Ništa se istočno od nas bitno ne mijenja
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Studeni 2026 11:08
Ujutro baš studeno, ma čovjek žali za onim sjajnim toplinskim valovima zbog kojih smo cendrali skoro donedavno. Tor i luda Luna ne izlaze prije deset sati, Mak izađe pa se brzo vrati, utrči u kuću kao da ga proganjaju divlje svinje, koje ulaze u gradove, a kako ne bi u sela, noću se smucaju lisice, a kažu i čagljevi.
Nisam ih vidio, ali Tor tvrdi da ih ima. Jutra su jeziva, velim, moj hhautomobil, koji izgleda kao da je došao iz ratne zone u Donbasu odbija krenuti prije jedanaest sati, kaže da mu tada počinje zimsko radno vrijeme. A kupio sam mu novi akumulator, i to ukrajinski, navodno jako dobar. Ako Ukrajinci znaju napraviti kopnene robote i slati ih na Ruse, valjda znaju sklopiti i akumulator. Jest, ulazimo u novo doba ratovanja, robotska vojska više nije znanstvena fantastika. Neka ginu roboti, a ne ljudski mladići.
Gledali smo životinje i ja pogrebne svečanosti na Poljudu, vozili ondje Mišu Kovača, pjevali njegove pjesme. I neka, pokazao narod koga voli. Tek je nekoliko mrzovoljnih pisalo da se malo pretjeralo. Takvi će imati vrlo skroman sprovod. Nego, prisjetio sam se velikih sprovoda u Zagrebu, sprovoda koji su prolazili cijelim gradom. Stotinu i pedeset tisuća najmanje ispratilo je na zagrebačkim ulicama preminuloga Stjepana Radića, koji nije preživio rane iz beogradske Skupštine. Isto toliko ljudi ispratilo je i jednoga glumca, vjerovali ili ne. Dubravko Dujšin bijaše miljenik zagrebačke publike. Umro je naglo u veljači 1947. Sprovod od zgrade HNK do Mirogoja. Ako znate tko je tada već bio na vlasti, nemojte se ipak čuditi – Dujšin nije imao nagnuće prema režimu NDH, čak su ga nakratko i hapsili, kao i njegovu ženu Catu, slikaricu. Cata se poslije udala za dr. Ivana Ribara, a što se može, ali je nakon smrti pokopana uz Dubravka Dujšina, pa je sve jasno.
Toliko o sprovodima. Nadajmo se da nam se svima ne spremaju sprovodi, ali iz sjedišta Unije preporučaju Europljanima da nabave pića i ića barem za 48 sati, a onda će nam nabaviti hranu iz robnih rezerva, koje su navodno pune, posebno kukuruza za žgance iliti puru. Mačak Mak se zabrinuo, poslao me u dućan da kupim mačju hranu za dvadeset dana najmanje. Tor se nije uplašio, rekao da će u slučaju velike panike pojesti Maka. „A tko će nas napasti?“, pita luda Luna, grizući već ižvakani mobitel, kojim se samo ona služi. „A tko nego susjedi“, velim, „ili u kombinaciji ruskog i sprskog sveta.“ „A kaj se oni nisu primirili otkako su otjerali Vučića pl. Glinskog?“, pita naivni Tor. „Vraga su se primirili, sve je ostalo isto, idiote“, kažem. „Od Načertanija do danas i do sutra, eto pogledaj kronologiju koju je bibilijepo skladao analitičar Despot. Ništa se istočno od nas bitno ne mijenja. Jedino dodatno zabrinjavaju upute onoga Maršaleskog ili kako se zove, taj nadzire sigurnosne službe u Hrvatskoj, pa postajemo nesigurni. A upute su opšte, tako da bi neki u Hrvatskoj htjeli isti scenarij, ali nemaju odjeka. Pa onda objavljuju da je veliki prosvjed u Zagrebu „odgođen zbog prevelikog interesa“. Interesantno. Kada je neki koncert odgođen poradi prevelikog interesa? Recimo da je Thompson shvatio da će doći pola milijuna ljudi, pa odgodio, je li.
No dobro, Zemlja se i dalje okreće, pa i nakon međuizbora u Americi, gdje je Trump popušio i sada gleda s kim bi se zaratio, da malo popravi dojam. Na Netanyahua više ne može računati, jer je i taj, čini se, popušio. Ni na većinu guvernera, jer nisu izabrani, nego – guvernerice. Vidješe žene kamo stvari idu, ne žele biti guvernante, odlučile preuzeti vlast u većini američkih država, a jedna od njih je i Indijanka, hvala Bogu. Vidjevši isto itako Melanija da Trumpu ništa ne ide od ruke, odlučila ona pregovarati oko Ukrajine, a Trumpu rekla da sjedi doma i uzme kuhaču u ruke. Taj se rasplakao, reče da je baš postigao prekrasan ugovor i prekrasnim Putinom, a sada ona tako to.
U Hrvatskoj dosta mirno, osim u zdravstvu, gdje se događaju neobične stvari, pa pacijenti moraju birati između deset radiologa i jedne ravnateljice. Hrvatska posla. Nego, u zadnje vrijeme, a kriva Je uglavnom Mađarska, stali se ljudi opet pitati tko je sve uhodio, uhitivao, premlaćivao i ubijao u vrijeme komunizma, čiji se repovi vuku do naših dana, a i još će, kako stvari stoje. Mađari su, a prije njih Poljaci, svu tu gamad stavili na stol, da javnost vidi, bez birokratskih bedastoća i poluskrivanja kao u Hrvatskoj. Štoviše, u Hrvatskoj poznati cinkeri predaju studentima ili daju izjave u središnjem Dnevniku HTV-a, primjerice. Pa ih zato valjda ne treba otkrivati, jer ih poznajemo, te smo zadovoljni.
Ima i novih mutikaša, među njima najopakiji oni koji zabijaju klin u hrvatski korpus, pa tako jedan fratar ! govori na televiziji protiv „nekakvog zamišljenog integralnog hrvatstva“, misleći na Hrvate iz Hrvatske i Hrvate iz Herceg Bosne, koji se valjda umjetno spajaju u jedan narod. Čujem da je taj fratar odletio s teologije u Sarajevu, ali u Zagrebu nalazi priželjne civilne sugovornike. Jest, vražja posla. vodoNikako ne spada u franjevce koje dobro poznajem, a ni u one koje ne poznajem. Inače, zadnjih sam dana sav u franjevcima, u subotu ću biti jedan od predstavljača sjajne knjige fra Šimuna Šite Ćorića, a upravo sam dovršio scenarij po autobiografskoj knjizi zaslužnoga franjevca Miroslava Modrića, čiji se stric zvao Luka Modrić, kao što već znate.
I tako, idemo polako prema 18. studenoga i vukovarskoj Koloni sjećanja. U koju bi rado Keglevićeva straža, koja usrdno čuva sjećanje na zločinca Broza, pa valjda i njegovu armiju s crvenom petokrakom na čelu, koja je u dva navrata masovno ubijala Hrvate, a u međuvremenu pojedinačno ili u manjim skupinama. Dotle se usred Zagreba skuplja neka nova komunistička bagra, koju vlast ne primjećuje. Revolucionari. Opet bi malo ubijali, uhićivali, zabranjivali. Popise već imaju, čujem.
Zanimljivo
U dnevnim novinama zanimljiv razgovor s urednicom u Školskoj knjizi, Miroslavom Vučić. Demantirala je mit da generacija Z ništa ne čita. A čita, i to klasike, poput Dantea. Ako je točno, a čini se da jest, onda smo u čitateljskom Raju. A mi već pomisili da smo u Paklu.
