaka jugoslavenska nogometna reprezentacija da se Jugoslavija nije raspala. Uzalud je takvima govoriti da Jugoslavija za više od sedamdeset godina postojanja nije uspjela u nogometu ostvariti uspjeh kao Hrvatska za samo sedam godina samostalnosti.
Prvo nekoliko riječi o tomu zašto je ovakav projekt u startu krivo postavljen te lišen minimalnog intelektualnog poštenja i književnoteorijske utemeljenosti. Naime, tzv. književnost na ''srpsko-hrvatskom govornom području i u njegovoj neposrednoj blizini" nikada nije postojala niti se razvijala kao organski povezana i jedinstvena književnost iako su izvanknjiževni pritisci da takva postane nesmiljeno trajali cijelo vrijeme postojanja dviju Jugoslavija. Stoga i formiranje nekakve liste najboljih romana s toga područja nema previše smisla jer, primjerice, hrvatski književni korpus nezamisliv je bez Kovačićeva romana U registraturi, a crnogorski bez Lalićeve Lelejske gore, dok hrvatskoj književnosti, siguran sam, Lalić uopće ne nedostaje, a ni crnogorskoj Kovačić. Stoga trpati na gomilu kruške i jabuke nema previše smisla.
No, nakana sastavljača ovog disparatnog popisa i nije bila usko književne naravi, ne, oni su jednostavno odrađivali još jedan zadatak u kulturnom uvezivanju ''regiona'' kako bi danas-sutra lakše teklo eventualno političko uvezivanje. Kao takav projekt se uklapa u okvir zacrtan knjigom Književna republika Jugoslavija Borisa Postnikova. Cijeli projekt portala Velike priče zasnovan je na glasovima širokog spektra ljudi na ovaj ili onaj način vezanih za književnost i kulturu općenito. U žiriju je sudjelovalo dvjestotinjak imena, među kojima su pisci (Svetislav Basara, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Vladimir Pištalo, Jurica Pavičić i dr.) te kritičari i profesori s fakulteta iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i Podgorice (Maša Kolanović, Tomislav Brlek, Vladeta Janković, Boris Postnikov i dr.), ali prevoditelji (Ellen Elias-Bursać), glumci (Goran Bogdan) itd. Već iz samog izbora anketiranih razvidno je kakav će otprilike biti i rezultat njihova glasovanja. Svrha toga rezultata je da stvori kompaktan privid nekakve manje-više jedinstvene jugoslavenske književnosti.
Iako je ovaj izbor potpuno irelevantan za hrvatsku književnost, red je da se na kraju osvrnemo i na to kako su prošli hrvatski književnici na tom popisu sto najboljih romana na ''našem jeziku''. Jednom riječju, katastrofalno! Dostatno je reći da uopće nisu zastupljen August Šenoa, Ksaver Šandor Gjalski, Mirko Božić, Petar Šegedin, Ivan Raos, Ivan Aralica, Stipe Čuić, Miro Gavran, Ratko Cvetnić i još neki za hrvatski jezik i književnost važni pisci, a jesu, primjerice, Olja Savićević Ivančević, Daša Drndić i Ivana Bodrožić – govori o pristranosti i nsbneobjektivnosti onih koji su birali. No, tu je još jedna bitnija značajka takvog izbora, a to je uočljiva tendencija da se eliminiraju autori koji se ne uklapaju u jugoslavenski književni okvir. Na taj način se kolonizira hrvatski književni prostor, istiskuju se iz njega autentični hrvatski sadržaji i nadomještaju jugoslavenskim.
Na kraju navedimo i neke istaknutije članove velikog žirija s hrvatske strane pa će svim poznavateljima hrvatske kulturne scene zašto je izbor takav kakav jest: Zoran Ferić, Ivica Đikić, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Goran Bogdan, Maša Kolanović, Dragan Markovina, Damir Karakaš, Miljenko Jergović i drugi, uglavnom slični. Sam po sebi ovaj izbor sto romana napisanih na "srpsko-hrvatskom govornom području i u njegovoj neposrednoj blizini" nije pretjerano bitan ni za hrvatsku ni za tzv. jugoslavensku književnost, međutim ukazuje na jedan destruktivan trend u hrvatskoj kulturi i onomu što se događa oko nje. Krajnje je vrijeme da iznađemo i neki hrvatski odgovor na to jugoslavensko okupiranje hrvatske kulture.
Damir Pešorda
