Stepincu nitko ne može oduzeti svetost
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Svibanj 2023 17:02
Knjiga bola i patnje ali i ponosa i nade
JURAJ KOLARIĆ: KRAŠIĆKI KRAJ – Zavičaj bl. Alojzija Stepinca, Tkanica, Zagreb, 2023.
Pred nama je nova knjiga neumornog i inventivnog znanstvenika hrvatske opće i crkvene povijesti mons. Juraja Kolarića: Krašićki kraj – zavičaj bl. Alojzija Stepinca. Nakon Hrvatskog katoličkog pokreta i Progona bogoslova u JNA Kolarić je obogatio našu hrvatsku povijesnu znanost knjigom koju je posvetio bl. Alojziju Stepincu s posebnim naglaskom na njegov zavičaj. Ali, ne samo to. Ovih su dana iz tiska izašle još dvije njegove knjige, plod, kao i ova koja je pred nama, višedesetljetnog istraživačkog rada: Komunistički zločini u Hrvatskoj – Progon bogoslova i svećenika 1945. – 1960. i Međimurska kajkavska Biblija – Staroga i Novoga zakona.
Kolarić je knjigu podijelio u tri dijela:
PRVI DIO: Iz prošlosti krašićkog kraja, u kojemu nas iscrpno upoznaje s utemeljenjem Zagrebačke biskupije; povijesnim podatcima o Krašiću i krašićkom kraju, napose župama Krašić, Pribić i Gornje Prekrižje: grkokatoličkoj prošlosti krašićkog kraja; sakralnim spomenicima te etno-graditeljskoj, kulturnoj i tradicijskoj baštini krašićkoga kraja.
DRUGI DIO: Zaslužne i značajne osobe krašićkog kraja, i to, znamenite osobe i suvremenike krašićkog kraja, župnike i duhovna zvanja župa Krašić, Gornje Prekrižje i Pribić.
TREĆI DIO: Žiteljstvo krašićkog kraja – krašićki kraj kao izričito katoličko i hrvatsko područje, društvene i kulturne institucije, uz dodatak bogat prilozima, napose o duhovnoj oporuci Alojzija Stepinca, završnoj riječi branitelja dr. Politea na suđenju Stepincu te 358 pitanja biskupa Josipa Lacha o potvrdi svetosti Stepinca. U Prilogu prikazana je skrb zagrebačkog nadbiskupa za međimurske Hrvate i Katoličku Crkvu te korespondencija s osobama iz Međimurja u vrijeme mađarske okupacije Međimurja (1941. – 1945.)
U knjigu nas uvodi tekst Josipa Mrzljaka – varaždinskoga biskupa u miru: Umjesto predgovora. Na kraju knjige (320. str.) dana je Bilješka o autoru i Pregled korištene literature. Na stranicama knjige čitatelji će naći brojne autentične fotografije kardinala Stepinca i drugih osoba koje se spominju u knjizi. Nakladnik je Tkanica d.o.o. iz Zagreba, a urednik Marijan Majstorović.
Dolina kardinala
Na početku knjige Josip Mrzljak, (pranećak bl. Alojzija Stepinca, op.a.) među inim, podsjeća: Posebno važno razdoblje života župe Krašić je vrijeme od 5. prosinca 1951. godine kada „lepoglavski uznik“ dolazi u župni stan, pa do povijesnog 10. veljače 1960. godine kad u istom stanu ispušta svoju plemenitu dušu i seli se Onomu u kojeg je stavio sve svoje pouzdanje. Tih osam godina, dva mjeseca i pet dana značajno je za Krašić, ali i za cijelu Hrvatsku i njezinu povijest. Nadalje, u uvodnim riječima važno je spomenuti da Kolarićeva knjiga donosi puno novih istina te je uistinu pravi vodič po kraju poznatom kao Stepinčev zavičaj, ali i zbog drugoga velikana rođena u tom kraju, kardinala Franje Kuharića. Tako je zavičaj ove dvojice velikana Katoličke Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda nazvan i dolinom kardinala. Inače, sama općina Krašić, ima nešto manje od 2 600 stanovnika, a pod nazivom krašićki kraj podrazumijevaju se područja današnjih triju katoličkih župa: Krašića, Pribića i Gornjeg Prekrižja. Krašićki kraj je izričito katoličko i hrvatsko područje. No, kao i drugi dijelovi Lijepe naše, i ovaj kraj polako izumire. Prvi veliki val iseljavanja započeo je u drugoj polovici 19. st., a od 1880. godine poprimio je masovno obilježje. Žitelji su se uglavnom selili u prekomorske zemlje – Sjevernu i Južnu Ameriku. Drugi velik val dogodio se između dva svjetska rata kada se sele u zemlje Zapadne Europe, dok se treći val dogodio nakon Drugoga svjetskoga rata, kada je zbog političkih razloga i komunističkog terora gotovo milijun Hrvata napustio svoju domovinu. Nažalost, krašićki kraj i danas je mjesto iseljavanja.
Bogati sakralni spomenici i kulturna baština
Najstariji sakralni spomenici na ovom području potječu iz XV. st., a odnose se na župne crkve u Pribiću i Krašiću. Iz XVI. st. spomenimo crkvicu u Dolu, iz XVII. župnu crkvu u Gornjem Prekrižju te nekoliko kapelica. U XVIII. st. sagrađena je kapela sv. Ivana Krstitelja u Hrženiku, a u XIX. st. vrijedne kapele sv. Margarete u Gornjoj Kupčini i sv. obitelji u Brezariću. Iz XX.st. potječu crkvica Blagovijesti u Strmcu Pribićkom, kapela Srca Isusova u Brleniću i kapela majke Božje Kraljice Hrvata u Jezerinama. Po jenjavanju turskih prodora od druge polovice XVII. st. crkve su se počele dograđivati u duhu baroka. Isto se odnosi na vrijedne gotičke drvene oltare koji se počinju zamjenjivati baroknim, a njih u XIX. i XX. st. zamjenjuju neogotički oltari.
Kolarić znatnu pažnju poklanja etno-graditeljstvu te kulturnoj i tradicijskoj baštini. Sačuvan je veći broj veoma vrijednih i zanimljivih spomenika ruralnog seljačkog i plemenitaškog graditeljstva. Kod ruralnog ili seljačkog zgrade imaju zidano prizemlje s podrumom i drvenim stambenim dijelom kuća u katu. Među spomenutima valja izdvojiti veliku jednokatnu zidanicu s 12 prozorskih okna nekadašnje seljačke zadruge Stepinac u rodnom mjestu Brezarić i kući u kojoj se rodio blaženik. Uz njih Kolarić prikazuje nekoliko plemićkih dvorova, kurija i starih hiža.
Autor nimalo ne zanemaruje Grkokatoličku prošlost krašićkoga kraja. Tako nas vodi od dolaska uskoka na Žumberak u 17. stoljeću kamo su došli kao grkokatolici, koji su priznavali papu i jedinstvo s Katoličkom Crkvom u vjeri, ali su se služili obredom istovjetnom pravoslavnih vjernika. Nazivani su sjedinjeni kršćani ili unijati – sljedbenici crkvene unije koja je bila sklopljena 1611. godine u Marči, kod Čazme i Ivanić Grada. (Unijati je pogrdna riječ koju za grkokatolike upotrebljavaju pravoslavci.) Od tada su u ovom kraju sjedinjeni s Katoličkom Crkvom, priznaju katolički nauk i primat pape, ali su sačuvali svoju liturgiju i crkvene običaje, među kojima i svoje oženjene svećenike. Marčansko sjedinjenje potvrđeno je 21. studenoga 1611. u Rimu. Danas na području Žumberka, odnosno Žumberačkog dekanata djeluje deset grkokatoličkih župa sa oko pet tisuća vjernika. Poslije Drugog svjetskog rata mnogi su se iselili diljem zemlje a mnogi su emigrirali u SAD i Kanadu. Autor daje iscrpne podatke o grkokatoličkim župama Žumberačkog vikarijata i brojnost vjernika.
Znamenite osobe krašićkog kraja
Uz iscrpne popise župnika i duhovnih zvanja župa Krašić, Pribić i Gornje Prekrižje kroz povijest (napose XIX. i XX. st.) – što je pravi istraživački pothvat, autor nas upoznaje sa znamenitim osobama krašićkoga kraja, rođenim u tom kraju, ali i onima rođenim izvan njega, koji su svojim djelima doprinijeli njegovu napretku. Dakako, i znatno šire. Spomenimo neke od njih: Aleksa Vancaš (1808. – 1884.) Liječnik, istaknuti Ilirac, jedan od osnivača Prve hrvatske štedionice i Osiguravajućeg zavoda Croatia, gospodarstveni stručnjak – napose u vinogradarstvu. Dragojla Jarnević (1812. – 1875.) Hrvatska književnica, istaknuta protivnica germanizacije, odgojiteljica. Josip Torbar (1824. – 1900.) Svećenik, urednik Katoličkog lista, profesor. Matija Stepinac (1840. – 1921.) Čazmanski kanonik, autor brojnih teološko-pastoralnih članaka o glagoljici i crkvenoj politici u Hrvatskoj. Bio je stric bl. A. Stepinca. Julije Drohobeczky (1853. – 1934.) Križevački grkokatolički biskup, predsjednik Glazbenog zavoda u Zagrebu, humanitarac. Stjepan Podhorsky (1875. – 1945.) Arhitekt, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu, prvi predsjednik Kluba hrvatskih arhitekata. Janko Matko (1898. – 1979.) Pisac pučkih romana, urar, zlatar, optičar i draguljarski stručnjak, veliki humanitarac. Anđela Horvat (1911. – 1985.) Povjesničarka umjetnosti, konzervatorica i redovna članica JAZU. Valentin Putanec (1917. – 2004.) Jedan od najuglednijih hrvatskih filologa, kroatist, romanist, pisao je o hrvatskoj leksikografiji, istraživao je hrvatske ikunabule, i drugi. Dakako, tu su i dva velikana: blaženi Alojzije Stepinac (1898. – 1960.) i kardinal ljubavi i dobrote, kako je od milja prozvan, Franjo Kuharić (1919. – 2002.) Uz njih autor navodi i dio nezaobilaznih ličnosti: vlč. Josipa Vranekovića (1921. – 1964.); biskupa Juraja Jezerinca (1939.- ); biskupa Josipa Mrzljaka (1944. – ) i druge.
Svetost Alojzija Stepinca
Kolarić je enciklopedijski detaljno prikazao život Alojzija Stepinca, od rođenja u mjestu Brezarić (župa Krašić) 8. svibnja 1898. pa sve do smrti u zatočeništvu u Krašiću, 10. veljače 1960. godine i pokopa u zagrebačkoj prvostolnici. Prikazao je sve bitne postaje blaženikova životna, a po mnogo čemu križnog puta, od djetinjstva, školovanja, vojske, studija teologije u Rimu, mjesta koadjutora i dana 10. prosinca 1937. kada preuzima upravu Zagrebačkom nadbiskupijom, predratnu ulogu u zaštiti prava katolika i hrvatskog naroda od strane velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije te početke suprotstavljanja nacističkoj rasnoj teoriji, ulogu u NDH i odnosima s vlastima, humanitarni i rad na napretku Zagrebačke nadbiskupije. Dolaskom na vlast Titove staljinističke šumske vlasti započinje progon Katoličke Crkve u Hrvata, (koje autor prikazuje s brojnim činjenicama) a naposljetku i organiziranje montiranoga procesa protiv samoga nadbiskupa, (s osudom od 16 godina robije) najviše zbog toga što nije odvojio Katoličku Crkvu u Hrvata od pape i Svete Stolice, kao što je to tražio nkavedeovski lažni bravar, tobože iz Kumrovca. Po NKVD-u je i prozvan Tito. Stepinac je trebao osnovati tzv. narodnu crkvu koja bi bila pod upravom Tita i komunističkih vlasti. (Da bude sarkastičan autor ovoga priloga M.I. – na toj hrabrosti i odanosti mu se u današnje vrijeme zahvalio (?!) aktualni papa u suradnji sa srpskim patrijarsima Irinejem i Porfirijem te Srpskom pravoslavnom crkvom. I nad 14 stoljeća vjernosti te Crkve Svetoj Stolici?!) Iznimnu pozornost Kolarić je posvetio hrabrom i odlučnom držanju zagrebačkoga nadbiskupa na suđenju, koje je u ime Tita predvodio jedan od najvećih hrvatskih izroda Jakov Blažević, uz potporu beskarakternih ljudi poput Božidara Krausa, Žarka Vimpulšeka i sličnih. Usto, objavio je u cijelosti završnu riječ, jednoga od branitelja Stepinca, dr. Ive Politea, 8. svibnja 1946. godine. Tu je i duhovna oporuka nadbiskupa, i manje poznatih 358 pitanja biskupa Josipa Lacha iz 1982. godine o potvrdi svetosti kardinala Stepinca. Danas po stoti put čitajući obranu dr. Politea, s jedne strane osjećam stručnost obrane u zadanim nepovoljnim okolnostima ali i sve ono što je u zaštitu svoga branjenika mogao, a nije koristio Politeo, jer bi nažalost te istine na Titovom sudu dodatno išle u prilog optužbi. Politeo je vagao. Do koje mjere može ići a da to ne šteti Stepincu. Je li primjerice mogao spomenuti slijedeće činjenice: I. Dok se zagrebački nadbiskup borio protiv Hitlerovih nacističkih rasnih teorija Staljinova vlast sklopila je ugovor s nacističkim režimom o suradnji, nenapadanju i podjeli interesnih sfera, naposljetku ratu i okupaciji Poljske. Tu politiku izravno je podržao i sam Tito u glasilu Proleter oštro napadajući imperijalističke sile – Britaniju i Francusku – kao krivce za rat; II. KPJ je dolaskom na vlast enkavedeovca Tita promijenila politiku razbijanja zločinačke antinarodne i velikosrpske tvorevine Jugoslavije zalažući se za njen opstanak pod vlašću moskovskih staljinista; III. Udruženi četnički i partizanski pokret su od stvaranja Banovine Hrvatske (1939. g. dakle, još prije osnutka NDH 10. travnja 1941. op.a.) terorističkim akcijama, progonom i ubistvima nevinog stanovništva nedvosmisleno pokazali kako su protiv svake hrvatske samosvojnosti; IV. Je li Politeo mogao ukazati na izrabljivanje, nacionalno i gospodarsko uništavanje Hrvatske u kraljevskoj velikosrpskoj Jugoslaviji? V. Je li Politeo mogao spominjati neravnopravan položaj Katoličke Crkve i katolika u odnosu na privilegiranu Srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Jugoslaviji s meritornim podatcima? VI. Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske pojačan je teror nad hrvatskim stanovništvom, od početka u nastavku četničko-partizanske suradnje u zlodjelima, a nakon ondašnjeg raskida od jednih i drugih; VII. U Pastirskom pismu (20. rujna 1945.) hrvatski su biskupi upozorili na stravične zločine protiv hrvatskih svećenika, bogoslova, redovnica, katoličkih laika, intelektualaca – ubistva bez suda i suđenja, a da ne govorimo tijekom rata, za što su postojali pravovaljani dokazi te neprijateljski odnos vlasti prema ustanovama Katoličke Crkve: VIII. Je li Politeo mogao braniti Stepinca od monstruoznih objeda kojima su optuživale Nadbiskupa kao najaktivnijeg neprijatelja naroda i države, kao podstrekača svih križarskih, ustaških i terorističkih akcija, kao provodača sistematskog plana akcije za povratak Mačeka, ustaša, reakcije i Kralja Petra?!, kako je stajalo u optužnici. Sve u svemu Politeova obrana bila je limitirana od spominjanja važnih istina koje su duboko zadirale u predmet optužbe, ali i mogućnosti obrane. Tomu valja pridodati i to što vlasti nisu dopustile znatnom broju ljudi koji su htjeli posvjedočiti u korist nadbiskupa sudjelovanje u postupku, opću atmosferu zatrovanu staljinističko-partizansko šumskom propagandom i potpunom medijskom blokadom.
Stepinčeva skrb nad katolicima i narodom u okupiranom Međimurju
U nas je nedovoljno poznato da je ljekarnik Teodor Košak u Čakovcu, već 7. travnja 1941. proglasio Hrvatsku Državu, dakle nekoliko dana prije Kvaternikova proglasa osnivanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 10. travnja. Novu je državu (NDH, op.a.)) priznala Mađarska da bi, na opće iznenađenje i razočaranje, 16. travnja u Međimurje uvela vojnu upravu, a 17. prosinca 1941. madžarski je parlament proglasio „konačno“ pripojenje Međimurja Madžarskoj. Uz potpunu šutnju Trećega Reicha. Pripojenjem su madžarske vlasti nastojale Međimurje i u crkvenom pogledu izuzeti iz uprave Zagrebačke nadbiskupije i pripojiti biskupiji Szombatelhely. Na to je odlučno reagirao zagrebački nadbiskup koji je svog generalnog vikara, svećenika Ignacija Rodića, župnika iz Selnice imenovao za Međimurje, a ujedno imenovao i počasnim kanonikom Prvostolnog Kaptola zagrebačkog. Za vrijeme okupacije nadbiskup se nijednim dopisom nije obratio madžarskim okupatorima. Madžari su zabranili vođenje župskih matica na hrvatskom jeziku. Hrvatski svećenici odbijaju polagati zakletvu vjernosti nacisti Horthyju i služenje madžarskim jezikom, pa su se međimurski svećenici, uz savjete iz Zagrebačke nadbiskupije, povukli u svoju zakonsku, dostojanstvenu, crkvenu latinštinu. No, to je za sobom ostavljalo pun prostor za progon hrvatskoga svećenstva i tamošnjih Hrvata. Madžarske su vlasti urgirale i prema Vatikanu kako bi priznao pripojenje međimurskih katolika i crkve madžarskim crkvenim vlastima. Bez obzira što Vatikan tijekom rata ne donosi odluke o tim pripojenjima Stepinac je svejedno kontaktirao državno tajništvo Svete Stolice (kardinala Maglionea) koji mu je dao čvrsto obećanje da Sveta Stolica ne namjerava i ne želi vjernike Međimurja izuzeti iz jurisdikcije zagrebačkog nadbiskupa i pripojiti ih nekoj drugoj biskupiji. Nažalost, u svim tim događajima nečasno se ponio ondašnji veszpremski biskup Jószéf Mindszenty, kasnije zaslužni mađarski biskup u otporu Rusima ali i za jedinstvo Katoličke Crkve u Madžarskoj sa Svetom Stolicom. Ti nesretni događaji podsjećaju nas s tugom na nedavno objavljenu kartu velike Madžarske u kojoj se nalazi i hrvatsko Međimurje. No, Kolarić nas, i kao zaljubljenik u svoje Međimurje, upoznaje sa madžarskom strahovladom nad Međimurjem i od 1861. do 1918. te spomenutom od 1941. – 1945. Dakako, uz povijesna upozorenja, koja mi Hrvati veoma često zaboravljamo!
Jazovka – slika i prilika tzv. antifašista – tada i danas
Uz brojne vrijedne Priloge i Dodatke, koji se odnose na stradanja Katoličke Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda, posebice je upečatljiv prilog pod naslovom: Jazovka, jeziva grobnica žrtava partizanskih i komunističkih zločinaca. Nakon što je 1989. godine speleolog Mladen Kuka otkrio masovnu grobnicu Jazovka na Žumberku, javnost se počela upoznavati s masovnim zločinima partizanskih zločinaca koje su činili po ulasku u Zagreb 8. svibnja 1945. Po sjećanjima jednoga mještanina iz sela Sošice, ispričana 1975. speleologu Mladenu Kuki, partizani su vozili na kamione i kamione hrvatske vojnike, a neke su pješke vodili gole i bose vezane žicom, te kada su ih doveli do jame po četvero su ih vezali žicom, prvome su pucali u potiljak koje je za sobom u bezdan povukao ostale. Žrtve su ubijane i tupim predmetima. Kasnija su istraživanja potvrdila da su najveći dio žrtava pripadnici JNA izvukli iz zagrebačkih bolnica i bez suda brutalno poubijali. Speleolog Kuka do sada je pronašao 814 kostura. Za zločine nitko nije odgovarao. Zgrožen viđenom slikom zločina u jednom je intervju izjavio: Čitavo vrijeme postavljam si pitanje u ime koje to ideologije ili uvjerenja čovjek može raditi takva zvjerstva, a još mi je veći upitnik nad glavom kakva to mora biti beskrupulozna zvijer i sa takvim zločinom doživjeti duboku starost? Kako se prema zločinu ovih partizanskih bandi odnose nove hrvatske vlasti, ponovno svjedoči otkrivač zločina: Pisao sam predsjednici Kolindi Grabar Kitarović… Godine su prolazile, ali ono što posebno užasava jest da se ta jama nalazi na sat vremena od Zagreba, a ni jedan premijer, ni predsjednik nisu došli do Jazovke! Autor ovoga prikaza (M.I.) rekao bi da premijer A.P. radije po svojim emisarima šalje vijence na Tjentište gdje se kovala bravareva Jugoslavija i grobnica hrvatskom narodu te financira obnovu Titova broda Galeb koji je služio za terevenke i obilaske bjelosvjetskih diktatora i ubojica. Briga njega i njih za stradanja hrvatskoga naroda od istih tih koji su pod istom zvijezdom petokrakom ubijali i razarali Vukovar i druge hrvatske gradove. Nekažnjeno, kao i 1945. i poratnih godina. I dan danas određuju hrvatski put. Pod poznatom parolom: Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga, a mi bi dodali i hrvatskoga roda!
Što reći nakon pročitane ove sjajne knjige. Knjige hrvatskoga bola, patnje, nesreća, kalvarija… Ali i ponosa zbog dobrih ljudi i njihovih djela u duhu istine, Kristoljublja i domoljublja. Knjige sjećanja na naše žrtve. Nužnosti oprosta po našem kršćanskom svjetonazoru. Ali, ne i zaborava. Knjige o zasluženoj no još uvijek od Svete Stolice nepotvrđenoj svetosti zagrebačkog nadbiskupa. Mons. Kolarić – čovjek u godinama (neka mi oprosti) i dalje piše, i dalje otima zaboravu sve ono što nas je snašlo, i sve ono što moramo sačuvati u kolektivnom pamćenju, i dobro i loše – ako želimo kao narod opstati. Mons. Kolarić, rijetki je pripadnik obrazovanog dijela naše Crkve, koji djelatno i primjerom, u jedinstvu, svjedoči nužnost propovijedanja vjere u Krista i odanosti svom hrvatskom narodu. I perom. Da ne zaboravim hrvatstvu i katoličanstvu svojega Međimurja. Uvijek u vjeri i nadi da poslije kiše dolazi sunce.
Mijo Ivurek/hrvatski-fokus.hr
