Količina nasilja na ulicama postaje europska sigurnosna prijetnja
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Studeni 2026 18:12
Počelo je u doseljeničkim četvrtima Pariza kao naoko benigni prosvjed srednjoškolskih učenika navodno nezadovoljnih obrazovnim sustavom – prevelikim razredima i nedostatkom nastavnika. U sljedećih desetak dana val nasilnih prosvjeda zahvatio je niz francuskih gradova.
Gorjele su zgrade koje simboliziraju institucije države, razbijane su i pljačkane trgovine, osobito one koje prodaju luksuznu robu; navodni prosvjednici za bolju kvalitetu obrazovanja napadali su njihove vlasnike, zaposlenike i policiju, koja je ostala nemoćna pred prvim nasilničkim valom – u Parizu, Lyonu, Marseillesu, Nantesu, Limogesu...
Niz će se nastaviti
Uslijedili su valovi nasilnih prosvjeda u Italiji, Albaniji, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj... Niz će se nastaviti. U svakoj državi imaju svoje specifičnosti. U Francuskoj je neposredan povod navodno bila loša kvaliteta nastave, a u Španjolskoj su se usmjerili ponajprije protiv stambene politike i nepriuštivosti stanovanja.
A okidač je bila smrt Maricarmen Abascal (87), koja je preminula nekoliko dana nakon što je zbog neplaćanja stanarine deložirana iz madridskoga stana u kojemu je kao zaštićeni najmoprimac živjela sedamdeset godina. U Albaniji su se primarno bunili protiv korupcije i vlade Edija Rame, u Italiji protiv troškova života i proizraelske politike premijerke Giorgie Meloni, u Njemačkoj su glavni motivi prosvjeda navodno bili povećani vojni proračun i uvođenje obveznoga vojnog roka... No mnogo ih toga povezuje: prosvjede redovito prati nasilje, prosvjednici su većinom pod maskama, stvarni organizatori prikriveni su raznim ad hoc skupinama, no gdjegdje dobivaju i otvorenu političku potporu.
U Francuskoj, primjerice, šef ekstremno lijeve stranke Nepokorena Francuska Jean-Luc Mélenchon gradi svoju predsjedničku izbornu kampanju na otvorenoj potpori prosvjednicima, ali uz molbu da se suzdrže od nasilja. Prosvjede povezuje i jednaka ikonografija: simboli komunističke revolucije uz pozive na rušenje kapitalizma i palestinske zastave, koje su posljednjih godina postale zaštitni znak sadržajno čudnovate simbioze islamističkih i progresivno-lijevih zapadnih pokreta.
A nadasve ih povezuje nastojanje mainstream medija da uopće ne propituju motive, sadržaj i organizaciju tih prosvjeda dublje od ciljeva koje deklariraju sami nasilni prosvjednici. Nakon što su za sobom ostavili palež, lom i pustoš u središtima francuskih gradova, mediji i dalje govore o – učeničkim prosvjedima. Pridodavši im i studente. Pa su to sada – učeničko-studentski prosvjedi. U Njemačkoj ih nazivaju 'prosvjedima generacije Z'! U Italiji 'prosvjedima mladih'... Rušeći sve pred sobom, 'učenici' su umalo prodrli do Macronove predsjedničke palače.
Ne propituje se – čemu maske ako prosvjeduju za bolju kvalitetu nastave? Budući da je vjerske motive politički nekorektno uopće primijetiti, nema spomena islamske motivacije, već se govori o – multikulturnom karakteru prosvjednika. To je, valjda, politički korektan naziv za zajedništvo islamističkih i komunističkih ideja. U tragičnoj priči o deložiranoj Maricarmen Abascal nedostaje kontekst: da je uza stanarinu od 400 eura stanovala u stanu od devedesetak četvornih metara u jednoj od najelitnijih četvrti Madrida koji je na korištenje dobio još njezin otac od vlasti generala Franca (kada dijeli tuđe stanove, Franco ne smeta današnjoj ljevici). A nakon što je stan preuzela nekretninska tvrtka i drastično povisila stanarinu na tržišnu razinu, Maricarmen sustavno je odbijala sve ponude novih vlasnika da se preseli u manji stan, već je ušla u sudski spor, koji je izgubila.
Problemi jesu stvarni, ali...
Europski val nasilnih prosvjeda tek je počeo. Najavljeni su i u Hrvatskoj, prema istome modelu. Da postoji barem malo dobre volje i neredi fraintelektualnoga poštenja u sagledavanju njihove stvarne naravi, barem bi logična hipoteza bila: hibridni rat uza sudjelovanje vanjskih aktera čiji je cilj slabljenje europskih država i društava.
Problemi koje ističu prosvjednici stvarni su, no svaki se rušilački pokret gradi na stvarnim problemima. Ali paljenje gradskih vijećnica i vijorenje komunističkih i palestinskih zastava ne nosi poruke rješavanja problema.
Da, europski političari, i lijevi (Mélenchon, Sánchez) i desni (Le Pen), nastoje iskoristiti te prosvjede u svoje izborne svrhe. Ali količina revolucionarnog nasilja na ulicama nadilazi unutarnjopolitičku razinu i postaje europska sigurnosna prijetnja.
Neke države, poput Francuske, i nemaju obećavajući izlaz. U Hrvatskoj, uza zrnce političke odgovornosti, to ne bi trebalo postati problem.
Višnja Starešina
