U 21. stoljeću suočavamo se s oživljenim likovima iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Studeni 2026 18:00
Na svoje smo oči vidjeli kako nekolicina ljudi na slikama skinutim sa snimke nadzornih kamera preokreće naopačke cijeli sustav uputa Pravilnika o vrstama i načinu primjene mjera prisile. Zapravo najviše šokira činjenica da je u tome sudjelovala skupina ljudi i izostanak bilo kakve njihove reakcije vodio je logičkom zaključku da se ovo ne događa prvi put.
Hrvatsku javnost šokirao je slučaj smrti Kristiana Josipa Periša 21. listopada ove godine u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu.
„Ovo sam mogla biti ja”, izjavila je u suzama na prosvjedu ispred bolnice u Jankomiru medicinska sestra. I istinu je rekla. Mogla je to biti ona, mogla sam biti ja, mogao si to biti ti koji čitaš ove retke, moglo je to biti moje ili tvoje dijete, mogli smo to biti svi, ali ne u onoj ulozi na koju je dotična mislila, već u ulozi onoga koji treba pomoć.
Nešto je duboko uznemirujuće u činjenici da nismo sigurni tamo gdje bismo trebali biti zbrinuti i gdje bi nam trebali pokušati pomoći u trenutku kad bacamo ručnik u ring svojeg života priznajući sebi i drugima da trebamo pomoć i da su neki problemi i pojave u životu toliki da ih sami ne možemo riješiti. U tom trenutku kapitulacije vlastitih snaga važno je znati da postoji mjesto gdje će ti se pružiti pomoć i gdje rade za to školovani i osposobljeni ljudi – u tom trenutku tvoj su život i zdravlje u njihovim rukama i povjerenje jednostavno mora postojati. Kolaps tog i takvog povjerenja neizbježno bi doveo do loma samog sustava.
Smrt dvojice Kristijana
Prije sedam godina hrvatsku je javnost šokirala smrt jednog drugog Kristijana, Kristijana Vukasovića, osobe s posebnim potrebama odnosno dijagnosticiranim oštećenjem funkcionalnih sposobnosti III. stupnja – dakle težim invaliditetom – uz prijeku potrebu privremene pomoći i njege u punom opsegu.
Ovaj je Kristijan također umro od zatajenja srca u splitskom zatvoru u kojem je završio nakon što je zapalio nekoliko stabala maslina, a sudilo mu se kao ubrojivoj osobi. Iz ćelije je iznesen u moždanoj komi, a preminuo je nešto kasnije, 24. kolovoza 2019. u KBC-u Split.
Ono što je duboko uznemirujuće u smrti obojice Kristijana jest činjenica da je do njih došlo ne zbog pogreške jedne osobe, nego zbog cijelog niza previda i nebrige unutar sustava. U slučaju Kristijana iz 2019. nije to bio samo sudac koji je osudio mladića s posebnim potrebama koji niti je mogao pojmiti do kraja što je učinio niti ga je zatvor kao takvog mogao rehabilitirati. Svakoj je osobi u splitskom zatvoru moglo i trebalo biti jasno da tom mladiću tamo mjesto nije, čuvarima, liječnicima kojima je opetovano išao, svaka osoba zdravog razuma mogla je nakon dvije minute razgovora s njime shvatiti sve to, ali svi su na to odlučili zažmiriti.
Taj razgovor potrebno je obaviti zbog svih nas
Kod smrti Kristijana Periša nije se radilo o vremenskom razdoblju i proceduri poput ove iz splitskog slučaja; ono što šokira ovdje je postupanje nekolicine ljudi unutar institucije zaštićenih iznutra u sustavu koji je osmišljen za pomoć i zaštitu korisnika. Na svoje smo oči vidjeli kako nekolicina ljudi na slikama skinutim sa snimke nadzornih kamera preokreće naopačke cijeli sustav uputa Pravilnika o vrstama i načinu primjene mjera prisile. Zapravo najviše šokira činjenica da je u tome sudjelovala skupina ljudi i izostanak bilo kakve njihove reakcije vodio je logičkom zaključku da se ovo ne događa prvi put.
Ponukana time nazvala sam jednu osobu koja je mjesecima i godinama boravila na liječenju u toj ustanovi znajući da tim razgovorom otvaram Pandorinu kutiju nečije boli ali da je taj razgovor potrebno obaviti zbog svih nas.
„Čim sam vidio vijest u srcu sam znao što se dogodilo tamo. Znao sam prije svih naknadnih informacija i slika jer su te slike i zvukovi nažalost trajno pohranjeni u mom umu” bilo je prvo što mi je rekao.
„Iskreno, Nikolina, ne zanima me zašto je baš ova smrt u baš ovom trenutku dospjela u javnost. Ona svakako nije prva, ali može biti zadnja, rekao je moj sugovornik i dodao: ovo se dogodilo u jedanaestici (misleći na broj sobe), a što se događalo u zloglasnoj četvorci neće se valjda nikada saznati. Od šaketanja, cipelarenja, odvratnih psovki i uvreda, djelovanja u kutovima za koje znaju da ih kamera ne pokriva. Kad si u detoksu odnos prema tebi nije odnos koje ljudsko biće ni u onom golom minimumu zaslužuje, osjećaš se kao da je s tebe oguljen zadnji sloj ljudskosti i dostojanstva.
‘Jesi li prijavljivao ovo liječnicima?’
U tebi se sukobljuje krivnja koja te izjeda što si se uopće doveo u tu situaciju , jedan jadan osjećaj da zapravo zaslužuješ tu hladnoću i okrutnost zbog svih svojih pogrešnih odluka koje su te u konačnici dovele na ovo mjesto no istovremeno tvoje ti ljudsko dostojanstvo, iako potpuno razoreno, poručuje: ja ovo ne zaslužujem. Nitko ovo ne zaslužuje.
„Jesi li prijavljivao ovo liječnicima?” bilo je moje sljedeće pitanje.
„Jesam i ljubazno su uvažili moje pritužbe govoreći da im uvijek moram prijavljivati takvo ponašanje. No kako se ono dalje nastavljalo mislio sam da mi ili nisu povjerovali ili su svjesno zažmirili na takvo stanje stvari, znajući da netko tamo ipak treba uprljati ruke” glasio je odgovor koji sam dobila.
Na kraju podužeg razgovora koji će ostati u sferi povjerenja mene i te osobe jako me pogodila rečenica koju je izrekao a koja bi glasila otprilike ovako:
„Nikome u životu ne želim zlo i patnju niti sam osvetoljubive prirode, ali vjeruj mi da mi je prva pomisao kad sam pročitao da su pojedinci koje sam nažalost dobro upoznao završili u pritvoru bila – e sad će i oni na barem kratko vrijeme iskusiti kako je to kad te zaključaju, kad te ne čuju i kad ti oduzmu svaku slobodu čak i priliku da čuješ ljubaznu ljudsku riječ. Nikome ne želim zlo, ali sam ipak osjetio neku pravdu u ovome” završio je moj sugovornik.
Ne da smo dužni samo pokojnom Kristianu…
Razmišljajući o tom razgovoru došla sam do zaključka kako su ovakve priče prijelomne jer udaraju na sve poluge na kojima počiva cijeli sustav. Da bi sustav zdravstva u konačnici pomagao svojim korisnicima mora postojati povjerenje u njega, a povjerenje je padalo i urušavalo se od vremena covida i upitnika oko mRNA cjepiva kojem se pristupilo vrlo nekritički i dogmatski iako je dio znanstvene zajednice i tada i kasnije upozoravao na ishitrenu primjenu i moguće posljedice (primjerice studija japanskih znastvenika objavljena u uglednom medicinskom časopisu JMA Journal).
Ne treba ni spominjati kako ovo sve utječe na sve ljude u ovoj zemlji koji imaju problema s mentalnim zdravljem i raznim vrstama ovisnosti koji i inače nose golemu stigmu u društvu, a koji su razmišljali da potraže pomoć u psihijatrijskoj ustanovi.
U 21. stoljeću suočavamo se s oživljenim likovima iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda i cjelokupnim arsenalom riječi i postupaka za koje smo iskreno mislili da su ostali zaključani u nekim drugim vremenima u kojima je lobotomija bila zadnji krik moderne terapije.
Ne da smo dužni samo pokojnom Kristianu – jednom i drugom – istjerati sve grube nepravilnosti na čistac – nego i dati kao društvo sve od sebe da se ovako nešto ne dogodi više nikada nikome.
Smrt Kristiana Periša neka bude Knjiga žalbe cijelog jednog društva
Ne bi nas trebali ni smjeli zadovoljiti žrtveni janjci iz nižih razina koji su možda uprljali ruke nečijom krvlju (ako im se, naravno, to dokaže) jer to neće riješiti problem nadzora i odgovornosti iz viših razina. S većom funkcijom ide i veća odgovornost, ako kapetan broda propusti vidjeti da mu mornar u potpalublju buši rupe u brodu njegova je odgovornost što je to propustio vidjeti. Ma čiji politički kadar on bio.
Zakoni i Pravilnici ne pišu se samo da bi se objavili u Narodnim novinama ili izvjesili na zid, oni služe istovremeno i kao uputa i kao zaštita i nisu zapisani u kamenu nego mogu egzistirati u trajnom osluškivanju komunikacije struke, udruga korisnika i na koncu korisnika samih.
Smrt Kristiana Periša neka bude Knjiga žalbe cijelog jednog društva koje ima sve predispozicije da postane usmjereno na boljitak osoba koje žive u određenoj zajednici, da postane prije svega čovjekoljubivo, kažem, da postane, jer ono to još uvijek nije.
